MODESTI BLEJZ

Povijest muških brkova i brade kreće sve od starih civilizacija Mezopotamije (kićenih asirskih brada) i Egipta, preko stare Grčke, Indije, Arapskih zemalja i Osmanskog Carstva, a nastavlja se i u moderno doba. U staroj Grčkoj brada je bila izrazit simbol muškosti, a Spartanci su brijanjem brade kažnjavali kukavičluk. Slično je bilo i u Indiji gdje se bradu smatralo simbolom mudrosti, a muškarcima se javno brijala u penaltivne svrhe. Danas se na taj običaj javnog sramoćenja još uvijek može naići u arapskim zemljama, od kojih neke gotovo da njeguju kult moćnog muškog brka (npr. Irak). Na zapadu se odnos prema bradama češće mijenjao, pa je u srednjem vijeku bila sinonim viteške hrabrosti i muškosti, ali su je u 17. i 18. stoljeću zamijenile kratko ošišane glave i bujne perike te glatko obrijana lica. Razvojem filmske umjetnosti u 20.st. vraća se i šira popularnost brada, a kao što možemo vidjeti slava muške brade ne jenjava ni danas (šifra: turske sapunice i Sulejman Veličanstveni).
Neke civilizacije nisu voljele brade, recimo Rim ih je smatrao oznakom barbarstva i općenito svaku neurednu kosmatost koju je doživljavao manjkom osobne higijene. No Zeus, odnosno, rimski bog Jupiter je ipak imao bujnu bradu (gotovo lavlju grivu), uostalom, kao dan danas i kršćanski Bog ili pak Djed Mraz koje se uvijek ikonografski oslikava kao bjelobrade čičice. Njegovane brade su dakle kontinuirano predstavljale važan dio života muškaraca, nadasve kao simbol njihove moći, snage, muževnosti, potom i mudrosti, društvenog statusa, a nerijetko i seksualne potencije, i kao takve su preživjele periodične povijesne bradomrsce. Mogli bi reći, da su brade na neki način zapravo bile prvi vizualan dokaz muškosti, znak raspoznavanja muškaraca od žena, jer žene naprosto nemaju brade, barem većina. One koje su ih ipak imale, tzv. "bradate žene", smatrane su cirkuskom atrakcijom, i kao takve su bile dio redovite ponude cirkuskih predstava.
Društvo je, ukratko rečeno, oduvijek po izgledu kreiralo neke (uglavnom stereotipne) identitete i uloge muškaraca i žena, koji su se tromo i sporo mijenjali i mijenjaju - zbog već poznatog mehanizma neodobravanja tog istog društva (okoline) - jer pojedince/ke koji ne ulaze u točno definirane kategorije doživljavaju kao prijetnju. No danas kada se zaslugom djelovanja medija i utjecaja šoubiznisa (hvala Lady Gaga) rodne uloge uvelike nadograđuju, svijest o tim pitanjima razvija, a stereotipi i predrasude srećom sve više razbijaju, riječima jednog portala za edukaciju mladih: „Važno je znati da se ove stereotipne uloge i identiteti mogu mijenjati i da možemo odabrati ona ponašanja, stavove i uloge koje nama osobno najbolje odgovaraju.“

Čestitke Conchiti Wurst i pjesmi Rise Like a Phoenix / Ustati kao Feniks.

Sa Wikice: Majčin dan je blagdan u čast majki i majčinstva koji se u većini zemalja obilježava svake godine druge nedjelje u svibnju. U zapadnom svijetu uspostavljen je u 20. stoljeću. Majčin dan ima svoje korijene u engleskom i američkom pokretu žena.
Kao osnivač današnjeg Majčinog dana slovi Anna Marie Jarvis. Ona je u Graftonu 12. svibnja 1907. u nedjelju nakon druge godišnjice smrti njezine majke osnovala Memorial Mothers Day Meeting. S 500 bijelih karanfila izrazila je svoju ljubav prema preminuloj majci i u mjesnoj ih je crkvi dijelila drugim majkama. Posvetila se inicijativi za osnivanje službenog državnog praznika u čast majki, pišući pisma političarima, gospodarstvenicima, svećenicima i ženskim udrugama. Već 1909. majke su u 45 država SAD slavile majčin dan, a američki predsjednik Woodrow Wilson proglasio je 1914. godine Majčin dan nacionalnim praznikom.
Nedugo nakon SAD-a, Dan majki postao je praznik i u Engleskoj, zatim u Švicarskoj (1917.), Norveškoj (1918.), Švedskoj (1919.), Njemačkoj (1922.) i Austriji (1924.) a potom se običaj proširio po cijeloj Europi i svijetu. Toga dana se majke i bake uglavnom darivaju cvijećem (bijeli i crveni karanfili su uglavnom zaboravljeni), te čestitkama i malim poklonima.