Nisam tip od trčanja (iako nisam ni od posustajanja), kad ja pomislim na trčanje ne čujem Vangelisove "Chariots of fire" i ne vidim vretenaste dečke u bijelom kako trčkaraju na plaži već vizualiziram iscrpljenost i znoj. Trčanje zahtijeva energičnost koju nisam spremna za trčanje dati, no kad sam danas prvi put čula za utrku Wings for Life World Run pomislih kako je to zgodno i lijepo. Ljepota ideje mi je, priznajem, na površinu izvukla davnu misao o maratonu, kao jednu sa popisa želja koje planiram ostvariti, a tiho čekaju u nekom zakutku mojih snova. Ja sam tipični hodač, sporiji tip, koračač na duge staze, pentrač u visine, uporni istraživač puteljaka, nefokusiran i zbrčkan duh koji ima potrebu digresirati, zastajkivati i promatrati, slobodno lunjati, gacati bez ritma ne držeći se strogo određenog pravca, ona/j koja uvijek hoda još malo naprijed, često zaboravljajući čuvati nekakvu taktičku zalihicu snage za povratak. Trčanje mi stoga ne odgovara ni fizički, ono zahtijeva planiranje, potoke znoja, pravac, posvećenost, disciplinu koju za takav pothvat nemam, za koju bi mi bio potreban netko drugi da mi je izvana zacrta, diktira, nameće. No isto danas pomislih kako je zgodno i lijepo trčati za one koji ne mogu, i kako je zgodno da sam na tu vjesticu naišla baš kad sam u ruke uzela knjižicu vedrog svijetlo plavog omota sa sitnim, žilavim i do pasa golim trkačem na naslovnici. Riječ je o Harukiju Murakamiju, naravno, i njegovoj "O čemu govorim kada govorim o trčanju". Okrenuh poletno prvu stranicu, a podnaslov mi je ovako, duhovito se ustobočivši, poručio - Patnja je stvar izbora. Sva razgaljena dokaskah od podnaslova do dna inteligentnim humorom natopljenog lista i na startu zaključih kako ćemo se lijepo družiti, maratonac Murakami i ja. Dogovorismo se da ću prihvatiti njegov savjet i pomoć, ali da ću prve koračiće ka maratonu odraditi na moj način, on u trku a ja za sad još u šetnji, hodajući uz uknjiženog goloprsog njega. Svatko svojim tempom, ali u istom pravcu. Do cilja ćemo već doći. Bez sumnje. Pa da.