Bježao od žene kroz prozor pa pao s osmog kata
S velikim se simpatijama sjećam priče jednog profesionalnog igrača američkog nogometa (ragbija), jedne na ćelavo izbrijane crne mrge od kakvih 120 kila žive vage (kao onaj mišićavko u crtiću), koji se odlučio natjecati u američkoj verziji Plesa sa zvijezdama. Reakcije njegovih kolega suigrača, inače američkih sportskih simbola sirove muževnosti, nakon što im je u svlačionici objavio svoju odluku da će javno plesati klasične plesove, bile su više nego podrugljive, a otprilike su se svodile na ovdje uljepšano pitanje „Pa zar tebe muškarčinu neće biti sram plesati kao kakvu Pi?!“. On im je pun životne radosti, entuzijazma i samopouzdanja, iskreno se čudeći njihovim porugama, odgovorio otprilike „Zašto bi me plesanje činilo manjim muškarcem, idem naučiti nešto što do sada nisam znao i pri tom se ludo zabaviti“. I čovjek se doista zabavio. Te sezone Plesa sa zvijezdama nije bio najbolji, ali sigurno ni najgori, a na iznenađenje svih čak se pokazao izuzetno nadaren, nimalo time ne narušavajući sliku muževnog sportaša, dapače, on je svoju muževnost svojom nesputanošću, samopouzdanjem i elanom samo podcrtao (na svoj ponos i ponos svoje supruge i obitelji).
Ta mi je pričica neki dan isplivala iz sjećanja dok sam čitala sličnu vjesticu o bivšem turskom nogometnom reprezentativcu Ilhanu Mansizu (37) koji se, nakon prekida nogometne karijere, u svojim tridesetim okrenuo umjetničkom klizanju sa ciljem nastupa na Olimpijskim igrama u Sočiju 2014.g., iako, pazite - nikad prije u životu nije stao na klizaljke.
Naravno, nije trebalo dugo čekati na brojne (većinom muške) reakcije koje se, riječima jednog mačoa sa domaćih portala, mogu svesti na kratak komentar „Nikad nije kasno postati peder“. Zapravo očekivan komentar, jer je i Ilhan, kao i onaj američki nogometaš, iskorakom iz društvenog okvira nekakve prototipne muškosti (tipično „muških“ sportova kao što su nogomet ili ragbi) i okušavanjem u području (plesu, klizanju) koje se u mačističkom društvu ne doživljava dovoljno muževnim (već gay), postao idealna meta poruge.
No mene su u cijeloj priči najviše zadivili upravo nogometaševa hrabrost, predanost i samopouzdanje. Čovjek je takoreći napucavanjem lopte i hrabrim izlaskom na led dokazao da ima muda. Što je odlika pravog muškarca, pa bio on svojom orijentacijom straight ili gay.
Samopouzdanje, samosvijest, zrelost, ostvarenost, svoje Ja kao ključan faktor svakog čovjeka (muškarca i žene). Jer što bi jednom zrelom, otvorenom, ostvarenom i samopouzdanom muškarcu smetalo što tko o njemu i njegovim postupcima misli? Takav se ne osvrće na „dobronamjerne“ savjete/smjernice (a zapravo mjerila) predrasudne okoline, već uzdignuta čela gazi svojim putem. Go Wolverine!
No iako navodno zreo, moderan, ostvaren i obrazovan muškarac, čak i Boran-aga, trenutno najpopularniji Turčin u Hrvata, neku večer zamjera uznevjerenoj Sili:
- Nitko ne smije voljeti ženu koju ja volim. Niti je smije htjeti vidjeti. I ne smije mu nedostajati. Čak ni u glavi ili snovima. Nikada. U ovoj kući živi žena koju volim više od sebe, kojoj sam predao svoju dušu i bez koje bi mi bilo draže umrijeti nego živjeti! I sada kad netko dođe u kuću, pogleda je u oči, u lice i razgovara s njom, ja bih to trebao prihvatiti?!
Aaaaaaaaa, ona je (ti si) samo moja! –bubetajući šakama o prsa, zaurlao je „džungli et orbi“ veliki gorila Boran, alfa-aga-mužjak čopora/plemena Gendžo. Podcrtajmo još jednom:
„I sada kad netko dođe u kuću, pogleda je u oči, u lice i razgovara s njom, ja bih to trebao prihvatiti?!“
Helou?!
Pa da Boran-aga, upravo to, ta čemu tolika drama, iščuđavanje, gnjev? Ti bi „to“ trebao moći prihvatiti, kao normalna osoba, odrastao čovjek i zreo muškarac.
Ali što bi za Borana toliko nepojmljivo „to“ zapravo bilo? Definirajmo to za njega sporno „to“ zbog kojeg se obrazovani mladi aga pod perom scenarista našao samo korak od talibanskog pokrivanja vlastite žene od glave do pete, da joj slučajno tko ne bi u njegovoj kući pogledao u lice i oči, ili razgovarao s njom.
„To“ je podsjetnik na Dan žena
Njemu toliko neprihvatljivo, gadljivo i nezamislivo „to“, što on svojoj ženi toliko gnjevno i iracionalno predbacuje, u ovom bi slučaju bila elementarna civilizacijska spoznaja da njegova žena (Sila), i uostalom sve žene, nisu i ne mogu biti nečije (muževo) vlasništvo, imovina ili komad namještaja, već slobodne i samostalne osobe, osobe slobodne uvijek i svugdje odlučivati o sebi i svom životu, ravnopravne muškarcima u svakom pogledu. I da supružništvo nikome ne daje vlast (vlasništvo) nad svojim životnim partnerom (uostalom, značenje riječi partner bi trebalo govoriti dovoljno jasno).
„Nitko ne smije voljeti ženu koju ja volim. Niti je smije htjeti vidjeti. I ne smije mu nedostajati. Čak ni u glavi ili snovima. Nikada.“
Čuj da ne smije postati predmet nečijih snova, wtf!? Kao prvo, pa što ako je u nečijim snovima? I kao drugo, kao da sanjana strana u tome ima ikakvu moć odluke?!
Ali što je uopće uzrokovalo ovoliku dramu i uskovitlalo orkansku buru u balkanskoj mačo duši Boran-age? Možda kakav zločin njegove mlade supruge, kakvo etički neprilično ponašanje s njene strane? Ma baš ništa takvo. Ono što je iz inače uglađenog mladog age na površinu nanovo izvuklo posesivnog primitivca i najblaže rečeno kapitalnu budaletinu u rangu onih američkih ragbijaša iz svlačionice ili zajedljivih komentatora sa portala, posjet je mladog Emrea (inače bivšeg Silinog momka i njenog sadašnjeg poslovnog partnera) njegovoj supruzi, kojeg je potom ekspresno i na silu otpravio na prvi avion za Istanbul kao kakvu vreću krumpira.
Riječima jednog vjernog gledatelja i komentatora serije „aaa,jest ovaj Boran-aga bolesno ljubomoran,tesko Sili sa njim,ajme“.
Boran-aga je doista bolesno ljubomoran, no on (i ne samo on) ne staje na tome, već problem seže puno dublje.
Nešto kasnije na drugom kraju mahale, perući savjest u razgovoru sa najboljim prijateljem Abajem, ljubomorko Boran, uvjerava frenda i sebe - To je bio jedini način Abaju.
Zar?! Jedini način? Mentalnom sklopu zabetoniranom u mačizam očito ne pada na pamet neka druga solucija, ona mu uopće nije zamisliva. No taj mentalni sklop nije tu od jučer.
Sila u svome bijesnom suprugu od početka uočava nedostatak zrelog postupanja (i pri tom ne može vjerovati da muškarac kojeg voli može ponekad biti takav primitivac), kojim bi izgrađena osoba hrabro otpilila svaki prigovor tipičnih testosteronskih muškarčina iz svlačionice, čopora ili plemena. Ona uz nevjericu uočava njegovo periodično isključivanje razuma i kapitulaciju osobina koje jednog muškarca zapravo čine muškarcem (i ženu ženom).
Mogao je i mirnije reagirati –tuži se tužna Sila sestri ljutog Boran-age.
No Narin joj odgovara – Nije. Jer je ljubomoran kad je riječ o tebi. Naša je obitelj takva. Nemoj da te to žalosti.
Ali nisam ništa loše učinila –našla se, ni kriva ni dužna, ponovo opravdavati Sila.
Kćeri, ljubomoran je, to je sve –savjetuje je i vlastita majka, pa dodaje –Zašto je uopće došao? Da nije došao, ovo se ne bi dogodilo (op.a. pri tom ne cilja na ljubomornog Borana, već na Emrea kao krivca koji unosi smutnju).
Dakle nije u pitanju samo ljubomoran muž, problem je kudikamo veći. Ne bije mlada supruga boj (samo) s njegovom dječačkom ljubomorom, već je u pitanju cijela zajednica koja ljubav mjeri ljubomorom, odnosno s ljubomorom je izjednačuje, pa tu istu ljubomoru koristi kao mjernu jedinicu (supružničke) ljubavi! To je boj s nakaradnim mjerilom vrijednosti. Društvo koje u vrednovanju muškosti ne koristi osobine kao što su razumijevanje, povjerenje, uvažavanje, odanost, nježnost, suosjećajnost, već – ljubomoru. Ljubomora odnosno posesivnost kao dokaz i mjerilo ljubavi!
I tako svi u toj zajednici osamljenu Silu (palu s nekog drugog planeta) uvjeravaju da je ljubomora (nezrelost) njenog muža ok, „normalan“ iskaz ljubavi s kojim se ona treba pomiriti i čak je prihvaćati s odobravanjem, simpatijom (zahvalnošću!). A opet, ona kao emancipirana mlada žena vrlo dobro zna da u takvom ponašanju, koliko god za takvu tradicionalnu i primitivnu sredinu ono bilo „normalno“, ama baš ništa nije ok. I da ljubomora nije isto što i ljubav. I da se muškost ne dokazuje isključivanjem razuma. I da bi se, umjesto nje, trebao pravdati i ispričavati jedino njen ljubomorni muž zbog svojih iracionalnih postupaka (koji su paradoksalno u potpunom skladu s očekivanjima okoline da bude ljubomorni krelac, jer takvim ponašanjem u očima društva on dokazuje svoju muškost).
Boran vrlo brzo pred prijateljem i sam ogoljava dualnu suštinu svojeg ljubomornog ponašanja – Odjednom sam pomislio da bi me Sila mogla ostaviti. Ne znam... jesam li postupio dobro ili loše. No nisam imao drugog izbora. On (misli na Emrea) mora biti daleko od nas.
Dualnu, jer je srž svakog ljubomornog ponašanja, naravno, intimni strah pojedinca koji proizlazi iz njegove nesigurnosti i nezrelosti. A ljubomora je samo manifestacija tih kompleksa. No kako smo već rekli, u ovom se slučaju, osim individualne nezrelosti, radi i o ispunjavanju mjerila (očekivanja) zajednice.
Prijatelj ga na to podsjeća na detalj kojeg je u svom izigravanju gorile sasvim zaboravio – A Sila?
Na što Boran odgovara – A što je mogla? Nisam je ni pitao.
I eto ljudskog, intelektualnog, a na koncu i supružničkog poraza tipičnog mačiste. Volim te, ali te ne doživljavam! On mišljenje (razum, integritet, osobnost) svoje supruge uopće nije ni uzeo u obzir. Jednostrano je djelovao kao da ono ne postoji, pod izgovorom velike ljubavi prema njoj. On nju uopće nije ništa ni pitao, jer njeno mišljenje u ovom slučaju ne igra nikakvu ulogu. Glavnu ulogu igra mišljenje okoline! Što će ljudi reći. Pa kao uplašeni školarac, ali i društveni alfa-mužjak, izvršava svoju dužnost i dokazuje/brani svoju muškost, sprašivši Emrea (u njegovom umu potencijalnog suparnika) na prvi avion, pod izgovorom ljubavi prema ženi čije mišljenje mu očito znači vrlo malo tj. apsolutno ništa. Jer nije tu bitna ona, njena nevinost ili krivnja, već očuvanje njegova ugleda, časti, muškosti pred očima zajednice. On apsurdno zna da ne zna je li postupio dobro ili loše, jer o tome nije ni razmišljao, a nije razmišljao jer društveni mehanizam očuvanja muškosti od njega to ni ne traži. Mačizam od svojih sljedbenika ne zahtijeva razmišljanje i etičko kategoriziranje, samo vlastito očuvanje, pod svaku cijenu (pa i kršenja etike).
Ako mu riječi (misao i osobnost) žene koju voli ne igraju nikakvu ulogu, što onda takav muškarac u toj ženi voli? Što od te žene uvjetuje da bi je mogao „voljeti“? Rekao je Boran i to:
– Do smrti to neću prihvatiti! Jasno, Sila?! Ako jednog dana to prihvatim i postanem miran kako ti želiš, ostavit ću te, Sila. A ako ja ne ostavim tebe, ti ostavi mene.
Boran uvjetuje ne samo slobodu ljubomore za sebe, već ljubomoru zahtijeva i od nje. Odgojen i zabludio u pogrešnim vrednovanjima, jedino po tome razaznaje prisutnost ljubavi. On zahtijeva poštivanje mjerila zajednice u kojoj žive, kolikogod ona nakaradna bila (svako suprugino propitivanje tih mjerila smatra prkošenjem, inaćenjem, tvrdoglavošću) i traži bezuvjetnu ljubav prema društvenoj ulozi koju igra, za što mu nije potrebna supruga-žena-partnerica, već poslušna supruga-ogledalo njegova položaja i njegove muškosti u društvu.
Osim što ljubav temelji na upitnim motivima, mjeri je i pogrešnim aršinom. Volim te, a kako znam da te volim? Znam jer sam ljubomoran! Kao pravog muškarca definira me želja za posjedovanjem!
Obrat
No što bi definiralo pravu ženu? Moram priznati da sam ne svojom voljom i s povelikom neugodom po medijima pratila brakorazvodnu trakavicu domaće glazbene zvijezde (?) koja se zatekla u nepoštednoj, ogorčenoj i nadasve mučnoj borbi sa bivšim suprugom za skrbništvo nad zajedničkim djetetom. Mediji su se naime, kao i sama akterka (svojim izljevima mučeničke ženskosti), pobrinuli da cjelokupnoj hrvatskoj javnosti (htjela to javnost ili ne) redovito voajerski serviraju obilate porcije intimnih ispovijedi iz bračne postelje bivših supružnika, cijelu povijest njihova braka i genezu suprugove prevare, često oslikane do neukusnih detalja.
Sve je skupa podsjećalo na nešto, zapravo već znamo na što:
"Nitko ne smije voljeti ženu (muškarca) koju ja volim. Niti je smije htjeti vidjeti. I ne smije mu nedostajati. Čak ni u glavi ili snovima. Nikada."
Ukratko, kroz mjesece vapaja po stranicama žutih tiskovina (Ja te volim, a ti me ne voliš! Uaaaaaa!) začinjenih mučeničkim suzama prevarene supruge (kupovanje sućutnih poena u javnosti) i štancanja raznoraznih optužbi na račun monstruoznog preljubništva bivšeg supruga, o bivšem se supružniku u Hrvatskoj izgradila slika jednog pokvarenog i moralno izopačenog perverznjaka, preljubnika, prevaranta i zlikovca, muškog smeća, zvijeri, maltene mitskog čudovišta, koje je povrh svega još i Slovenac! Pa je priča, od samog početka, besramno eksploatirala i taj moment, jer je aludirano kako svojim nehrvatskim državljanstvom, on, osvjedočeni seksualni pervertit, ne samo da želi majci oduzeti dijete, nego mora da su se sad i ti zli, perverzni Slovenci, i očito pristrani slovenski sudovi, koji „zna se“ mrze Hrvate – svi redom urotili protiv ispravne, seksualno nepokvarene, prave (polu)Hrvatice majke katolkinje i Republike Hrvatske same. Sve, jelte, sa ciljem da jednoj požrtvovnoj majci Hrvatici „zvanoj hrabrost“, majci žrtvi, prototipu ispravne mučeničke ženskosti, oduzmu dijete i tako na još jedan način ponize ni manje ni više nego zemlju Hrvatsku.
Eto, do te sulude i zapravo mučne razine je sve to skupa išlo.
No ovih je dana uslijedio nenadani obrat. Do sada nečujan bivši suprug, to medijski iskonstruirano rogato mitsko čudovište (koje su posljednjih godinu dana hrvatski mediji takvog zdušno oslikavali), napokon javno progovara i u par staloženih riječi iscrtava jednog sasvim drugačijeg čovjeka. Promišljenog, racionalnog i zrelog, bez rogova i papaka, čovjeka koji je nakon kraha prvog braka nastavio svoj život, zasnovao novu obitelj (oženivši ženu s kojom je u prvom braku počinio preljub), dobio drugo dijete, odgovorno vodi obiteljski posao i poručuje da ljudski može razumjeti povrijeđenost i poriv za osvetom bivše supruge, ali da bi bio najsretniji kad bi se on i bivša supruga, bez uplitanja sa strane, mogli dogovoriti oko skrbništa za njihovog sina.
Zbog boljitka tog ni krivog ni dužnog djeteta, želim im da to konačno i ostvare.
Zar „Sve smo mi Hurem“!?
Cijela ova priča nije navedena iz želje za guranjem nosa u tuđu postelju ili osude jednog ili drugog supružnika, jer na takvo što nitko od nas nema pravo niti za to ima osnove (nitko izvana ne može do kraja znati što se događa između dvoje ljudi u vezi; život nije pojednostavljena bajka u kojoj su likovi crno-bijeli i u kojoj se od početka zna tko je pozitivac a tko negativac, odnosno, u kojoj se tvrdi da postoji isključivi pozitivac i isključivi negativac), već zbog ilustracije, ovaj put – ženske verzije nezrelosti, koja jednako kao i muška može zagrabiti u iracionalnost, posesivnost, beskrupuloznost i dovesti do ozbiljnih posljedica, a sve pod patronatom i pokroviteljstvom mjerila i očekivanja okoline o tome kakva bi i prava žena trebala biti (izvana mučenica, svetica, žrtva, patnica, iza kulisa bešćutna i beskrupulozna ratnica).
Ni ženskizam (koji mučeništvo koristi kao oružje), ništa manje nego mačizam od muškaraca, od svojih sljedbenica ne zahtijeva razmišljanje i etičko kategoriziranje, već samo vlastito očuvanje, pod svaku cijenu (pa i kršenja etike).
Pa ni ovaj put nije naodmet podsjetnik o elementarnoj civilizacijskoj spoznaji da supružništvo nikome ne daje vlast (vlasništvo) nad svojim životnim partnerom (uostalom, značenje riječi partner bi trebalo govoriti dovoljno jasno), ma koliko netko potencijalno bio požrtvovan roditelj/majka, divna, vjerna i odana osoba, marljiv radnik, iznimno talentiran umjetnik i/ili još uvijek ludo zaljubljen u bivšeg/u. Jer ponovo je riječ o pogrešnom aršinovanju.
Muž/žena je počinio/la preljub, odlučio raskinuti brak, vezu, zajednicu u kojoj se više ne nalazi, odlučuje nastaviti dalje. Prevarena strana često je povrijeđena, zapanjena, šokirana, što je sve s ljudske strane razumljivo, ali nikakva posesivnost, dramatiziranje, čupanje kose, reklamiranje svojih vrlina a razapinjanje njegovih/njenih mana, ili prijetnje i ucjene bilo čim (a najtragičnije je kada se posegne za djecom kao oružjem prepucavanja), ne može jednog čovjeka na silu (za)držati pored drugog protiv njegove volje.
Očekivati ostanak od osobe koja ne želi ostati, u najmanju ruku nije razumno ni razumljivo. A siliti je na ostanak, već je nasilje (bilo ono pasivno ili aktivno).
Jer, opet velim, žene i muškarci nisu i ne mogu biti nečije (muževo/ženino) vlasništvo, imovina ili komad namještaja, već slobodne i samostalne osobe, osobe slobodne uvijek i svugdje odlučivati o sebi i svom životu, ravnopravne jedni drugima u svakom pogledu. Moj muž, da, moja žena, da, ali ne može biti i - moj/a muž/žena moje vlasništvo.
Esencija takvog mentalnog sklopa je recimo prikazana u postupcima Ajšinog (kućna pomoćnica obitelji Gendžo) supruga, koji je nesretnicu prebio, strpao u podrum i sputao u lance. Tučem je, maltretiram, gnjavim, zato što je volim! Pa od sve te silne ljubavi, ljubljene supruge padaju niza stepenice i završavaju u bolnici polomljenih rebara.
Ili se ljubljeni supruzi recimo spuštaju niz vezane lancune sa osmog kata,  kao u slučaju onog letećeg Estonca.
Na prvo se čitanje te vjestice nisam mogla ne zapitati, uz priznajem dobru dozu zabavljenosti, kakva je to za ime bložje aždaja od žene i što mu je to jadničku radila kad je ovaj umjesto suočavanja s njom radije odabrao spasiti se bijegom kroz prozor, sa osmog kata, naglavačke?!
Ali onda sam priču sagledala kroz društveno mjerilo izjednačavanja ljubavi sa posjedovanjem, jer, zapravo, ona/on uopće ne treba biti monstruozna zvijer/ka, zar ne? Dovoljno je da osoba, u okolini koja određeno iščašeno ponašanje drži vrijednosnom normalom, samo dosljedno i poslušno igra svoju ulogu Pravog Muškarca (muškarčine) ili Prave Žene (mučenice), bez imalo impulsa ili nadahnuća da ikada iziđe na onaj klizački led ili plesni podij.
Sretan Dan žena!
|
SLUŠAONICA 1
I'm 
