Još u onom za mnoge omraženom sistemu, kada je poznavanje vjeronauka doista bilo pitanje osobnog izbora rijetkih a ne masovan pokret zbog zadovoljavanja društvenih normi to jest uvjet društvene prihvatljivosti (tada je tu ulogu igrala Partija), bila je moguća i sljedeća zgoda.
Naime, po priči, na jednom umjetničkom studiju redoviti je profesor u sklopu regularnog predavanja o umjetnosti srednjeg vijeka zamolio studenta da pred ostalim kolegama izvrši vježbovnu analizu zadanog mu umjetničkog djela, a zadano umjetničko djelo bilo je neko tipično onodobno ulje na platnu. Mladom uzdrhtalom studentu nije bilo svejedno govoriti pred profesorom i svojim kolegama, no ipak se hrabro, potkovan iščitanom literaturom o metodi analize djela, upustio u svoju prvu javnu analizu: “Kao što vidimo, riječ je o tipičnom aktu muškarca kojeg je umjetnik postavio u netipičnu pozu na neku vrstu prekrižene drvene konstrukcije…”
Student, kao što se ispostavilo a i vi ste to do sada mogli zaključiti, nikad prije u životu nije vidio prikaz raspeća, niti je bio upoznat sa kršćanskom ikonologijom. On nije znao da njegov tipičan akt, odnosno, prikaz golog muškarca u netipičnoj pozi, zapravo predstavlja - razapetog Isusa na križu.
On je, takoreći “nezagađen/neopterećen” vjerskim pojmovima, na predočenom slikarskom platnu vidio samo tipičan umjetnički prikaz golog/razgolićenog muškarca kojemu nije znao slavno ime. Jer odgajan i školovan u obitelji i sistemu koje nije poznavalo crkveni nauk, odrastao lišen nekih općih vjerskih pojmova, njegov um u predočenom umjetničkom platnu nije vidio ono što bi po društvenim i vjerskim propisima trebao vidjeti - već je vidio samo ono što su doista vidjele i prenosile njegove oči. A njegove su oči na predočenom umjetničkom platnu vidjele “samo” - tipičan muški akt u netipičnoj pozi.
Lišen svih vjerskih konotacija, prikaz raspeća doista se može tumačiti i na taj način. No naravno da bi bila šteta uskratiti silno bogatstvo umjetničkog sadržaja koje se, punim i cjelovitim ikonografskim tumačenjem nekog djela, otvara promatraču željnom znanja.
Ova je simpatična (ne)zgoda zapravo samo zgodan primjer naše počesto nesvjesne – uvjetovanosti. Ona je primjer što se događa kada pojave oko sebe stanemo promatrati otvorenih očiju, lišeni nekih utega i naslijeđenih predrasuda koje nam neminovno iskrivljavaju vidike a da sami toga počesto nismo ni svjesni. Da bi bolje i jasnije vidjeli - valja skinuti konjske zaklopce sa očiju. Zaklopci (pa bili oni društveni, vjerski, rodni, ideološki, etc.) tjeraju nas da “vidimo” jednoobrazno/jednoumno, odnosno - neizbježno nam sužavaju pogled.
Kad god sa dolaskom ljeta policija na smiješan način počne trenirati strogoću ili se neki lokalni svećenik neke male primorske župe sa zgražanjem oglasi protiv turističke golotinje u svojoj crkvi (a to je postalo redovito i zabrinjavajuće uzročno-posljedično), kada se njegova “moralnost” poslije zimskog sna tako naglo probudi pred turističkim naletom golišavih kupača koji u ljetnim mjesecima zavladaju našim krajevima, ne mogu a da se ne zapitam - ta zagledaju li uopće, ti golotinjom zgroženi svećenici, prema raspelu nad oltarima svojih crkava?
Čime i kako Crkva pridonosi uspješnosti turizma?-VIDEO
Prije nego poletite sa rečenicom “Ali to nije isto”, sjetite se sa simpatijom ove urbane legende o (ne)zgodi jednog mladog brucoša i naše sveopće (pred)uvjetovanosti - te pokušajte p(r)ogledati kroz njegove oči. Što ćete na raspelu vidjeti?
Muškarca zaogrnutog komadom platna oko bedara, koji je više ili manje jednako pokriven koliko i jedan prosječan turist/kinja u povratku sa plaže. Nemojmo u svojoj uvjetovanosti biti licemjeri. Nije isto, reći će sad mnogi. Ali jest isto. Nije isti kontekst, reći će ti isti. Strpite se malo, upravo ka kontekstu i idemo...
Naša uvjetovanost u toj i takvoj kulturi diktira nam da ne vidimo drugačije nego onako kako su nas učili da vidimo. A posljedice takvog (ne)gledanja mogu biti katastrofalne. U povodu nedavne smrti jedne mlade novinarke, o kojoj iskreno rečeno do tada nisam znala skoro pa ništa, izašao je članak in memoriam koji mi je iza crne i šture novinske vjestice otkrio jedan fascinantan profesionalni put, na žalost tragično i prerano skončanog, mladog života. Među ostalima otkrio mi je da je ta mlada novinarka jedina osoba iz Hrvatske koja je uspjela ući u Sjevernu Koreju, posljednji bastion komunističkog jednoumlja i najizoliraniju zemlju svijeta. Čitajući njen izvanredan feljton u nekoliko nastavaka (od srca preporučujem, 4 dulja članka, ali čitanja vrijedna), maštovitiji se čitač lako mogao zamisliti u vremeplovu koji ga je vratio 50ak godina unatrag, u neko davno, za nas odrađeno, doba. Najupečatljivije, što se čitaču te fascinirajuće reportaže urezuje u pamćenje, upravo je to detaljno i primjerima opisano jednoumlje cijele jedne nacije, ispranost mozga cijelog sistema, apsolutna robotičnost koja ne dopušta drugačije mišljenje, izgled, ponašanje - od onog državom propisanog, od onog državno uniformiranog. Cijeli životi brojnih generacija - na dlaku preslikani, na dlaku isti, na dlaku jezivi.
Ono što je ovdje potrebno sebi osvijestiti je da je takvo tiransko jednoumlje krajnost svakog “propisanog moraliziranja”, koje uvijek počinje prvo sa jednom/prvom zabranom nečega što jednoobraznosti ne odgovara i što je ruši (zabranom bilo čega u pravilu benignog - kao što je recimo šetnja u kupaćem kostimu), a potom slijedi zabrana i drugog, trećeg, četvrtog...
Pazite, ni jedna od naših crkava nije Sikstinska kapela, ali čak ne mora ni biti Sikstinska kapela, čak ne mora ni biti oslikana Michelangelovim freskama razgolićenih tijela, čak ne mora ni posjedovati bog zna kakva slikarska platna sa tipičnim religijskim motivima, čak ne mora ni imati isklesane gole kerubiniće, a da bi se u njoj moglo naći barem jedno obvezno razgolićeno tijelo – ono na raspelu. Kojeg baš svaka naša crkva ima.
Čemu onda Crkvino, kao i vrh-političko, zaziranje i štoviše zgražanje golotinjom? Čemu taj strah od golog tijela, kad znamo da nitko među nama nije rođen u odijelu? Čemu zgražanje ako našu goloću u svakodnevnom životu pokriva samo tanak sloj platna ispod kojeg je naša golotinja neosporiva? Odakle ta licemjerna užasnutost izvire? Čemu onaj marinkovićevski vječan, filmski ekraniziran, malomišćanski uzvik/osuda iza prikučenih škura - Goli čovik, goli čovik!!!
Odakle on dolazi? Iz osjećaja duboke neugode tuđom i svojom golotinjom. Zbog neprihvaćanja sama sebe, zbog negiranja svoje ogoljele čuvstvene prirode, zbog sukoba sa samim sobom.
E sada dolazimo do onog konteksta.
Tko određuje kontekst? Tko je odredio da ovaj kontekst (trga, crkve, suda i sl.) ne dopušta golotinju, a onaj kontekst (plaže, budoara, kupatila i sl.) dopušta golotinju? Tko? Tko je odredio da je recimo na plaži normalno biti u kupaćim gaćicama, ali je zato strašno smiješno i nenormalno na istoj plaži biti u običnim donjim pamučnim gaćicama, to jest vešu? U oba se slučaja radi o potpuno istom pokrivalu, gaćicama, potpuno istog strateškog mjesta. Zar to nismo opet mi subjektivni ljudi sa svojim subjektivnim gledištima? Želje neba (boga ili bogova, dalje u tekstu b/b) s tim nemaju nikakve veze, jer što bi nebo (b/b) zanimala boja, materijal ili veličina nečijeg kupaćeg kostima? Misliti da se nebo (b/b) bakće takvim glupostima značilo bi imati jako loše mišljenje o inteligenciji neba (b/b). Ali želje zemaljskih moćnika su te koje vole pačati u kontekste. A zašto bi željama zemaljskih moćnika išli na ruku i slijepo vjerovali? Jer se njima tako prdnulo?
Hajdemo se vratiti u prošlost i malo razmisliti o samom kontekstu, kako se stvorio i tko ga je stvorio...
Otkud u nama osjećaji neugode, srama i krivnje pred golotinjom? Otkud ideja da je prikazivati golo tijelo nedolično? Jeste li ikada razmišljali o tome? Mislite da su ti osjećaji srama urođeni? Ne, nisu. Oni su, vjerovali ili ne – naučeni. Neugoda zbog vlastitog golog tijela, kao i tuđeg golog tijela, pred drugima i pred sobom je nešto što (nas) se od malih nogu - uči. No pazite da ne miješate osobnu potrebu svakog čovjeka za povremenom intimom i stalnoprisutan nametnuti (naučeni) sram od golotinje! Jedno nije što i drugo. Nama je neugodno zbog golotinje i sramimo je se, iako razloge za to jednim dijelom ne znamo ni objasniti, jer je nismo osvijestili kao nazadno naslijeđe naše kulture. Doslovno naučeno naslijeđe ove naše kršćanske kulture koje se s koljena na koljeno prenosi društvenim “tesanjem”. Mi smo naime stesani tako se osjećati.
Primjeri svjetskih kultura koje žive potpuno neopterećeno i razgolićeno svjedoče tome. Tome svjedoče i primjeri „divlje djece“ koja su odrasla izolirano od ljudske civilizacije i od naših pojmova „pristojnosti“.
Čemu služi odjeća? Skrivanju ili zaštiti? Čemu su služila prva životinjska krzna kojima se pračovjek ogrtao? Koja je bila njihova svrha? Naravno da se čovjek prvi put ogrnuo zbog praktičnosti, odnosno, da bi sebe nedovoljno zaštićenog vlastitim nepostojećim krznom umjetno zaštitio od hladnoće i mogućih ozljeda svojih „osjetljivih djelova“. U tropskim južnim i pacifičkim krajevima, gdje je uvijek toplo a ljeto vječno, domorodačka su plemena sve do dolaska misionara hodala potpuno gola, jer njima zaštita od hladnoće nije bila potrebna. A niti od pogleda, jer njihove oči nisu vidjele ništa što nije prirodno i od svevišnjih bića u koje vjeruju - dano. Sve dok ih misionari nisu, sukladno svojim pojmovima o moralu i svojim pogledima na svijet, natjerali da se zaogrću odjećom, ne zato jer je to bilo moralno, već jer je domorodačka golotinja bila nešto što je vrijeđalo upravo misionarske oči, a bjelački moral (moral Crkve) samo je poslužio kao izlika u provođenju uniformiranja. I kao izlika služi i dan danas.
Našu (zapadnjačku, kršćansku) kulturu naime karakterizira abrahamsko judeo-kršćanstvo koje je specifično po nametanju osjećaja krivnje i pozivanju na "Istočni grijeh", dakle već je u našem temeljnom vjerskom programu naveden grijeh. No to nije oduvijek bilo tako. Antička je kultura u svojoj slobodnoj tjelesnosti uživala bez imalo osjećaja srama. Tek sa abrahamštinom tj. judeo-kršćanstvom (kasnije i islamom) nastupa promjena u razmišljanju – promjena u poimanju/gledanju. Tjelesno se počelo smatrati sramotom, grijehom, nečistim izvorom svih požuda i zala. Tjelesno se počelo potiskivati, sakrivati, pokrivati zabranama, pravilima, celibatom i habitima, i u tom se potiskivanju prirodnih žudnji, da apsurd bude veći – doslovno i mentalno i fizički tonulo u srednji vijek (sjetite se Imena ruže i scene flageliranja/samobičevanja).
Taj srednjovjekovni mentalni sklop, na našu žalost i nesvjesnost, naša kultura baštini do dana današnjeg (usput budi rečeno, razlog za donošenje pravila celibata tada nije bio očuvanje „tjelesne čistoće“ - već očuvanje srednovjekovnih crkvenih bogatstava koje bi se kroz svećeničke obitelji vrlo brzo rastepilo; „čistoća“ je bila samo izgovor vjerskim poglavarima koji su i sami imali mnogobrojne obitelji, dakle izgovor za bogaćenje, a u tome nema ničeg božanskog, duhovno ili svetog – svaka sličnost uočena).
No dok se judeo-kršćanstvo držalo granica kretanja kaananskih plemena, nije na globalnoj razini takoreći moglo učiniti neku veću štetu (na lokalnoj je bilo tako kako je bilo). Ali tako je bilo sve dok se preko kršćanstva ono abrahamsko nazadnjaštvo prvo nije dohvatilo cijele Europe (rušenjem antike nastupa ćudoredno kršćanstvo, "sam izabrao sam se uvalio"), a u drugom koraku kad su judeo-kršćani počeli „otkrivati svijet“. Tada su misionari i pustolovi počeli nametati judeo-kršćansku „krivnju i čistoću“ jadnim domorocima diljem svijeta, koji u okvirima svojih kultura uopće nisu osjećali niti imali potrebu osjećati ikakvu krivnju (ta zašto bi uopće osjećali krivnju jedne njima strane kulture zbog vjerovanja koja nisu njihova, njima su -nevinima i nezagađenima bjelačkom kulturom- njihove skromne haljinice od palmina lišća bile sasvim dostatne). No najveće licemjerje i zlo tog bjelačkog pohoda je što su ti isti misionari i pustolovi, propovijedajući o kraljevstvu nebeskom i propovijedajući politiku moralnosti – istovremeno nemoralno pljačkali, silovali, porobljavali, uništavajući domorodačko kraljevstvo zemaljsko, sijući svoju opačinu i usađujući krivnju žrtvama svojih opačina. Njihov propovijedajući moral(izam) naprosto je bio dvostruki zločin: zločin sam po sebi, ali i krinka za zločine (zločinaca).
Kao što druge kulture ne poznaju našu krivnju, zašto bi poznavale i naš sram zbog „Istočnog grijeha“? Drugim kulturama ti su pojmovi nepoznati, druge kulture imaju sasvim različit odnos prema ljudskom tijelu, tjelesnosti i seksualnosti. Ako bjelačka kultura tijelo doživljava prvenstveno kao predmet seksualnosti i po inerciji odmah veže seksualnost uz grijeh, jer smo tako uvjetovani izvitoperenim judeo-kršćanskim (abrahamovskim) naukom, to ne znači da sve svjetske kulture vežu tjelesnost i seksualnost uz sram i grijeh i ne znači da je bjelačka kultura superiorna i u pravu. Ona je samo svjetski - dominantna. Ali i to se može promijeniti (kroz brojčanu premoć azijskog stanovništva, napose kineskog).
U kulturama nema nadkultura ili onih koje bi se smatrale superiornima, ima samo različitih, koje otvaranjem vlastitih vidika i rušenjem predrasuda valja spoznati.
Nije problem u golotinji. Bjelačka judeo-kršćanska kultura svoje strahove, krivnju, sram i frustracije (zbog nesposobnosti duhovnog i mentalnog nošenja sa vlastitom seksualnošću) projicira na druge kulture/ljude bez ikakvog propitivanja vlastitih motiva. U tome je problem.
Pokojni i veliki konceptualac Tom Gotovac aka Antonio Lauer u svojim je umjetničkim nastupima često koristio svoje tijelo. Još je u onom uniformiranom sistemu hodao ulicama voljenog grada potpuno gol kao od majke rođen. U legendarnom performansu iz 1981. godine pod nazivom "Zagreb, volim te“, Gotovac je po centru Zagreba hodao gol i ljubio pločnik. Po ulicama su ga naganjali tadašnji milicajci. Poslije je u svojoj pomaknutoj genijalnosti, takav potpuno gol čak obrubljivao uglove ulica tj. došao bi na ugao neke zgrade/ulice i svojim ga golim tijelom obrubio. Mnogi ga ni dan danas ne shvaćaju i smatraju apsolutnim luđakom. Golaći koji euforično protrčavaju nogometnim terenima redovito izazivaju smijeh i pozitivne komedijaške reakcije. Ima nešto krajnje simpatično u tom simboličnom oslobađanju od društvenih stega, od općedruštvenog poimanja što bi i kako - trebalo. Kao da odbacivanjem odjeće odbacujemo i okove ukalupljenog društva. O tome se kod genijalnog performera Gotovca radi. On je propitivao. Gotovac nije bio lud, samo je jasno vidio da je sve oko njega glumljeno to jest njegovim riječima: „Sve je movie“.
Lokalnim svećenicima, malograđanima, dežurnim moralistima, pa čak i premijerkama država, kupaći kostimi i gole guzice ne smetaju zbog “oskrvnjivanja općeg morala” već zbog rušenja njihove krinke lažne društvene moralnosti. Zbog ugroze njihovih uloga koje svi mi u društvu igramo, a koje nam je svima nama društvo dodijelilo ili smo ih mi sami izabrali glumiti. Gologuzi turisti svojom su pojavom doslovna prijetnja njihovim izmaštanim bastionima "čistoće".
Pokrivanje u ime očuvanja morala. Ma kojeg morala? I zašto bi moral bio ugrožen vizualnom golotinjom koja je prirodna? Uvijek sam razmišljala da moral, ako ga u osobi ili društvu uopće i ima, može biti ugrožen samo izopačenim djelima. Što je više društvo/institucija pokriveno (primjer Saudijska Arabija), što je više zabrađeno, uniformirano - to se vidljivije otkriva njegova opasna prekrivena devijacija. Jer se uniformiranim pokrivanjem-potiskivanjem ljudske prirode naprosto sputava životna sila koja će kao nezaustavljiva rijeka (prirode) naći načina da se ispolji/prokulja u drugom obliku. Ako već ne može prirodnim putem - a onda (protu)prirodnom devijacijom/deformacijom/meandrom (Pa tako: "uzorni i pravovjerni" mladići iz UAE i Saudijske Arabije masovno odlaze na tajne orgije i pijančevanja u nešto opušteniji Oman, "uzorna i pravovjerna" svećenička lica neobuzdano obožavaju stereotipe "muškosti" tj. vojničine, generale, pse rata i/li pak provode te prikrivaju pedofiliju i sl., "uzorne i pravovjerne" udate žene iz hasidske struje Chabad Lubavitch (ultra-ortodoksni Židovi) pri izlasku iz kuća pokrivaju svoju kosu perikama od prave kose (nazvala bih to licemjernom i dvostruko suludom supstitucijom) a u kući nose kapu ili šešir u strahu da ne prekrše pravila ´micva`, etc...).
Nedolično? Što ta riječ uopće znači? I što bi bilo dolično? “Dolično” u očima jednoga - nije jednako “dolično” u očima drugoga, tko će dakle tu doličnost odrediti ako u startu ne postoje oči koje isto vide? Ma tko je taj tko je se uopće usuđuje odrediti!
Riječ je o lažnom ćudoređu i lažnim ćudorednicima, onom istom koje navečer dođe doma, skine dnevnu odjeću, skine čarape, donje rublje, ostane potpuno golo samo sa sobom i baš kao sav ostali svijet potpuno golo uđe u kadu punu vode koja ispire šporkicu sa tijela, ali ne i onu iz uma.
Povijest pokazuje i dokazuje da kulture/ideologije/institucije koje uniformiraju/pokrivaju muškarce a pogotovo žene od glave do pete, pokazuju najviše izopačenosti u odnosu prema prirodi žena (ali i samih muškaraca). Primjera je bezbroj: vojska, fašizam, radikalni kultovi, velike vjerske institucije, šerijatske države... a u ovoj zemlji na brdovitom Balkanu - jedna gola ženska guzica smeta guzici od žene. Dopustite da se grubo izrazim i oprostite što vrijeđam guzice.
Nije u goloj guzici odnosno koži problem, već u glavi koja golu kožu (tuđu i vlastitu!) smatra sramotom. Čak ni po nauku Crkve Bog nije Adama i Evu protjerao iz raja jer nije tolerirao njihovu golotinju, već jer su je u svojoj novootkrivenoj samodostatnosti počeli pokrivati, jer su je se otkrivši zlo počeli nepotrebno sramiti. U našoj selektivnoj sljepoći je problem. Iz te sljepoće izvire svo licemjerje malog skučenog mista, male skučene zemlje, malog skučenog nedovoljno obrazovanog uma, koje kao u starom crno-bijelom filmu bludno promatra i vidi svaku naznaku golotinje pod svojim prozorom koju smatra nemoralnom, a istodobno ne vidi vlastita izopačena nemoralna djela niti ih se srami.
Gospođa u kupaćem kostimu
U jednom našem poznatom i turistički atraktivnom, doduše ne prevelikom, kulturnom objektu, već pred kraj radnog vremena je dotrčala jedna prekooceanska turistkinja unaprijed se ispričavajući što je samo u kupaćem kostimu. Ljubazno je zamolila dežurnu djelatnicu može li nabrzinu ući i pogledati budući joj se neće pružiti druga prilika jer već sutra putuje van Hrvatske. Naime, kako je vidjela da je objekt otvoren još dvadesetak minuta, nije se u povratku sa plaže stigla presvući u dnevnu odjeću već je požurila uhvatiti ključaricu prije zatvaranja, pa se zbog toga zaista ispričava. Vidjevši da je ženi stvarno stalo, djelatnica na ulazu/izlazu ju je doista i propustila, na što joj je turistkinja bila neizmjerno zahvalna izražavajući joj to na dolasku i odlasku (nakon što je stvarno brzo pogledala objekt uvažavajući radno vrijeme).
Par u toaleti
Nekako u isto vrijeme dok je zahvalna i presretna gospođa u kupaćem kostimu izlazila iz objekta, nekih sad već samo desetak minuta do zatvaranja, u objekt je nonšalantno ušetao zapadnoeuropski par obučen od glave do pete u vidno skupu gradsku šminkersku odjeću. Nakon što su autistično prošli pored djelatnice na ulazu, ni ne pogledavši u njenom pravcu a kamoli upitavši plaća li se možda ulaz, ona im je ljubazno na to skrenula pažnju i dok su oni preko volje vadili novčanike, usput ih obavijestila da se objekt za desetak minuta zatvara na što će svi posjetitelji biti upozoreni treptanjem svjetala, pa kada ih uoče neka se i oni upute ka izlazu. Par se potom izgubio u unutrašnjosti objekta međusobno nešto komentirajući ispod glasa. Nakon deset isteklih minuta zatreptala su svjetla i nekolicina posjetitelja koji su se zatekli u objektu ubrzo se našlo kod glavnog izlaza, svi osim para u šminkerskoj toaleti. Ključarica je susretljivo pričekala još uobičajenih pet minuta računajući da su ljudi ipak došli zadnji, no njih nije bilo ni nakon pet minuta i opetovanih treptanja svjetla, nije ih bilo ni nakon dodatnih pet minuta iako su se čuli iz unutrašnjosti objekta, nije ih bilo čak ni kada ih je ljubazno pozvala, a oni su je čuli i vidjeli kako ih poziva… tek nakon novih pet minuta par se pojavio na izlazu s jednakom nonšalancijom u koraku kao i kada su dolazili, bez naznake žurbe ili potrebe za žurbom. Umjesto isprike koja im nije bila ni na pameti, stali su djelatnici razglabati da se radi o objektu jedne druge kulture, otkrivajući kroz svoje neznanje da oni uopće ne znaju što i zašto gledaju ili da samo s namjerom provociraju. I već kad je djelatnica u par rečenica pružila osnovne informacije o objektu i mislila za njima konačno zaključati vrata, oni su ležerno grabeći prodajne kataložiće, razglednice i vodiče u ruke – drsko zatražili to dobiti od nje na poklon, kao da se to već podrazumijeva i kao da jasno naznačene cijene uopće ne postoje (a nije se radilo o velikim ciframa koje oni sebi ne mogu priuštiti, već o pukoj sići, za koju je usputno rečeno - djelatnica radila). Na tu zadnju kap njihove bezobraznosti i bahatosti, žena je bez riječi uzela materijal iz njihovih ruka i nijemom im gestom pokazala na vrata.
Poslije sam joj rekla da takvi neće nikad ništa naučiti o drugoj kulturi, ali će sutra o toj kulturi s lakoćom izreći sve najgore - jer takvi nisu došli učiti već podcjenjivati. Odgovorila mi je – Znam, zato kad je takav slučaj treba dati do znanja da imamo ponosa. I žena je u pravu. Jedino joj predbacih što ih nije ispratila nogom u gluteuse maximuse. Odgovorila je – Vjeruj mi da u mislima jesam.
Ali htjedoh reći slijedeće – opća kultura, pravila lijepog ponašanja, bonton (na kojeg se dušobrižnici osobito vole pozivati) ne proizlaze iz onoga što nosimo na sebi, već iz onoga što nosimo u sebi. A neki u sebi nose manje nego osunčana dama koja se sa plaže vraća u toplesu. Niti jedna tjelesna golotinja ne može me toliko užasnuti vulgarnošću i izopačenošću kao što me uvijek i konstantno užasava sakrivena/pokrivena mentalna vulgarnost i izopačenost. A ono što zaslužuje našu osudu i razotkrivanje, štoviše, ogoljavanje, upravo je to – licemjerno pokrivena izopačenost.
Razotkrijmo je stoga kroz par prenesenih komentara sa portala koji ocrtavaju tipično dušobrižničko ćudoređe naših dežurnih moralista:
KOMENTAR 1.
“negdje mora postojati granica u odijevanju na javnim površinama.“
a) Rečenica na prvu krasno zvuči, ali na drugu... možda postojati, nisam sigurna, ali da baš Mora? Sva se naježim kad čujem ovu riječ u obliku zapovijedi. Ljudi je izgovaraju tako lakomisleno, ne shvaćajući da se njenim podrazumijevanjem svojevoljno odriču svojih sloboda, da ne kažem pameti. Izgovaraju je posve nesvjesni njenih posljedica. Na nju postoji samo jedan lijek, malo-veliko pitanje - Zašto. Dakle zašto mora? b) Granica? Tko je taj tko je može i smije odrediti? Ćudoredna policija Ujedinjenih Arapskih Emirata, moralizatorski SS, ali u hrvatskoj verziji? c) Na javnim površinama? Zar plaža nije isto javna površina? Također, zašto bi samo javne površine imale ekskluzivitet na ćudoređe, a javna površina javne plaže imunitet? Kako to da dežurni moralizam i ćudoređe staju samo na njima, strogo ocrtano granicama tih pretpostavljenih javnih površina, a već korak dalje od tih pretpostavljenih javnih površina – razloga za moralnu paniku više nema? Znate zašto? Jer se ne radi o ćudoređu već o licemjerju. Odnosno o licima-koja-mjere svijet i ljude oko sebe po svojim osobnim jednoobraznim aršinima. Skinite zaklopce sa očiju gospodo!
KOMENTAR 2.
„a) Pa valda postoji neka opća kultura! b) Nije više ni stvar morala koliko kulture! c) Ako je kupaći kostim namijenjen za plažu onda sigurno nije I odjeća u kojoj se treba šetatii po gradu! d) Uostalom ne znam zašto ne bi mogla I u kazalište u kupaćem..ili svatove...muzej..svoje radno mjesto...pa ljeto je , vrućina, zašto bi svi morali dolaziti obučeni na posao..zašto ne u kupaćem! e) Sad odjedanput Crkva ta koja brani.Ne brani ništa jer se nikom ništa ne može zabraniti, slobodan je čovjek, samo ako sam ne zna što ne valja dužnost je nekog the ga se podsjeti na to..f) i doduše sramotno je the policija ima zadaću opominjati..pa valda imaju važnijeg posla...g) ali kad čovjek sam ne zna što nije lijepo, dobro, ukusno...jadan je..i h) treba mu pomoći the uvidi. i) Uostalom ne znam jel netko željan više ženske golotinje...j) i sramotno je the se žena toliko spustila I toliko ponizila! k) Može se I u odjeći biti I te kako elegantan I privući pažnju ako je baš to motiv! l) Uostalom odijelo je oduvijek govorilo o čovjeku!“
(slovne oznake su moj dodatak zbog preglednijeg praćenja komentatorskih teza i odgovora na njih)
B) U ovom “slučaju” uopće NIJE riječ ni o moralu, jer ne znam po kojoj bi osnovi nečiji “moral” mogao biti ugrožen prizorom žene u kupaćem kostimu, osim ako sam “moral” te osobe (kojoj prizor žene u kupaćem kostimu ne predstavlja ugodu već smetnju) - nije izuzetno krhka, povodljiva, labilna i upitna stavka, sama od sebe sklona lakom kvarenju i nemoralu pri samom pogledu na ljudsko tijelo. Dakle već ni u startu ne može biti stvar morala, već samo - lažnog moraliziranja. A) Neka opća kultura postoji, ali njena “općost” opet ovisi iz koje kulture je sagledavamo i o kojoj kulturi govorimo, bez razumijevanja da postoje različite kulture izvan naše kulture dolazi samo do vulgarnog općenja s pojmom opće kulture, u cilju prekrivanja pravih motiva koji moralizatore pokreću (kao što je to ovdje slučaj). Na ovom je svijetu tisuće kultura i vjerujem da svaka (kao i njeni pojedini pripadnici) ima neka svoja specifična gledišta na opću kulturu i što bi to ona trebala biti. Stoga pozivati se na opću kulturu u ovom kontekstu nema smisla, jer ta opća (ne)kultura može eventualno pokrivati samo “naš mali dio svemira” koji zauzima prostor od našeg lijevog do našeg desnog uha. Također, kulturu, koliko god u nekom općem obliku željena ona bila, ne može se nikome nasilno nametati, već samo dobronamjerno primjerovati. Ako bi policija trebala određivati doličnost nečije odjeće po vlastitom primjeru uniformiranosti, čudim se da gospođi nisu, dosljedno toj procjeni, ponudili najdoličniju - policijsku odoru. I čudim se da nisu zapendrečili i ostale građane koji su prolazili, a sram ih bilo, nisu nosili policijsku odoru. Ako bi pak doličnost trebali određivati po primjeru premijerke naše zemlje, čudim se da gospođi nisu, dosljedno toj procjeni, ponudili najdoličniji – kostimić s brošem. I čudim se da nisu zapendrečili i ostale građane koji su prolazili, a sram ih bilo, nisu nosili kostimić s brošem. Ako bi pak doličnost trebali određivati po primjeru svećenika i vjerskih institucija, čudim se da gospođi nisu, dosljedno toj procjeni, ponudili najdoličniji - habit. I čudim se da nisu zapendrečili i ostale građane koji su prolazili, a sram ih bilo, nisu nosili svećenički habit. Osobno ipak zagovaram rješenje da policija nabavi nove ljetne uniforme u obliku bikinija, pa neka se turisti na živom primjeru osvjedoče kako, po mišljenju države u kojoj ljetuju – u toj državi treba ili ne treba hodati gradom. Koja su to mjerila doličnosti i tko će ih odrediti, koja je to tablica po kojoj će se to činiti? Društvo je to koje ogoljavanjem sebe i svojih službi treba prestati slati dvosmislene poruke. C) Namjena kupaćeg kostima ne ograničava njegovo korištenje, naime, namjena nije isto što i zabrana. Ako je namjena kuhinjske pregače štititi od zašporkavanja u kuhinji znači li to da nije dozvoljeno s kuhinjskom pregačom otići u dućan? Naravno da nije, namjena dakle s prostorom nema odlučujuće veze, niti se može koristiti kao argument. A čudim se da je uopće potrebno podsjećati na činjenicu da je čovjek JEDNAKO GOL ispod kostima, pregače i odijela. D) Doista, zašto ne bi mogla i "u kazalište u kupaćem... ili svatove... muzej… svoje radno mjesto... pa ljeto je, vrućina, zašto bi svi morali dolaziti obučeni na posao… zašto ne u kupaćem"? Čemu uopće ironija? Pa naravno da bi mogla, ja se čudim onome tko misli da - ne bi mogla. Pa normalno da bi mogla kad bi htjela. A druga stvar je želi li to ili ne. E) Problem ovog svijeta je što se netko usuđuje popovati/propisati što valja, a što ne valja. Ponavljam pitanje, doista, zašto ne bi mogla? Uvijek me neugodno iznenađuje upravo to, što se sve i kako, u svojoj homocentričnosti, šovinizmu i sebičnosti, čovjek - usuđuje. Navedeni komentar sa portala je jedan od tih primjera. F) Ali se moram složiti sa konstatacijom da policija ima pametnijeg posla, i to ću shvatiti kao nesvjesno priznanje portal-komentatorice, lapsus mozgus, da ovaj posao (zaustavljanje žena u kupaćem kostimu) – nema veze s pameću. G) Znati što je lijepo, dobro, ukusno – to objektivno nitko na ovom svijetu niti NE može znati. Ukusi su različiti. A lijepo, dobro i ukusno nisu konačne i cementirane vrijednosti. H) Niti itko ikome može nametnuti da uvidi ultimativno "lijepo, dobro, ukusno", jer kako rekoh, otkud lažnom moralizatoru to pravo nametanja? Tko mu ga je dao? I) Ženske golotinje su željni oni koji vole gole žene, a muške su golotinje željni oni koji vole gole muškarce, drugim riječima željno ga je cijelo čovječanstvo koje, ovisno o osobnom izboru, tu golotinju svaku večer gleda u svom krevetu. J) Žena se ne spušta niti ponizuje oblačenjem ili svlačenjem kupaćeg kostima, kao što se ni muškarac ne ponizuje svlačenjem ili oblačenjem kupaćeg kostima, već se(be) ponizuju oni koji upućuju primitivne komentare na njen/njegov račun i otkrivaju svoju netrpeljivost. K) I kupaći kostim je odjeća, a o tuđim motivima, ako nisu zlonamjerni i ako nas se ne tiču, nisu na nama da o njima moralizatorski razglabamo, niti da se u njih moralistički pačamo. L) Odijelo je uvijek govorilo o čovjeku? Za ime Božje, koji nas je navodno GOLE stvorio na svoju GOLU sliku i priliku – ta NE! Kakva glupost! Zar se čovjek ocjenjuje isključivo očima, na temelju izgleda? Taman posla! O čovjeku uvijek i jedino govori - djelo.
Zagovaram li stoga golotinju koja slobodno šeće našim trgovima, ulicama, crkvama - kako joj se, bilokad i bilogdje, u ljetnim mjesecima prohtjedne? Bez obzira na neporecivu potrebu voajerstva u svima nama - za tuđu stvar me u suštini boli neka stvar.
Neka svako postupa po svome nahođenju, onako kako smatra prikladnim sebi, hrabro ili kukavički, javno ili privatno. Osobno nisam toliko hrabra kao pokojni Tom Gotovac, no nije mi ni na kraj pameti zbog vlastitog kukavičluka osuđivati tjelesno hrabrije i tjelesno ogoljenije od sebe.
Osobno zagovaram nešto drugo, nešto što mi je puno bitnije od odjevnih maski – zbacivanje maski moralnog licemjerja. Propovijedati „čistoću“ i b(l)udno s oltara brojati da prostite "nepoželjne" kurčiće i sise – zaista je amoralno. Propovijedati jedno, a živjeti drugo - zaista je perverzno.
|
SLUŠAONICA 1
I'm 
