MODESTI BLEJZ

< travanj, 2011 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30  

Komentari On/Off

e-mail:modestiblejz@net.hr
sadržaj ovog bloga zaštićen je Copyrightom ©!

hej!

Što se po mojoj ludoj glavi uvijek vrzma jest:
::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::
________________________

::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::


Opća deklaracija o pravima čovjeka je prvi sveobuhvatni instrument zaštite ljudskih prava, proglašen od strane jedne opće međunarodne organizacije, Ujedinjenih naroda. Proglasila ju je je na Opća skupština UN 1948. godine.

Iako je donesena ne kao ugovor, nego samo kao rezolucija koja nema nikakvu pravnu snagu, sa ciljem da osigura "zajedničko razumijevanje" ljudskih prava i sloboda koja se spominju u Povelji UN, tijekom slijedećih desetljeća doživjela je dramatičnu transformaciju. »Danas rijetki pravnici poriču da je deklaracija normativni instrument koji stvara, barem neke, pravne obveze za države članice UN.« (Buergenthal, str. 31)

Članak 1. svečano proglašava:
»Sva ljudska bića rađaju se slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima. Ona su obdarena razumom i savješću pa jedna prema drugima trebaju postupati u duhu bratstva.«

S tim je u vezi članak 28, koji proglašava ljudsko pravo da država i međunarodna zajednica priznaju njegova/njezina prava:

»Svatko ima pravo na društveni i međunarodni poredak u kojemu se prava i slobode utvrđene ovom Deklaracijom mogu u punoj mjeri ostvariti.«

Daljnje odredbe sadrže tzv. "katalog ljudskih prava", u kojem se:

zabranjuje ropstvo (čl. 4),
zabranjuje tortura (čl. 5.),

zabranjuje diskriminacija (čl. 2. i 7.), te uređuje
pravo na život (čl. 3.),
pravo na slobodu (čl. 3.),
pravo na osobnu sigurnosti (čl. 3.),

pravo svake osobe na pravično suđenje i zabrane samovoljnog uhićenja (čl. 9. - 12.),

pravu na zaštitu privatnosti (čl. 12.),

pravo čovjeka da se slobodno kreće unutar svoje države, da njen teritorij napusti i da se u svoju državu smije slobodno vratiti (čl. 13.),

pravo na utočište (azil) u drugim zemljama, od nepravednog progona u svojoj zemlji (čl. 14.),

pravo čovjeka da bude državljanin barem jedne zemlje i da se može odreći državljanstva (čl. 15.),

pravo punoljetnih muškaraca i žena da sklope brak i time osnuju obitelj, koja se štiti kao temeljna društvena jedinica (čl. 16.),

pravo na vlasništvo (čl. 17.), pravo na slobodu mišljenja i vjeroispovijedi (čl. 18.),

pravo na slobodu mišljenja i izražavanja, koja uključuje pravo na širenje ideja putem bilo kojeg medija (čl. 19.),

pravo na slobodu okupljanja i udruživanja (čl. 20.),

pravo na sudjelovanje u upravljanju svojom zemljom, putem izbora i pravom na pristup javnim dužnostima (čl. 21.),

pravo na socijalnu sigurnost u svrhu osiguranja temeljnog dostojanstva čovjeka (čl. 22.),

pravo čovjeka da radi i slobodno izabere zaposlenje, te da bude plaćen bez diskriminacije - jednako kao i drugi ljudi koji rade jednaki posao (čl. 23.),

pravo na sindikalno organiziranje radnika (čl. 23.),

pravo na dnevni odmor i plaćeni dopust od rada (čl. 24.),

pravo na dostojni životni standard (čl. 25.),

pravo na zaštitu materinstva i djetinjstva, koje uključuje i zaštitu izvanbračne djece (čl. 26.),

pravo na obrazovanje, koje uključuje obvezno osnovno obrazovanje, besplatno srednjoškolsko obrazovanje, te pravo na pristup visokoškolskom obrazovanju "jednako dostupno svima na osnovi uspjeha" (čl. 26.),

pravo prvenstva roditelja u izboru vrste obrazovanja za svoju djecu (čl. 26.),

pravo na pristup kulturi i znanosti (čl. 27.),

pravo na zaštitu moralnih i materijalnih interesa koji proizlaze iz kulturnog i znanstvenog stvaralaštva (čl. 27.)

pravo na društveni i međunarodni poredak u kojem se mogu ostvarivati ljudska prava (čl. 28.).

Sadržaj 30 članaka Opće deklaracije o pravima čovjeka kasnije je ugrađivan u druge međunarodne akte, uvijek uz stanovite izmjene. Najvažniji od tih akata su Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima i Međunarodni pakt o gospodarskim, socijalnim i kulturnim pravima - oba proglašena od Opće skupštine Ujedinjenih naroda 1966. godine; nakon dovoljnog broja ratifikacija od nacionalnih parlamenata (koji su propisali da će se prava i slobode iz tih akata poštivati u njihovim državama) oba su pakta stupila na snagu 1976.




- Lovci na krzno
- Crkva protiv golotinje – kako perverzno
- Lampedusa
- O grešnosti smijeha...
- Evo što činite svojoj djeci
- Verbalne manipulacije kao način komunikacije
- Zvijezda Smrti
- Paunovi
- Fight club
- Pocijepane zastave
- Kada tučeš tuci u glavu
- Ovisnost o tehnologiji i njene posljedice
- Gnjevna rulja, nova platforma
- Kultura ulizništva
- Čini zlo, ali nipošto o njemu ne govori
Ja mislim kao ti, ali
XXX
Tko to (po)tura Turcima?
po aboridžinima

Slijepa sljedba toboženizma
Papanstvo kao star-novo paganstvo
tri slova
Kad veliki padnu
Ime poze

da? SLUŠAONICA 1


Justin Timberlake - Say Something ft. Chris Stapleton

BBC News
World News SBS
Internet Monitor
Index.hr
Net.hr
Slobodna Dalmacija
Novosti
e-novine
H-alter
N1
Radio Gornji Grad
Tacno.net
Lupiga
Novi list
Tportal
Dnevnik.hr
Jutarnji list
24sata
Večernji list
Al Jazeera Balkan
HRT

*
DHMZ-tjedna vremenska prognoza
National Geographic
Meridijani
Booksa
Culturenet.hr
Vijenac
NikTitanik
Filmski.net
Film-mag.net
CineStar
The Pirate Bay
Eventim
ulaznice.hr
*
YouTube
Wikipedia
TV Program
Kostenlos Bilder und Fotos...
Gmail
Yahoo.mail



"Volim ljude, ali ne znam šta ću s njima.

Iskustvo me naučilo da ono što se ne može objasniti samome sebi, treba govoriti drugome. Sebe možeš obmanuti nekim djelom slike koji se nametne, teško izrečivim osjećanjem, jer se skriva pred mukom saznavanja i bježi u omaglicu, u opijenost koja ne traži smisao. Drugome je neophodna tačna riječ, zato je i tražiš, osječaš da je negdje u tebi, i loviš je, nju ili njenu sjenku, prepoznaješ je na tuđem licu, u tuđem pogledu, kad počne da shvata. Slušalac je babica u teškom porođaju riječi. Ili nešto još važnije. Ako taj drugi želi da razumije.

Više je dobrih ljudi na svijetu nego zlih. Mnogo više! Samo se zli dalje čuju i teže osjećaju. Dobri ćute.

Riječi su vazduh, kakvu štetu mogu nanijeti?
Riječi su otrov, od njih počinje svako zlo.
Onda, da ćutimo!
Ne treba da ćutimo. Ima se o čemu govoriti, ne napadajući. Pomoći treba, a ne odmagati. Država je to, bolan, hiljadu briga i nevolja, imanje svoje ne možes urediti kako valja, a kamoli toliki svijet. I onda počne neko da zakera, te ne valja ovo, te ne valja ono, e čudna mi cuda! Jašta da ne valja. Pravo je čudo kako išta valja: toliki ljudi, a svako vuče na svoju stranu.

Ne voliš da budeš na smetnji, ne voliš da te ko krivo pogleda, ne voliš da ti iko ružnu riječ kaže. Kako onda misliš da živiš?

A meni se čini da je strah najveća sramota ovog svijeta, i najveće poniženje čovjekovo. Izmahnut je nad njim, kao bič, uperen u grlo, kao nož. Čovjek je opkoljen strahom, kao plamenom, potopljen njime, kao vodom. Plaši ga sudbina, plaši ga sutrašnji dan, plaši ga vladajući zakon, plaši ga moćniji čovjek, i on nije ono što bi htio biti, već ono što mora da bude. Umiljava se sudbini, moli se sutrašnjem danu, poslušno ponavlja zakon, ponizno se smiješi mrskom moćnom čovjeku, pomiren da bude nakazna tvorevina sačinjena od straha i postajanja.

Lakše je nagovoriti ljude na zlo i mržnju nego na dobro i ljubav. Zlo je privlačno, i bliže je ljudskoj prirodi. Za dobro i ljubav treba izrasti, treba se pomučiti.

Da sam drukčiji, da život nosim kao tegobu, da sam ogorčen, počeo bih da se gubim, da pijem, da mrzim, postao bih nezadovoljnik koji se okreće protiv cijelog svijeta.
A ne mogu to. Uprkos svemu, živim kao i drugi ljudi, koji su bez moga biljega, veseo i tužan zbog običnih stvari, veseo zbog dobrih ljudi koji su pomalo zli, tužan zbog zlih ljudi koji su rijetko dobri...

Hodaćemo bez razloga, radovaćemo se, bez razloga, smijaćemo se, bez razloga, s jednim jedinim razlogom, što smo živi i što se volimo. A kud ćeš veći razlog.

U početku ljubav,
u životu mržnja,
na kraju sjećanje.

Ljubav je ipak jača od svega.
"


SLUŠAONICA 2


Kristina Train - Dark Black

I. Fanatizam – smak ljudskog uma
II. Grijeh šutnje

- Obdukcija divljaštva
- O projekciji projektora
- Da, to je spin
- Yodin poučak
- Egzibicionisti
- Rasizam i svi njegovi preračuni

A. Perspektiva obrata
B. Jedan metak

Knjižno-filmski kutak:
Što se zadnje pogledalo?
Što se zadnje pogledalo?
Što se zadnje pogledalo?
Što se zadnje pogledalo?

Što se zadnje pogledalo?

Što se zadnje pogledalo?


SERIJE





Manhunt: Unabomber

GoT

The Handmaid's Tale

American Gods

Legion

Stranger Things

The Young Pope

Black Sails

Sherlock

The Man in the High Castle

SS-GB

Westworld

Horace and Pete

The Crown

Lethal Weapon

Designated Survivor

Taboo

Grantchester

The Big Bang Theory





FILMOVI




Tajna broja sedam / What Happened To Monday

Geostorm

Blade Runner 2049.

Victoria i Abdul

War for the Planet of the Apes (2017)

Spider-Man: Homecoming (2017)

Unbroken (2014)

Čuvari galaksije Vol. 2

Viceroy's House

Valerian and the City of a Thousand Planets / Valerian i grad tisuću planeta

Dunkirk

Denial (2016)

Saving Mr. Banks / Kako je spašen gospodin Banks

Wonder Woman (2017)

The Boss Baby

Patriots Day

The Mummy

The Space Between Us (2017)

Kongens nei / The King’s Choice (2016)

King Arthur: Legend of the Sword

The Exception (2016)

To Walk Invisible: The Bronte Sisters

Colossal (2016)

A United Kingdom (2016)

Beauty and the Beast (2017)

Kong: Otok lubanja

Logan

Hidden Figures

Jackie (2016)

Underworld: Blood Wars (2016)

Assassin's Creed

Elvis & Nixon

Loving (2016)

Lion / Lav (2016)

The Invisible Woman

Tang shan da di zhen / Aftershock

Sve ili ništa / Hell or High Water - Comancheria

Greben spašenih / Hacksaw Ridge

Dolazak / Arrival

The Great Wall (2016)

Putnici / Passengers

Deepwater Horizon

The Girl on the Train / Djevojka u vlaku

The Hateful Eight

The Accountant

Rogue One: A Star Wars

Dom gospođice Peregrine za čudnovatu djecu

Ben-Hur (2016)

Inferno

Sully (2016)

Jason Bourne (2016)

Fantastic Beasts and Where to Find Them

Doctor Strange

The Nice Guys

Star Trek Beyond (2016)

Legenda o Tarzanu

Warcraft

Independence Day: Resurgence (Dan nezavisnosti 2)

Captain America: Civil War

Me Before You

Locke

The Huntsman: Winter’s War

The Divergent 1, 2, 3...

Batman v Superman: Dawn of Justice

London Has Fallen


Igre gladi: Šojka rugalica 1./The Hunger Games: Mockingjay – Part 1

Gone girl

Birdman

Interstellar

St.Vincent

U šumi / Into the woods

The Judge / Sudac

Trance

Welcome to the Punch

Against the Sun

The Secret Life of Walter Mitty / Tajni život Waltera Mittya

Čuvari galaksije

Kako izdresirati zmaja 2

Planet majmuna: Revolucija

Godzilla
Još jedan film o Godzilli u kojemu Godzillu jedva da vidite. Holivudski tupež. 4/10

Noah
Inače volim Russella Crowea kao glumca, ali nema tog glumca koji bi glumeći biblijskog Nou koji u arci spašava čovječanstvo mogao spasiti i ovaj film. Najnoviji film Darrena Aronofskya je ukratko rečeno - dosadno pretenciozno smeće. Poštedi me blože biblijskih spektakala (sa porukom pride)! Kamo sreće da sam uštedila i na karti. 4/10

Hobit: Smaugova pustoš / The Hobbit: The Desolation of Smaug
Trilogija Hobit ne posustaje ni u drugom nastavku. Odlično. Nema se tu što reći. Tata spektakla. 9/10

Igre gladi: Plamen / The Hunger Games: Catching Fire
Igre gladi ne posustaju pod krinkom distopije šamarati ni u drugom nastavku, koliko će ih još biti ne znam. Jako dobro. 8/10

Rush/Utrka života
Po istinitim događajima. Nabrijana sportsko-psihološka drama (biografija) o rivalstvu svjetskih prvaka Nikija Laude i Jamesa Hunta, karakterno potpuno suprotnih velikana trka F1. Izuzetno napeto i dojmljivo. Soundtrack - miljenik Oscarovaca plodni skladatelj Hans Zimmer, uobičajeno na visini zadatka. Film za muškarce koji vole automobile, kojeg evo vrlo dobro prihvaćaju i žene. 8/10

Gravity/Gravitacija
Vizualno i scenaristički prekrasan film-drama, pisan da bude mali - ali opet veći od života (od svemira). Dakle, inteligentno prilazi s "nečasnim" namjerama. Kojim? Vidjet ćemo... Priča s porukom (neki bi rekli tipično američki patetičnom, što i jest, ali ok, u ovom slučaju /svemiru - patetika štima) koja puca na Oscara. Ženska uloga (odlična Sandra Bullock) pisana da puca na Oskara. Muška uloga (oscarovac Clooney) za sporednu ulogu također. Na učestale trenutke napeto, stresno, užasavajuće, jezivo, nategnuto, dirljivo, ali opet i lijepo. Prvi 3D film koji, po meni, u potpunosti opravdava nošenje naočala na projekciji. 9/10

Olympus Has Fallen
Začuđujuće ok akcijski film (kvalitetna šora i rasturačina Bijele kuće), na tragu Willisovog ciklusa Umri muški, s tim da ovaj put muški umire Gerard Butler. Totalno pretjerivanje, naravno, ali to se očekuje, neuništiva junačina veća od života. Cijepljeno od baš potpune patetike Misije: Bijela kuća, Olimpova filma blizanca ove ljetne sezone. It`s ok. 7/10

Ljubav / Amour
Drama, drametina, naddrametina. Film čija se projekcija nerijetko i napušta. Michael Haneke, kao jedan od naj filmskih (kant)autora ovog stoljeća, opet nemilosrdno, do kosti. 10

Star Trek: Into Darkness
Treker sam, ali ovo je scenarij koji mi baš nije imao nekog smisla. Lik Khana u Star Treku ima preveliku reputaciju da bi ga se ovako potraćilo. U redu, sam Khan je mračan i zgodan, dečki također, i oni logični i oni nelogični, a ni akcija ne staje, ali sama akcija bez logike? Ma Star Trek može bolje. I ići gdje nijedan čovjek išao nije. Samo kad bi ekipa u Hollywoodu umjesto profita na pameti imala muda u gaćama. 6/10

Elysium
O nesvijetloj distopiji, a zapravo stvarnosti, planeta Zemlja, na kojem postoji većinska sirotinja koja se bori da preživi i manjinska privilegirana kasta nedodirljivih bogataša koji žive visoko, visoko gore iznad Zemlje na svemirskoj stanici. Goruće pitanje sukoba (preslika SADa danas) - zdravstvo (dostupno svima). Bitka za preživljavanje je neizbježna. Rekla bih da je poruka subverzivna, ali budući je izrečena neskriveno, jasno i glasno - o subverziji nema riječi. 7/10

Bitka za Pacifik / Pacific Rim
Besramna i profita gladna kombinacija Godzille, Transformersa i iritantnih Power Rangersa za kojima luduju djeca i Japanci. Više je no očito da je autorima na umu dodatna zarada u prodaji / podvali akcijskih figurica maloj djeci. No u redu, kad se to tako prihvati, to je solidan dječje-akcijski zabavnjak za razbiti dosadnu večer. 7/10

Misija: Bijela kuća - White House Down
Ubi me ta gadljiva američka patriotska patetika. Toliko je klišeizirano da ispada kao da se netko fakat zajebava. Inače može proći kao solidni akcić kojemu je cilj bio izreklamirati Tatumove bicepse. Sve žen(s)ke sad uzdahnušsmo - aaaaaah. 7/10

Red 2
Stara ekipa opet praši, simpa, ali ništa više od toga. Prvi dio originalniji. Osrednji akcić. 6/10

Specijalne agentice / The Heat
Simpa i na trenutke smiješno, američki humor vulgaris, ženski buddy-buddy policijski film, šprdanje na vlastiti račun i račun žanra. Ali ništa više od toga. 6/10

Gru na supertajnom zadatku / Despicable Me 2
Ma ni sjena prvog filma. Niti smiješno niti zabavno. Naporno. Cilj izvući još više love roditeljima klinaca. 5/10

Usamljeni jahač
Genijalna satira, posveta žanru, komedija, originalan scenarij, glumci (vanserijski Johnny Depp). Jedan od rijetko inteligentnih i zabavnih filmova ljetne sezone 2013. 9/10

The Impossible / Nemoguće
Snimljeno po istinitoj priči o katastrofalnom tsunamiju u Indijskom oceanu koji je 2004. pokosio ljetovališta u Tajlandu i usmrtio tisuće ljudi. Nevjerojatno potresna priča, zastrašujući specijalni efekti i vrhunska angažiranost vrhunskih glumaca (Naomi Watts i Ewan McGregor, plus djeca), kao i neočekivana elementarna katastrofa udaraju nemilosrdno i direktno u želudac. Kolizija stvarnosti (činjenice da je film snimljen po istinitom događaju) i filma, te jasno naznačena krhkost pretanke granice između rajske idile i pakla na zemlji (uvodna i završna scena leta avionom), stvaraju nadrealne, a zapravo hiperrealistične slike. Same pohvale. Snažan mali-veliki europski film. 9/10

Zabranjena ljubav/Upside Down
Film koji bi bio samo jedan u nizu limunadnih ljubića za tinejdžere da nije impresivne vizualnosti i originalne scenarističke SF premise o dva dijametralno različita (naopačka), ali međuovisna svijeta suprotnih gravitacija. Iako je scenaristička ideja o distopijskom strogo razdvojenom svijetu/ovima (Gornjem bogatom i Donjem siromašnom) neuvijenom simbolikom namjerno otvorila prostor za ozbiljniju dramu koja propituje današnje neoliberalističko-korporativno-totalitarno društvo i sve veći svjetski jaz između bogatih i siromašnih, scenarij tu premisu ipak koristi samo kao impresivne kulise, ne upuštajući se do kraja u poozbiljivanje, ostajući na razini bajkovitog spektakla (zbog ciljanja na tinejdžersku publiku). U pamćenju ostaje ideja, simpatičnost glumaca i raskoš efekata, film stvoren za gledanje na velikom platnu. 7/10

Jadnici
Ok, volim Hugoa i mjuzikl Les, ali filmom nisam impresionirana. Korektno, ali ništa više od toga. 6/10

Django Unchained/Odbjegli Django
Tarantino u svom elementu, na svoj jedinstven način opet propituje novo povijesno razdoblje, ovaj put neslavnu američku robovlasničku prošlost, u maniri špageti vesterna. Nije njegov najbolji film, kao da je neuobičajeno nenadahnuto odradio scenaristički rasplet, ali film je ipak klasa za sebe, barem jedna njegova tarantinovski urnebesna scena opet ulazi u filmsku antologiju (čitaj: problem KKKa s kukuljicama). 7/10

Hobit-Neočekivano putovanje
Odlično, tek prvi dio trilogije, ali tri sata koja se ne osjete i nisu dosadna ni na tren, upravo suprotno, razina LOTRa na malo neozbiljniji i zabavniji način, na kraju samo izgarate od nestrpljenja i razočaranja što treba čekati godinu dana do sljedećeg nastavka. Jackson je i dalje majstor mašte. Vizualno spektakularno. Svijet Međuzemlja i dalje fascinantan. 9/10





Što se zadnje pročitalo?




KNJIGE


Lee Child, serijal o Jacku Reacheru

Rat i mir, Tolstoj

Savez kapetana Vorpatrila, Lois McMaster Bujold
Ledene opekline, Lois McMaster Bujold

Pero Kvesić (babl), Pudli lete na jug

Ha Joon Chang, 23 stvari koje vam nisu rekli o kapitalizmu

Witold Gombrowicz, Posmrtna autobiografija

O koristi i štetnosti historije za život, Friedrich Nietzsche

Katherine Jenkins, Pouke redovnika za kojega sam se udala

Godina opasnog sanjanja, Žižek Slavoj

Khaled Hosseini, Gonič zmajeva

Časni trgovci, Philippa Gregory

Vedrana Rudan, Ljubav na posljednji pogled

Europski duh, Viktor Žmegač

Susan Sontag, Istovremeno - eseji i govori

C. J. Sansom, Otkrivenje

Anđeli u tami, Eduard Pranger

G.R.R.Martin, Ples zmajeva - 1. i 2. dio: Pjesma leda i vatre - knjiga peta

Reinhold Messner, Gola planina

Pedeset nijansi sive - Ovo knjiga 2012.?! Sto nijansi treša. Bljuv.

Tragovima Odiseja, Jasen Boko

Kurosawin nemir svijeta, Branko Sbutega

Andrej Nikolaidis, Sin i Homo Sucker: Poetika Apokalipse

Čovjekovo traganje za smislom, Viktor E.Frankl

1941.: Godina koja se vraća, Slavko Goldstein

Shusaku Endo, Šutnja

Noć, Elie Wiesel

Kundera, Nepodnošljiva lakoća postojanja

Knjiga mrtvih filozofa, Simon Critchley

Milan Kundera, Identitet

Kradljivica knjiga, Zusak

Gustav Mahler-biografija

Raznoliki stavovi - Život Lenarda Cohena

Povijest opere, Michael Raeburn

Amos OZ, Pantera u podrumu

Čiji je jezik?, Mate Kapović - jednom o tome i sama pisah u postu naslovljenom Jezični puritanizam.

Ivana Simić Bodrožić, Hotel Zagorje; mučno svjedočanstvo mučnog vremena.

Stvoriteljeva karta, Emilio Calderon; kada se strastveni povjesničar baci u pisanje romana, umjesto romana dobijemo besmisleno i zamarajuće nabrajanje povijesnih trivia.

Kate Quinn - Ljubavnica Rima: antički ljubić na tragu Gladijatora isto evidentno napisan za filmsku ekranizaciju.

Ken Follett - Stupovi Zemlje; srednjovjekovni ep o gradnji katedrale napisan za filmsku ekranizaciju.

Sofijin svijet - Jostein Gaarder; roman o povijesti filozofije.

Stieg Larsson - trilogija Millenium; skandinavska legenda.

Svatko umire sam, Hans Fallada - drama Njemačke II.svj.rata.

Deadline-knjiga o jednoj ljubavi i previše smrti, Roberta Valdeca, vrlo živopisno opisuje njegov novinarski i ljubavni put po ratištima svijeta, od Afganistana do Bagdada pred američku invaziju na Sadamov režim, životno, krvavo i do bola napeto!

Nevjernica-Moj život, roman a zapravo životna priča Ayaan Hirsi Ali, knjiga je koja se ne ispušta iz ruku. Poučna, bolna i detaljna odiseja nama nepoznatom kulturom afričkog i bliskoistočnog islama, ispričana iz prve ruke, ruke jedne potlačene muslimanske žene, presjek jednog društva i kulture koja egzistira paralelno sa našom i koja autodestruktivno vrši nasilje nad ženama i djecom, kulture koja je toliko različita od zapadne da nam zvuči kao srednjovjekovna bajka. Hrabra Ali iskreno iznosi surove detalje i ne skriva ništa, zbog svojeg političkog djelovanja, ali nadasve nešutnje na nju je bačena fatva, život spašava bijegom prvo u Nizozemsku potom u SAD, gdje i danas živi.

Čudo u Poskokovoj dragi, Ante Tomića je roman za ispišat se od smijeha! Nešto genijalno duhovito, toliko da vas tjera da se čitajući grcate od smijeha dok vas ukućani gledaju u čudu jer im ništa nije jasno smijeh Vrlo pitak i taman ne predug romančić da ga progutate u jednom danu, jer kad ga uzmete u ruke ne ispuštate do zadnje strane, provjereno thumbup Kao stvoreno za odličnu filmsku komediju.

Snovi mojega oca, Barack Obama; ne mogu se oteti dojmu kako je ova knjiga zapravo politički pamflet namijenjen skupljanju bodova među crnačkom zajednicom SADa. Obama ju je pisao prije svog ozbiljnijeg političkog angažmana, a bi li se uopće mogao upustiti u politiku da nešto ovako nije prije napisao, veliko je pitanje. U knjizi se spisateljski vješto bavi svojim afričkim naslijeđem (i dubokim kompleksima afroameričke zajednice), repovima svojega neprisutnog oca (nevjerojatan lik nevjerojatnog životnog puta) i vječitom potragom za vlastitim identitetom, prva polovica knjige govori o bijeloj strani obitelji, druga o onoj kompleksnijoj - afričkoj. Nalazim veliku sličnost sa nedavno pročitanom knjigom D.Mengestua (osvrt dva reda niže), iščitava se ista međukulturna izgubljenost, problematika identiteta i pripadnosti.. ne baš vedro štivo, ponekad baš bremenito.

Koliba, razvikani bestseler William P. Younga, po meni spada u onu vrstu new ageovske coelhovske literature koja natrpana univerzalnim porukama puca visoko, ali literarno malo daje. Poruke su naravno lijepe, ali nije to Dostojevski. Proizvod na kakav već poslovično padaju Ameri, ali me brine što ih sve više slijedi i ostatak svijeta.
Poučak: razvikanost nije garancija kvalitete.

Egzil, Enza Betizze je uz Matvejevićev Mediteranski brevijar jedna od onih minucioznih knjiga koje bih preporučila pročitati svakom Dalmatincu koji drži do sebe i svoga kraja.

Lijepe stvari što se nebom gnijezde, Dinaw Mengestu; život između dvaju svjetova, između dvaju kontinenata, Amerika i Afrika te bolna izgubljenost između dvije kulture, sivo i tegobno.

Noćni let, Antoine de Saint-Exupery. Predivno! Ova je knjiga čista poezija, roman koji pjeva misteriju pionira avijacije, čista poezija koja mi je napojila dušu!

Mirjana Krizmanić, Tkanje života, zgodan self-priručnik, kojeg ne privedoh kraju, meni je to dosadno, self-priručnici nisu moj đir.

Otok, Victorie Hinslop

Ovo nije zemlja za starce Cormac McCarthya, još jedna filmska uspješnica koju još nisam pogledala no knjiga je pročitana i samo mogu reći da mi je nakon Ceste i ove knjige McCarthy prirastao srcu. Zreo promišljeni pisac koji ima što poručiti, koji -sad je to očito- ima određeni uvid i kojeg je užitak čitati.

U divljini, Jona Krakauera

Cesta, odličan postapokaliptični roman Cormac McCarthya koji govori o ljudskosti, snimljen i film sa Viggo Mortisenom, biti će to više nego dobro.

O nasilju - Slavoja Žižeka; da nije povremenih duhovitih referenci na neke pojmove opće kulture bilo bi potpuno nerazumljivo, jer to je Žižek – kad čitate Žižeka mozak vam cvrlji. Moćno.

Harry Potter and the Deathly Hallows, J.K.Rowlingsove.

Sto godina samoće, Gabriel Garcia Marqueza, su jedan tako naporan roman, tako ubitačno naporan roman da mi je ne jednom došlo tu prokletu knjižurinu bacit u zid nut A opet, od svega što sam od Marqueza pročitala, ovo mi je do sada njegovo najpitkije štivo. Čitajući knjigu naprosto klizite, plutate, lebdite, gutate stranicu za stranicom, bez ikakva zastoja. Nelogično? Besmisleno? Ludo? Genijalno? Upravo tako, ili riječima stare Ursule: Ovo je kuća luđaka, kuća luđaka! Sto godina samoće su mirakul, cirkus, latinoameričko prikazanje ili sveto prikazanje Latinske Amerike. To je kao da gledate Kusturicu, čitate leteće tuke, leteće mladenke, leteće pope, zlatne ribice, žive mrtvace, pukovnike, generale, banane, svece i sotone - kaleidoskop bunovnog ludila. Tisuće Aurelijana i Hose Arkadija, tisuće odvratnih, prokletih, svetih Buendija koje ciklički iz generacije u generaciju srljaju u suđenu im propast, a vi više ne znate ni tko je kome otac, djed, mater, tetka, sin, brat, ćaća, mater, baba, dida, čukundida… Uspon Makonda, pad Makonda. Čitate i šizite, šizite jer čitate, a kad konačno pročitate kunete se sebi – nikad više, i kad konačno pročitate dičite se – pročitala sam!

Meša Selimović, Tvrđava. I kako već jednom rekoh, Meša je genij. Nije lak, nije za svakog probavljiv, zahtjeva punu koncentraciju, ali kao utjeha evo – Tvrđava je donekle pitkija od Derviša i smrti. Njegova pitkija verzija, ili se to samo čini, ali u svakom slučaju još jedno – pisano remek-djelo. Što je to u Meši, da mu se kolko god bio težak i zahtjevan - otkad ga otkrih, uvijek i nanovo vraćam? Jer Meša kad ruje po duši ruje po duši cijelog svijeta. Pa čak i kad dođe do zamora pri probavljanju ove ili bilo koje njegove teške knjige, ta ista knjiga zove natrag, gotovo kao droga ili ovisnost, da je se čita i čita i čita. To je gotovo kao mazohizam. A šta da vam kažem, to se ne može opisati - to se treba čitati.

No numero uno i dalje je stari Dosti, Braća Karamazovi. E to je bio žrvanj. Jao. Dvotjedna patnja. Ali ova priča o Bogu, čovjeku, bogočovjeku - ga je vrijedna.

Za dušu i tilo
*
Tišina mora, J.P.Melvilla
Kubrickove Staze slave
Dina - pješčani planet
Das Boot
Blade Runner
Vrućina
Leon
Posljednji Mohikanac
Open range/Divlja prostranstva
Cyrano de Bergerac
Opasne veze
Tri boje: Plavo
Prije kiše
Ame agaru/Poslije kiše
Breza
Zemlja sjena
Rashomon
Posljednji samuraj
Tasogare seibei/Twilight samurai
Tigar i zmaj
Ubiti pticu rugalicu
Mississippi u plamenu
Boja Purpura
12 gnjevnih ljudi
Polja smrti
U plamenu Nikaragve
13Days
Cry Freedom
Pogodi tko dolazi na večeru
Momci iz Brazila
Zavjera
Bitka na Neretvi
Der Untergang
V for Vendetta
Hellboy 2
Entre les murs/Razred
Egipat
CIRQUE DU SOLEIL

Čeka se...


Star Wars: The Rise of Skywalker (2019)

Čitati...

serijal SPQR, John Maddox Robertsa
L.M.Bujold - ciklus Vorkosigan
Frank Herbert - ciklus DUNE (Muad`Dib!)
Brian Herbert - Kuća Atreides, Harkonnen, Corrino
ali Butlerijanski džihad mu je shit
Douglas Adams, Vodič kroz galaksiju za autostopere
skandinavska trilogija Millenium
J.K.Rowling - ciklus Harry Potter
L.R.King - Pčelareva naučnica, ciklus Sherlock Holmes
Gospodar prstenova - J.R.R. Tolkien
George R.R.Martin - Pjesme leda i vatre (Igra prijestolja)
Lee Child - Jack Reacher Novels
Modesty Blaze

Want to Get Sorted?I'm
a Gryffindor!


Slušati...

Sting
Dulce Pontes - Cancao Du Mar
Stefanovski & Tadić - Krushevo
Lajko Felix - Szeretni/To love
Dead Can Dance
Joan Osborne - Relish
Pat Metheny - Secret Story
Peter Gabriel - Solsbury Hill
Dire Straits - On Every Street
TBF - tuto kompleto
David Bowie
Chris Rea - Looking for the summer
Rolling Stones - Almost hear you sigh

Modesti Blejz on Facebook

SOUNDTRACKS

Mutiny on the Bounty - Vangelis
Piano i Prospero`s books - Michael Nyman
Amelie - Yann Tiersen
Braveheart - James Horner
Posljednje Kristovo iskušenje - Peter Gabriel
Jesus of Nazareth (Zefirellijev) - Maurice Jarre
Gladijator i Posljednji samuraj - Hans Zimmer




komad mjeseca
Kit Harington (aka Jon Snow)



sadržaj ovog bloga zaštićen je Copyrightom ©

30.04.2011., subota

SRETAN VAM...


The First of May - The Duke of Wellington Presenting a Casket on Prince Arthur's Birthday. 1851
njem.slik. Franz Xavier Winterhalter (1805-1873)


Jučer je Pervan provalio dobru foru na račun Praznika rada, ali jučer je bilo jučer, danas je ´dej after jestrdej´, foru sam zaboravila, ionako je nebitno...

Jer vidite, za kraljeve - mirisi, zlato i tamjan, a za običan puk...





...ah taj običan puk...




...moli (se) prije jela.

Zato ne brini oče sveti, gostit ćeš se u bogobojaznih domaćina...




...jer taj običan puk... nikako da dođe pameti.


- 05:00 - Reci da se čuje (16) - Isprintaj - #

29.04.2011., petak

na koncu dana... zaključujem

*am.slik.Duane Bryers (1911)-"Just Married"

Sutra je novi dan, reče Skarlet i ostade živa,

Frenkli maj dir, aj dont giv a dem, reče Ret i navuče svoj šešoar nut wtf?!

...tja, prokleto žemsko u meni, sve primjećuje wink

I tako odjezdiše u zalazak... aj, neka im je sa srićom, plodili se množili se, nije beg cicija, bogzna da ovom svitu fali - ljubavi.

- 19:54 - Reci da se čuje (8) - Isprintaj - #

28.04.2011., četvrtak

end nau samting komplitli...







...jer treba biti in, ne? belj

- 08:46 - Reci da se čuje (18) - Isprintaj - #

23.04.2011., subota

Generale, pišem da Vam neću pisati

Ovih sam dana promatrala žene obučene u crno, ustrojene žene iz redova jedne stranke, kako na ulici skupljaju potpise građana za uskršnje čestitke koje će biti upućene - našim generalima. Bez truna zluradosti, iskreno, bistra uma i čista srca, kroz glavu mi je proletila jedina misao - kako generalima sada ne trebaju uskršnje čestitke već dobar odvjetnik.

Viđeno me ponukalo na dva konkretna čina, prvi osobniji sam realizirala odmah, a drugi čin evo realiziram ovdje sada – javno pišem kako generalima neću pisati (uskršnju čestitku).

Želim odmah na samom početku razjasniti ovaj naizgled paradoks iz naslova, koji tvrdi da ću pisati da vam neću pisati. Ta kako pisati o “ne pisanju” bez pisanja?

Odgovor je zapravo vrlo jednostavan, iako su u samom naslovu naslovljeni, prozvani, oslovljeni Vi generali/e - ovo pismo nije upućeno našim generalima zatvorenicima (što bi vjerojatno zaključili i njih dvojica sami, da im ikada ovaj tekst dođe pred oči). Naslovni paradoks je dakle samo naizgledan. Paradoksa zapravo nema, jer to je samo stilska figura kojom izazivam znatiželju potencijalnih čitača, a to činim ne obmanjujući ih. Jer ću doista pisati o tome da im neću pisati, samo što o tome neću pisati generalima, već sebi i svijetu.

Dakle generale/i, ja vam neću pisati.

Pri tom ne bježim od one univerzalne ´ipak/ali` istine, da pišući svijetu, jednako pišem i vama građani/ne -koje za kaznu biljetiraju generalima umjesto imenom (a taj je vojni čin/činjenica vaša najveća osobna kazna)- baš kao i svakom drugom građaninu/pripadniku ove zemlje (za koje se nadam da će imati dovoljno otvorene uši da čuju ono što u ovom tekstu želim reći). Taj paradoks, odnosno ta istina - stoji. Da je baš svaki zapis koji prokazuje ljudsku glupost, epistula cijelom čovječanstvu. Pismo u naslijeđe - svakom čovjeku, a napose našoj djeci koja ostaju iza nas, i koja će ju možda jednog dana pročitati, a možda i neće. No bez obzira na tu varljivu mogućnost, epistula zbog njih naprosto mora biti napisana. I stoga također stoji, da iz građana ove zemlje ne izuzimam, niti mogu izuzeti, niti želim izuzeti, ni sebe ni tebe ni Antu ni Mladena.

Namjerno oslovljavam te ljude pojedinačno, u jednini, tebe i tebe, ogoljelu dvojicu, imenom, bez čina, kao čovjeka/ljude a ne generala/e - jer čovjek nije vojna titula, čin, epoleta, niti gajtan. Najveća uvreda koja se pojedincu može uputiti je - da ga se zove/ukalupljuje i svodi na čin. No tašte neznalice koje žele da ih se titulira, i neznalice koje im se iz (uvijek zlonamjernih) interesa tituliranjem ulizuju – tu uvredu smatraju pohvalom, na vlastitu sramotu.

Iz tih se razloga ne obraćam uniformi koju i ova dva čovjeka nose, jer sam s uniformama raskrstila (ogolila sam ih zanavijeke na ono što one zapravo jesu). Kao i uvijek, obraćam se svakom goluždravom/golom čovjeku koji se krije pod uniformom, jer mene zanima doprijeti do čovjeka, ako se može uopće do njega doprijeti. Ja jasno vidim ogoljelog čovjeka kroz uniformu koju on u stroju nosi, pa što god ta uniforma bila. Postrojenim uniformama nema pomoći, no za goluždravog čovjeka ogoljelog pred samim sobom - vjerujem da uvijek ima nade.

Zato i pišem javno da vam pisati neću. Jer se trudim održavati vjeru u ljude pod uniformama/kožama/krznima koja svi nosimo. Pa možda i koja uniformirana žena u crnom shvati što joj poručujem... i spoznajući sebe možda iskorači iz stroja (stranačkog, ideološkog, rodovskog, etc.).

Ja dakle pišem (o) onima koji vama pišu (čestitke) i nadopunjujem mnogobrojna razmišljanja onih koji Vam kao i ja neće pisati.

Zašto

Postrojene žene u crnom, iz stroja jedne stranke, pišu vam (generalima) uskršnje čestitke. Zašto, te u crno uniformirane žene, to čine? Odakle izvire njihova potreba da baš vama, a posebice tebi Ante, pišu uskršnje čestitke? Što te žene od tebe žele/očekuju?

Tri su konkretna razloga, o kojima sam već pisala u svojim tekstovima, a zahvalnost i/ili potpora nije jedan od njih. Prava zahvalnost je duboka, samozatajna i tiha, ona ne arlauče niti se javno hvasta, ona se po onoj biblijskoj vodi - da se čini/osjeća tako da nitko ne vidi. Da je riječ o osjećaju zahvalnosti on bi se ispoljio i prije, a čestitke ne bi čekale baš ovaj trenutak da budu masovno odaslane.

Čestitka kao pisana forma označava upućivanje lijepih želja i potpore nekomu tko ih je zbog nekog svog čina zaslužio. Čestitamo ako je netko diplomirao, rodio, slavi rođendan, dobio posao isl.

Ante i Mladen su osuđeni na dugogodišnju robiju. Čestitati im na tome bilo bi, najblaže rečeno, neukusno. No naravno da se ovdje ne radi o upućivanju čestitki za dobivene kazne – upravo o tome je riječ, ovdje se ne radi o čestitkama, već o nečemu što se pod krinkom uskršnjih čestitki krije. A podupirati ih u višegodišnjoj kazni, čestitati baš zato što su dobili višegodišnje kazne, baš zato jer to potvrđuje njihovu zamišljenu ulogu žrtve, bilo bi suludo – što ovaj čin u suštini i jest, na jednoj drugoj razini koju pisači čestitki ne dokučuju. Oni to čine baš zato.

Tri razloga

Kao što rekoh, tri su konkretna razloga zašto:

- Prvi je da ti organizirani pisači čestitki (skupljači kestena), u našim generalima, a napose u Anti Gotovini (kasnije ću objasniti zašto napose), traže – Spasitelja.
To je onaj lik o kojem sam već pisala, onaj lik kojega svi mi tražimo naokolo u našoj konstantnoj potrebi da nekoga prvo besramno glorificiramo, a potom, kad ga se zasitimo i/ili nas razočara, besramno - razapinjemo. Dakle, pisači u njemu ne vide spasitelja (Domovine), već Ga zahtijevaju. Zahtijevaju svojeg osobnog Spasitelja, vođu kojeg će slijepo slijediti, kao krdo ovaca, isključena mozga, dok im to paše. To je nijansa koja čini razliku, a koju nerazumnici i neznalice nisu u stanju razlučiti.

Zamišljam situaciju u kojoj jedan čovjek, u ne prevelikoj ćeliji, biva zatrpan vrećama i vrećama šarenih čestitki na kojima uskršnji zečić i žuti pilić, obojenih jajčeka, frenetično i fanatično zazivaju generalov trijumfalni povratak u voljenu domovinu. Ma miša mu maloga. Mogu samo naslutiti što tom čovjeku, ako je razuman, prolazi kroz glavu gledajući te masovne kičaste izljeve ljubavi prema njegovoj personi. Sigurno ga nešto sa svakim novim pahuljastim zečićem zazebe oko srca… i s razlogom ga zazebe. Jer ako te(be) dozivaju tebi nepoznate mase, pa i pod krinkom uskršnjeg zečića, te mase od tebe nešto očekuju. A kad mase ne dobiju to što očekuju, bez iznimke se pretvaraju u rulju žednu linča. Rulju koja će bez pardona linčovati, raščerečiti onog koga su do jučer slavili i glorificirali, a tko im nije dao ono što su htjeli. Rulja je uvijek žedna krvi, a ako ne nađe tuđu, žrtvovat će jednog/najizloženijeg među sobom. Zeko je vidite - krvnik.

To je i razlog zbog kojeg na generalove pozive iz zatvora na smirivanje tenzija - zapjenjene budale odmahuju rukom i vele: "mi ćemo ipak po svom." On im naime u obrani njihovih zlonamjernih interesa, u obrani njihove Laži, kao čovjek više nije potreban, čovjek je odbačen, ali njegov čin/titula će im još uvijek dobro poslužiti da se iza nje/ga skriju. Spasitelj je naime odigrao/odigrava svoju ulogu Spasitelja, kojega su spremni obožavati, htio to on ili ne (a najzanimljivije u cijeloj frci, da upravo čovjek Ante Gotovina iskazuje najviše prisebnosti, jer čovjek Ante Gotovina kao general Ante Gotovina iz ćelije poručuje kako ne želi braniteljske nerede, no u obrani sebe i stroja kojem pripadaju - prestali su slušati čovjeka i generala, i više im ni jedan od njih dvojice nije potreban. Generale oglušili su se na vašu zapovijed, opet… Možda to probudi čovjeka u vama, okrenutog samospoznaji. Ne znam, jer vas ne poznam, iako smo se upoznali, no slutim da probudilo već jest.)

Ove su čestitke generalima zapravo najmanje čestitke ljudima, a najviše čestitke iz interesa. Spasitelj Ante bi im nešto trebao dati, nešto što od njega Spasitelja preneseno i doslovno očekuju, nešto što će im donijeti neku konkretnu korist, neko božansko čudo od kojega će njima biti bolje a njihova neprijatelja na pravdi boga zatrti. Stoga je pisanje čestitki zapravo interesno ulizništvo. Kao i srljoglavi čin bunta, prdac u vitar, iskaz vlastita gnjeva kojemu je klica u vlastitoj nemoći i strahu, osjećaju ugroženosti. A za tu njihovu ugroženost sada su krivi svi ´oni` koji nisu ´naši`. Prema svima njima/Drugima koji nisu Naši - taj je silni gnjev usmjeren. Njima ´koji nisu naši`, ove su uskršnje čestitke zapravo upućene. Prema svima onima koji nemaju potrebu čupati kose zbog “nepravedne osude našim generalima”. Njima se ove čestitke šalju, a ne generalima. I to je drugi konkretan razlog zašto.

- Drugi razlog zašto se pišu uskršnje čestitke našim generalima dakle jest - da bi se povukla jasna razlika između nas i njih:

"Svoju paniku, nemoć, zbunjenost i strah, američka je vlada od svojih građana uspješno pokušala/provela prikriti poticanjem američkog patriotizma, naglašavanjem zajedništva, pumpanjem domoljublja, kroz zapravo besmisleno isticanje američkih simbola na svakom koraku. U početku spontan čin vješanja američkih zastavica na kućne prozore (a kasnije i na automobile, stupove, zgrade, etc.) uskoro je neslužbeno i neizrečeno postao naizgled dobrovoljan, ali u biti obavezan simbol izjašnjavanja patriotizma: “Ako sam izvjesio zastavu - Ja sam patriot. Ti je nisi izvjesio/zašto nisi - Ti nisi patriot, ti si dakle sigurno neprijatelj/terorist,” (što ih je na koncu odvelo u Irak i Afganistan).

Ta opasna ucjenjivačka formula, nasilna formula prisile “ako nisi s nama - onda si protiv nas” vrlo je učinkovita u “discipliniranju” svih onih koji iskaču iz mase, pogotovo ako iskaču drugačijim mišljenjem i slobodoumljem. Stoga je u ovom slučaju američka zastava poslužila kao znak raspoznavanja “naših” od “njihovih”, ona je postala bijela zastava kojom “našima” preventivno signaliziramo, mašemo i dovikujemo “I ja sam naš – ne pucajte”, to je bila identifikacijska oznaka kojom se sprečavala “prijateljska” vatra."


I o tome sam već pisala. Zamijenite izraz američki sa hrvatski - sve ostalo stoji isto.

Riječ je o potrebi da se ustrojavanjem, čoporenjem – odvoji, distancira i naizgled bude jači. Riječ je o okuraživanju pripadnika čopora, samih, preplašenih, zbunjenih, izgubljenih – sebe. Čoporenje. Zajedno smo jači. Moš` mislit. Ono što pripadnici bilo kojeg čopora pri tom ne shvaćaju - da se čoporenjem zapravo glasno identificiraju/etiketiraju kao pripadnici čopora. Baš kao da su na sebe stavili neonsku reklamu. I dok čine to što čine, misleći da to čine s ponosom u prkosu, zapravo ne shvaćaju da na svoju sramotu, neonski bliješteći, u prkosu, reklamiraju samo svoju – isključivost/glupost.

I time ovaj naizgled režeći čopor zapravo postaje - krdo, krdo blejavih ovaca. Kojima čobani okrvavljenih ruku i dan-danas manipuliraju. Samo naprijed, potičem vas pripadnici čopora, sami se u svom neznanju prokažite. Štoviše, na čestitku stavite potpis. Ime i prezime.

- Treći i zadnji konkretan razlog je onaj ´napose` koji je negdje gore ostao visjeti u zraku. Dakle zašto napose u Generalu Anti vide svog idola, svoje zlatno tele, koje pri tom prave telcem? Zašto njega više od ostalih? Zašto isključivo njega? Zašto bez njega, u sljedbeničkim umovima, ostalih generala kao da ne bi ni bilo? Hrvatska traži zvijezdu, znate. Zašto je i onaj netko uzviknuo: "ma šta će nam Čermak dajte nam Antu!"? Zašto im je samo Ante dobar, a ostali generali, bili osuđeni ili oslobođeni, nisu atraktivni niti napeti kao on (a ima i takvih, zar su na njih zaboravili? kako protumačiti njihovo oslobađanje, ako se sudi cijeloj zemlji, a naravno da se ne sudi)?

Zašto su ljubavnički poduhvati generala Ante Gotovine njegovim sljedbenicima/sljedbenicama toliko zanimljivo štivo? Zašto su inklinacije svih tih domaćih i stranih žena (op.a. brazilke) prema generalu Anti Gotovini toliko neobuzdane, strastvene? Kakve to veze ima sa njegovom krivnjom ili nevinošću za ratni zločin? Zašto su posebice naše časne sestre zaluđene našim generalima, generalskim epoletama, militarizmom i mačizmom koji iz uniformi isijava? Razlog je isti...

Zato jer ih Gotovina uzbuđuje. Ispod svih tih slojeva nekontroliranog obožavanja krije se, možda naizgled neukusna, ali ipak - istina. Da ih ovaj ultimativni primjerak lovca na krzno, ovaj primjerak lovca-muškarca - seksualno uzbuđuje. A budući da im je nedostižan, uniformom i rešetkama ćelije zauzdan, mogu u njemu nekažnjeno, s distance, ´nevino/čisto/čedno` uživati bez prljavog grijeha (seksa). I baš zato ga nekontrolirano obožavaju, baš zato jer su ga željne, a napose časne koje, u uniformiranom poricanju/gušenju svoje ženskosti, idu najdalje/najstrastvenije/najvatrenije/najneobuzdanije u slijepom i ostrašćenom obožavanju onoga tko ih u nutrini (njima neobjašnjivo, zbog potisnutih i prezrenih prirodnih nagona) silno uzbuđuje. Tko ih uprkos poricanju ženskosti ipak čini – ženama, a to im donosi silnu ugodu (prirodu ne možete pobijediti, ona je jača od ljudskog poricanja i zapretanja prirodnih nagona, ona je jača od lažne fasade čednosti).

"To je sva tajna kompliciranog žemskog roda, krotiti a ne ukrotiti, istodobno biti ukroćena, ali ne i zarobljena, ulovljena i vječno lovljena... Što opasniji tip - to im je veći izazov, jer one po prirodi traže najsposobnijeg zaštitnika, najspretnijeg lovca koji će im iz lova donijeti najviše krzna, naj-hranitelja u svojoj okolini."

Tipična animalna privlačnost, na koju eto ni časne nisu imune, i o kojoj sam također već... no dobro, da se ne ponavljam. Gotovina je klasičan lovac na krzno kojemu se ostvario san svih lovaca na krzno - da mu se samo krzno baca pod noge… no vjerojatno mu je do sada i taj san prisjeo i postao još jedna noćna mora.

No da ne budem nepravedna prema ženama - isto vrijedi i za vatrene muške obožavatelje generalova lika i tijela, kojih itekako ima. Da se čovjek zamisli, zar ne.


To su dakle ta tri konkretna razloga zbog kojih uskršnji čestitari pišu uskršnje čestitke našim generalima i zbog kojih se ponašaju kao čopor:

1. interes
2. strah
3. nagon (za preživljavanjem/produženjem vrste/čopora).


Čestitka

Kao što na samom početku rekoh, viđeno me ponukalo na dva konkretna čina, drugi sam upravo odradila, a ženama u crnom sam bez truna zluradosti, iskreno, bistra uma i čista srca, duboko zahvalna što su me svojim postupanjem osvijestile za onaj prvi, osobniji čin. Zahvalna sam im zbog toga, iako bi moju zahvalnost (da su je svjesne) najvjerojatnije shvatile kao provokaciju. A ona to doista nije.

Jer vidite, iako im to nije bio cilj, te su me uniformirane žene podsjetile da ja doista moram pisati čestitku životne zahvalnosti svojim dvama generalima, ljudima koji su od mene napravili čovjeka i koji su, baš kao po Isusovom nauku, uvijek uz mene u svakoj bitci u vijeke vjekova…
Draga mama i dragi tata,
Sretan Uskrs
mili moji.

Sretan vam Uskrs.

- 07:00 - Reci da se čuje (23) - Isprintaj - #

19.04.2011., utorak

Jer i ovo treba (znati) čuti

Moje promišljanje o atmosferi vrištanja i dalje se potvrđuje... a bliži se i obljetnica Černobila, sa oblakom prošlosti nad nama i Fukushimom sadašnjosti nad nama, ovaj razgovor smatram idealno pogođenim, kako trenutkom tako i sadržajem, pa ga prenosim ovdje u cijelosti, jer i ovo treba čuti...

sa portala Slobodne Dalmacije, datum 16.04.2011.

"Oči u oči: Dr.Slavko Kulić, makroekonomist, o perspektivama života na dug, euro(dez)integracijama i nesposobnosti hrvatske političke oligarhije
novinar: hrvoje prnjak

Slavko Kulić: Mi smo društvo u rasulu

Njegov ustrajni, naravno i kritički doprinos osvješćivanju pozicije Hrvatske kao subjekta, a ne tek objekta kulture i civilizacije, osigurao mu je kod onih koji vole ljude olako smještati u ladice predznak - katastrofičara. No, dr. Slavko Kulić, profesor ekonomije s interdisciplinarnim pristupom, još je u samoupravnom socijalizmu upozoravao da život na dug nije moguć, jer u takvim uvjetima “nema slobode”. Objavio je više od 400 znanstvenih radova i četrdesetak knjiga.

Dobitnik je niza prestižnih međunarodnih priznanja, no ističe i da mu to neće ništa značiti ako ne doprinese osvješćivanju pozicije Hrvatske u procesu “globalizacije kao socijaldarvinizacije”. Dr. Kulić, inače dugogodišnji analitičar - on sam kaže: sintetičar - Ekonomskog instituta u Zagrebu, danas je na čelu Instituta za svjetske probleme za Europu, koji se bavi novim civilizacijskim ustrojem, u suprotnosti vjerskom, političkom i znanstvenom determinizmu.

Vrijeme vam daje za pravo, vaše tvrdnje o nužnosti opstanka Hrvatske same po sebi, a ne po drugima, i danas su jednako vapijuće kao i prije gotovo četrdeset godina. Narasli vanjski dug to je samo zapečatio?

- Ja sam Franju Tuđmana još 1992. na Savjetu za zaštitu ustavnog poretka RH upozorio da, ako hrvatsko društvo ostavi u beskoncepcijskom stanju u kretanju, takva stvarnost zakonito vodi u kaos i međusobni sukob. Do dana današnjeg mi nemamo unutarnjeg samoodređenja niti jasnog međunarodnog opredjeljenja, mi smo društvo u rasulu.

Hrvatska stvarnost još egzistira zahvaljujući energiji koju se iz nas izvlači preko izvoza ispod cijena, preko uvoza za svaku cijenu, preko banaka, preko dividende, rasprodaje svega što je vrijedilo u nacionalnom gospodarstvu... Hrvatska je na sve nižoj razini, ma koliko vlast obećavala velike investicije i oporavak gospodarstva. A gdje je novac za te investicije? Ispada da se sve događalo kako bi se izvuklo ono što vrijedi: od telekomunikacija, preko Ine, Končara, Plive...

Čini se da se tranzicija razumijevala samo kao bijeg iz socijalizma, a očito se manje razmišljalo što nas čeka na ekonomskom planu, tj. imali smo više revolucionarne, a manje evolucijske pobude.

- Nitko nije rekao što ulazi u tranziciju i kakvi ćemo izići iz tranzicije. Kapitalizam je rat, ali za što? Za profit. Narodu to očito nitko nije objasnio pa se s lakoćom prepustio manipulaciji mentalno oštećenih ljudi koji su se rukovodili vlastitim interesima. Mi još možemo sačuvati unutarnji integritet, ali na osnovi samoosvješćivanja, usprkos dugu koji nosimo.

Mi moramo znati što smo i što želimo, a ne govoriti kako nema plaća niti mirovina ako se ministrica ne zaduži za novih 30 milijardi kuna! Reprogramiranje dugova Hrvatske nije ništa drugo doli legalizacija vlasti na dug, produžena ruka neokolonijalne vlasti.

Vidite li ikakvu mogućnost promjene takvog kursa?

- Ne nudi se nikakva promjena, jer će - ma tko došao na vlast - nastaviti istim putem. Naime, iz te dužničke bob staze ne može se samo tako izići, jer centri financijske moći pomažu vlast na dug, odnosno daljnju eksploataciju. A ako ne budemo mogli plaćati iz nacionalnog dohotka, platit ćemo iz onoga što još imamo. Eto kako banke postaju vlasnici naših života.

Na sličan način se sada govori o ulasku Hrvatske u Europsku uniju, zbog čega čovjek ponekad ima dojam kao da će taj događaj biti svojevrsni “kraj povijesti”, kao da se ustroj EU-a nije mijenjao?

- Priče o pregovorima Hrvatske s Unijom su tragične, jer političke oligarhije nisu razumjele o čemu se tu zapravo radi. Baš sam slušao na radiju emisiju u kojoj sveučilišni profesori i političari pričaju narodu priču o “cilju koji samo što nije ostvaren”. A što je sadržaj tog cilja? Kada bi to netko tako kod mene kazao na ispitu, ne bi godinu dana mogao doći ni na konzultacije. Jer, mi i ne znamo što je cilj, zato što je narod isključen iz politike, a radnici iz ekonomije.

Ako je njima cilj doći u društvo nove europske birokracije, onda oni imaju razloga tako govoriti. Ali, to ne može biti cilj Hrvatske! Ako nismo bili u stanju živjeti u suživotu sa susjednim narodima, iz sličnih kulturnih obrazaca, postavlja se pitanje kako ćemo prihvatiti suživot s našim bivšim kolonizatorima? Hrvatska stvarnost treba doći do unutarnjeg samoodređenja i do jasnoga međunarodnog opredjeljenja: jesmo li za individualni vid kapitalizma, proamerički ili tzv. proeuropski vid kapitalizma? To bi netko trebao staviti na stol.

Budući da je teško očekivati u predizbornom razdoblju takvu raspravu, imate li odgovor na takvu situaciju?

- Odgovor je u znanstvenom, a ne u političkom determinizmu. Tu su odgovorni i mediji, koji su se okrenuli promicanju konzumerizma, a konzumerizam je nečiji profit. Narod treba biti subjekt kulture da bi postao subjekt civilizacije i kao takav ušao u EU. Ako u EU uđemo kao objekt, kao predmet, postavlja se pitanje što ćemo u slučaju razlaza EU-a, što nije tako daleka niti nemoguća opcija, gdje ćemo se vratiti? Pazite, promjena političko-pravnog uređenja pokazala se kao obmana.

Nije se znalo što je značilo napuštanje socijalnih odnosa koje je značilo nekakvu izvjesnost, ušli smo u kapitalizam. A on je rat, vođen radi privatne države, privatnih pljački. Je li nam takva neizvjesnost nužnost? Mislim da nije, ali moramo razumjeti svoju poziciju. Inače i ne zaslužujemo da opstanemo kao narod! Pa mi svi sutra možemo ostati bez posla jer vrijednosni sastav rada ne prati tehnički sastav kapitala. Ovih današnjih 330 tisuća nezaposlenih nije ništa u odnosu na ono što će nas zadesiti za koju godinu!

Sve smo karte dugoročno bacili na eurointegracije, što nam dođe i kao izgovor za nepostojanje dugoročne strategije ekonomskog razvoja.

- Postavlja se pitanje - što ćemo ako se EU, kao konstrukt moćnih, raziđe? Naše političko vodstvo tek je izvršilac europskih direktiva... Sjećate se priča o većim investicijama, većoj proizvodnji, izvozu, boljem i kvalitetnijem životu? Da, samo što nije rečeno za koga! Dogodilo se to da su političke strukture sebi osigurale uvjete opstanka, a narod kao subjekt kulture nestaje.


Koliko se aktualna zbivanja u sjevernoj Africi “uklapaju” u sve što govorite?

- Upravo je to dokaz da raspravljamo o civilizacijskom ustroju u kojemu moćni stvaraju kaos da bi potom pravili red, sve kako bi izvukli ono što im treba. Ovo što se događa u sjevernoj Africi, u Libiji konkretno, gdje sam i sam nedavno bio, sastavni je dio te istine. Zaključno, kapitalizam napušta svoju instituciju tržišta te pribjegava bojištu.

Ta vrsta militarizma je druga ruka održavanja odnosa nadređenosti i podređenosti u ovom vertikalnom civilizacijskom odnosu, uz monetarizam, dakako. A nasilje ne rezultira razvojem. Europa pokušava sudjelovati u nasilnoj preraspodjeli nafte u sjevernoj Africi, zloupotrebljavajući Ujedinjene nacije. Nema nikakve razlike između intervencije u Tripoliju i Iraku.

Pa se pitam koja je to kultura cinizma i političkog determinizma kada na taj način ide na slabije i ugrožene, a svi ostali šute. Nikoga ne interesiraju ljudska prava u sjevernoj Africi, nego njihova nafta i plin! I tu je priča završena. Živimo u realnosti gdje je sve novac, a novac je sve više odvojen od realiteta, pa se postavlja suštinsko pitanje - kontrolira li financijska oligarhija političku oligarhiju?

Da vas premijerka Jadranka Kosor ili tzv. kukuriku koalicija pozovu za ekonomskog savjetnika, kakvu alternativu biste im ponudili?

- Nije valjda da o meni mislite tako loše pa da me s njima miješate?! Politički determinizam je drugorazredno mišljenje. Političari su drugorazredni ljudi. Samo, nije problem u njima, nego u nama koji smo pristali da nas takvi vode!

Ali u njihovim je rukama izvršna vlast?

- Kažem, nije problem u njima, nego na razini svijeta, Europe i Hrvatske, u tome što podvrsta vodi ljudsku vrstu. Postoji drugi tip doktrine i ustroja. Ali, nitko ne osvješćuje te mogućnosti, nego svi prihvaćaju nasilje kao oblik razvoja. Ja dajem doktrinarnu paralelu, pa tko voli.

Kako komentirate nedavno odmjeravanje snaga između Vlade i guvernera HNB-a, koji je uzburkao javnost odobravanjem oko 6,3 milijarde kuna za nova kreditiranja?

- Bivša narodna, bivša središnja i bivša hrvatska banka na čelu s ličnošću koja predstavlja guvernera, uzurpirala je monetarnu vlast i privatizirala ju. To se još nigdje nije dogodilo! Bez monetarne vlasti izvršna vlast ne znači ništa.

Rohatinski nije smanjio devizne rezerve, jer one to i nisu, nego se radi o inozemnom dugu koji je on samovoljno dao na raspolaganje bankama koje će taj novac posuditi državi. Na deset godina, uz kamatu od preko 6 posto, to je 516 milijuna eura kamata. Dakle, nije on nikome ništa dao! To je najobičnije proknjižavanje kredita, kao i inače kad nema kapitala."
Znao za Sanadera

Upozoravao sam da Ivo Sanader krade, ali uzalud. Ja sam to znao. Sad se to dokazuje na sudu. Ali, kasno je, gospodo...

Ostaje pitanje što su sve ovo vrijeme činili hrvatski intelektualci koji su svjedočili propadanju hrvatskog društva, kitili se titulama, iako bi se trebali zapitati: kako su i jesu li oni napredovali dok je društvo nazadovalo?

To je pitanje znanstvenog determinizma, a ne samo političkog, vulgarnog determinizma koji vodi u sukob jer preferira nasilje i profit.

Stanje neravnoteže

Nedavno je netko izračunao da nam je vanjski dug u prvom desetljeću ovog stoljeća narastao za 240 posto.

- Recesija je na kraći rok, kriza dulja, a mi se, po svemu sudeći, nalazimo u dubokoj i stabilnoj neravnoteži. Naime, izgubili smo svaku mogućnost uspostavljanja ravnoteže života jer smo pristali na napuštanje stvaranja novih i dodanih vrijednosti u temelju rasta bruto proizvoda i pristali trošiti ono što drugi proizvodi, dok mi gotovo ništa ne proizvodimo?

Narod toga mora biti svjestan, bio na vlasti HDZ ili SDP, jer je naprosto riječ o pogrešnom sustavu. U EU bit ćemo periferija, u funkciji submisije kapitalizma.

Bez perspektive

Kažete da aktualni svjetski ustroj nema perspektive?

- Vertikalni ustroj svijeta pokazuje da vladaju atrakcijske sile, tj. da mali broj moćnih zemalja vlada nad većim brojem bespomoćnih zemalja. Takav ustroj nema perspektive. Uostalom, političko mišljenje ne može biti temelj međuljudskih odnosa. Ja sam odavno napustio i desnu i lijevu doktrinu, jer su se i jedna i druga pokazale okrutnima spram života i prirode.

Oni svi dublje sukobljavaju ovih 7,3 milijarde ljudi. Radi se o problemu geobiopolitičkog razumijevanja opstanka života koji preferira profit, antropocentrizam, materijalističko pozitivističko hedonistički sustav vrijednosti po svaku cijenu. Profit nije ekonomska paradigma, on je politička paradigma, to je ustvari naknada za rizik od provođenja nasilja.

novinar: hrvoje prnjak
snimio: bruno konjević / cropix


I još da osobno nadodam... nedavno, ovdje kod nas na blogu, pročitah odličan komentar koji otprilike glasi ovako: "Jučer sam se okrenuo oko sebe i analizirao svoje susjedstvo. Od desetak obitelji samo dvije se bave vlastitim biznisom i to proizvodnim. Ostali su zaposleni u državnim ustanovama i javnim institucijama, dva su ugostitelja i ostali penzioneri. Pa se pitam od čega bi zapravo mi susjedi živjeli kada bi osnovali svoju malu državu?"

Dobro jutro Hrvatska. Popis stanovništva, koji je u tijeku, vjerojatno će samo potvrditi činjenično stanje koje je mudrima već odavno jasno - da u ovoj zemlji nitko ne proizvodi. Da smo društvo sazdano od umirovljenika, trgovaca i zaposlenih u državnoj upravi.
Nadam se (a nadam se za našu djecu) da će se sve više naših građana početi okretati oko sebe, da će sve više naših građana konačno shvatiti koji je primarni problem ove zemlje i da će sve više naših građana prestati biti naivnim pijunima kojekakvih manipulatora.

Iz dna duše se nadam da će se sve više naših građana probuditi! Pa neka je nada i varljiva.

I tako rano jutros koračam uz taj brežuljak, još uvijek guram uz njega ovaj sizifov kamen, slušam proljetno buđenje prirode, ptičice koje cvrkuću i biljke koje bujaju zelenilom, more je mirno kao ulje i u njemu se kao u ogledalu odražava zaljev našeg malog mista, ususret mi ide starčić sa štapom i nešto razmišlja, zadubljen u ono što ga okružuje, u zraku miris bilja, zuje pčele... budna sam, svjesna sam punoće trenutka, i kao takva sam zahvalna. Ne dopuštam sebi pesimizam, iako za njega razloga ima, bojim se no borim se.

A vi porazmislite.
- 08:00 - Reci da se čuje (12) - Isprintaj - #

15.04.2011., petak

Lovci na krzno

Jeste li ikada razmišljali zašto sve te moćne face vole lov i zašto sve te moćne face vole glumiti velike lovce? Zašto uopće moćnici osjećaju potrebu uloviti neko krzno (bez obzira bilo to neko krzno doslovce životinjsko krzno ili u prenesenom smislu neka druga vrsta krzna)? Zašto Putin po Sibiru taraca sibirske tigrove ili štoliveć, a zašto Berlusconi po Italiji taraca mlade djevuške, bambine ili štoliveć?

Zašto od pamtivijeka, od samih početaka ljudske civilizacije, od prapovijesnih lovaca, preko Asiraca i Sumerana, Babilonaca, Homerovih Grka i srednjovjekovnih kraljeva i vlastelina, sve do modernih diktatora - uvijek neki moćnici love nekoga ili nešto, uvijek su u lovu na krzno, uvijek traže krzno da bi se njime ogrnuli?

Najjednostavniji odgovor bi bio - zato jer su oni lovci na krzno. Uvijek gladni tuđe krvi/krzna/kože. No što taj izraz ´lovci na krzno` osim onog evidentnog, što nam maltene vulgarno skače u oči - zapravo u sebi krije?

Ajmo ih raskrinkati, ajmo raskrinkati lovce na krzno, njihovu potrebu lova na krzno, odnosno potrebu za samim krznom. Ajmo konačno raskrinkati sve te face koje vole preko svoje kože navlačiti tuđe krzno da bi sakrili ono što jesu, a bili ono što nisu. Ajmo raskrinkati sve te lovce na krzno, sve te likove koji u lovu na tuđu kožu naprosto iskaču iz vlastite kože, jer je tuđom žele prekriti, goluždravu, blijedu, smežuranu, kakva već koža ljudske vrste može biti, ili kako je pokojni Boris Dvornik to jest Roko Prč u pjesmi lijepo rekao - Aiii kakvi li si krvav ispod kože…

U Crvenom Zmaju poremećeni serijski ubojica, kojeg navodi Hannibal Lecter, lovi i dere svoje ljudske žrtve i od njihove kože doslovno šije svoje odijelo, svoju novu kožu, svoje novo Ja, u koje se toliko očajnički želi transformirati. Degutantno, ali ogoljeniji prikaz ljudske vrste na filmu nisam vidjela. Poremećeni ubojica doslovno čini ono što svi mi činimo, možda manje krvavo ali ništa manje krvoločno, u manjoj ili većoj mjeri – svi mi navlačimo tuđe kože, neka druga krzna koja non-stop lovimo da bi prikrili svoju pravu kožu. A to činimo više lažnim kićenjem i isticanjem u potrebi za tom kamuflažom - a manje u želji za transformacijom na bolje. Vidite, svi smo mi lovci na krzno, Crveni Zmajevi, no netko u manjoj, a netko u većoj - opasnijoj mjeri.

Nazvala bih to željom za iluzornom transformacijom, željom da sebe pred drugima prikažemo bolje, uljepšamo na bolje, nakitimo na bolje. Jer uvjeravajući druge uvjeravamo i zadovoljavamo sebe, ispunjavamo svoju potrebu za dokazivanjem. Ključ je u našoj potrebi… no polako, doći ćemo i do toga…

Sve je u redu dok loveći to željeno krzno, u navlačenju te svoje druge kože, ne činimo to na štetu drugih. Sve je u redu dok je takvo naše ponašanje benigno.

Kao primjer benignog lovca na krzno možemo recimo uzeti onog bogatuna Bransona, koji očito ne zna što bi sa parama kao ni što bi sa samim sobom, pa najavljuje novi pothvat zaranjanja u nepregledne dubine oceana supermodernom podmornicom kakvu svijet još nije vidio. Nakon obletavanja svijeta u supermodernom balonu, objedravanja oceana u supermodernoj jedrilici, da prostite obseravanja u visokim orbitama sa supermodernim svemirskim letjelicama, on ponovo kreće u lov na ono krzno najpoznatijeg svjetskog pustolova za kojim toliko žudi, za krznom koje bi ga trebalo obgrliti, zaštititi, ugrijati, proslaviti, prikriti njegovu golotinju pred samim sobom. Ta je glad za krznom u njemu toliko jaka da ga tjera u besmislene astronomski skupe poduhvate, u obijest jednog bogatunskog skorojevića koji ne zna što bi sa sobom pa se domišlja ludarijama za koje umišlja da su pionirske. Vidite, i Branson je također lovac na krzno… ekscentričan, šašav, lud, hoće mu se može mu se, ali za sada benigan po druge. Pa iako mi ponekad dođe reći mu “Alo momak, Gagarin-Cook-Ceusteau odavno su te pretekli, odjebi više s tim svojim pothvatima”, njemu se zapravo nema što zamjeriti, jer to što radi, koliko mi je poznato - radi ne nanoseći zlo drugome. Njegov lov na krzno slave za sada nije zloćudan.

Kao primjer benignog lova na krzno možemo uzeti recimo i fenomen bloga na kojemu svi lovimo/nosimo te neke svoje druge kože, identitete pod kojima se krijemo/otkrivamo u najčešće konstruktivnoj komunikaciji i razmjeni ideja. I opet, ako ne radimo zlo drugome, ni naš lov na krzno - nije zloćudan.

No problem nastaje kada se loveći krzno gazi preko leševa, kada se loveći krzno – ubija, kada lov na krzno postane zloćudan. A upravo to čine diktatorske, tiranske i kojekakve moćne face u minijaturi.

Tirani naprosto obožavaju na sebe oblačiti paradne uniforme i kačiti što više ordenja, čvaraka, epoleta i gajtana. Baš kao paunovi koji se šepure. Jeste se upitali zašto? Kakva se neutaživa potreba iza te vulgarne evidentne taštine zapravo krije/otkriva? Vidite, bilo koja uniforma koju navlačimo na sebe – zapravo jest krzno, druga ulovljena koža koju nosimo (pa radilo se o vojnoj ili civilnoj uniformi).




Putin je recimo iznimka koja u lovu na krzno potvrđuje pravilo, ne samo da ga potvrđuje već ga cementira. On se u doslovnom lovu na krzno ne oblači u uniformu (nije mu potrebna, njegova uniforma je kult ličnosti koji sam stvara, on je sukladno modernim vremenima nadrastao potrebu vidljivosti uniforme), već se doslovce skida do gole kože i nožem po Sibiru hvata beštije. On u lovu na krzno ogoljava svoje pravo Ja lovca na krzno. On otvoreno, bahato, bez stida i s proračunatom namjerom svima objavljuje - Ja Sam Lovac, evo me ogolio sam se, zahtijevam da me takvim smatrate!

Uniforma tiranina je samo vidljiva manifestacija – nevidljivog krzna ideologije. Uniforma je vidljiva koža/krzno nevidljive ideološke kože/krzna. Bilo koja ideologija je to krzno/koža kojim se tirani pokrivaju i tako svoju diktatorsku ambiciju otkrivaju.

Epolete, broševi, priznanja, uniforme, titule, habiti – krzna, krzna, krzna, krzna, krzna… (u)lovljene kože, kože, kože, kože, kože… Sve te zamjenske kože, sva ta nakićena krzna, paunovo su perje. Vrijeme je da ga očerupamo.





t.roosevelt, tito, ceauşescu, bush, putin, palin, chenney...

Svaka uniforma/ideologija koju stavljamo na sebe je naša druga (željena) koža. Svaki novi čvarak na njoj, koji nas sve više pokriva, zapravo sve više otkriva našu potrebu/glad da budemo netko drugi, sve više otkriva naše goluždravo pravo Ja. Pa bio taj čvarak novi orden ili epoleta na generalskoj uniformi, novi broš na premijerskom kompletiću, nova reza na kundaku puške, novi zgaženi pojedinac na blogu, nova ljubavnica, novi ludi poduhvat na listi pustolovina… svi ti čvarci, kakvi god oni bili, čak i bez lovačkog oružja u rukama, otkrivaju i ogoljavaju praiskonske lovce na krzno. Lovce na…

…a sad mala pauza uz seks naughty U jednom sam postu zezajući se napisala sljedeće:

„Krzno je oduvijek služilo kao znamen iskusnog lovca koji trofejno krzno donosi doma. Antički argonauti su kažu išli u potragu za zlatnim runom, a danas sam potpuno uvjerena da je u ono doba mitološke oskudice to bila samo šifra za lov na mufove to jest puhove, šifra za lov na krzno.

Argonauti nisu bezveze lunjali nepoznatim mitološkim krajevima u potrazi za specijalnim runom, oni su ciljano išli u lov, jematvu, žetvu, pokos, jer otkada je svijeta i vijeka dečki vole Češkinje, Poljakinje, Švabice, skandinavke, barbarke i sve ostale strankinje, jel`me kužite.
Itekako su oni znali kakva je vrijednost runa i kako ono djeluje na žene, jer da nisu, ne bi se micali od kuće - oni su naprosto išli u hebačinu. A runo je zlatno - jer zlata vrijedi. To je bilo njihova viza i deviza, tih jebežljivih starih Grka, kužite sad? Pa da. Nije Homer oslijepio od ajvara, helou!“


Ovo je onaj prvi svima vidljiv i prisutan dojam koji nam skače u oči – da se pojam moćnog muškarca i dan-danas veže uz pojam lovca na krzno i da je to krzno vezano samo uz dokazivanje muškosti, da se veže uz dokazivanje njihove seksualne nadmoći, ukratko rečeno da se veže – samo uz seks.

Zloglasni Berija, Staljinova desna ruka, svoju poziciju moći koristio je/potvrđivao je odabirući/loveći po prvomajskim paradama mlade gimnastičarke, balerine i omladinke, a na službenim putovanjima po bivšem SSSRu – i žene svojih podređenih. Berija - lovac na krzno.
U jednoj od brojnih vila sada već pokojnog Sadama Huseina, američki vojnici su otkrili bizarno ljubavno gnijezdo, maltene intimni kupleraj oslikan muralima na temu seksualne fantazmagorije koji otkrivaju diktatorski mentalni sklop opsjednut erotikom i nasiljem (službena kritika ovakvo stvaralaštvo smatra čistim kičem, de gustibus non… o ukusima ne treba…, no ovu američku slikaricu ipak svrstavaju u vrhunske autore toga žanra). Sadam Husein - lovac na krzno.
Henrik VIII., šest službenih žena, nebrojeno neslužbenih, koje je lovio i kratio za glavu. Henrik VIII. – lovac na krzno.
Berlusconi naganja mlade djevojke i prostitutke po svojim talijanskim vilama. Berlusconi – lovac na krzno.
Uostalom, i nedavni slučaj seksualnih orgija po slavonskim lovištima školski je primjer za ovakvo naizgled površno čitanje lovaca na krzno...

No pazite, taj seksualni aspekt lova na krzno samo je djelić mozaika koji prikriva jednu dublju dijagnozu, za nešto što se valja u dubini pod slojevima te erotske slike. Seksualne manifestacije lova na krzno samo su usputna nuspojava lova na krzno, jer se eros neizbježno veže uz smrt. Zašto je tomu tako?

Ja kroz šalu mogu reći - ma oni stvarno love krzno, žensko krzno, oni love mufove, ženke, komade, seks, eros… sve ono što je neodvojivo od smrti, thanatosa. No iako se i poriv za seksom nadovezuje na ovaj lov, ono je samo djelić njihova dubljeg poriva, poriva za krznom - moći. Štoviše, poriva za - (sve)moći. Poriva za onom drugom, božanskom, besmrtnom kožom – za onim drugim, božanskim, besmrtnim Ja.

I evo nas konačno na cilju našeg promišljanja, evo nas konačno u srži nagona lovaca na krzno. Ovdje je zapravo riječ o lovu na - besmrtnost (kroz koju onda s lakoćom tumačimo i lovačko prenaglašavanje seksualnosti - seksualnost je naprosto naglašena u nagonu za produljenjem vrste, jedinim mogućim, ajmo ga tako nazvati, prirodnim načinom dosezanja relativne ljudske besmrtnosti).

Pa je tako i nesretni doktor koji je kroz šalu izrazio sumnju u Staljinovu besmrtnost - završio u Sibiru. Staljinovo krzno diktatora, njegova navučena koža, nije smjela čak ni bezazlenom šalom biti okaljana i stavljena pod upitnik. Bez obzira što njegova prva originalna koža nesigurnog, ljudskog i na smrt preplašenog smrtnika Džugašvilija (uostalom svačija koža) po zakonima prirode neizbježno i neupitno - jest smrtna. No doktor je završio u gulagu, jer se usudio reći ono što nije smio reći - elementarnu istinu. Da smo svi mi jednako smrtni, bez obzira koliko nam krzno/koža koje na sebe navlačimo bilo debelo, ekskluzivno i skupo. I da je moćnik Staljin zapravo nemoćnik - nemoćnik pred smrću.

Lovci na krzno zapravo uvijek love (nad)moć. Nad bilo kime, nad bilo čim – nad svim i svačim. Dakle, oni love – božansku svemoć, božansku besmrtnost. Jer su je gladni i žedni. Jer su ispod svih tih slojeva obijesti i opačine - na smrt užasnuti od vlastite smrtnosti.

U lovu na besmrtnost ne vidim ništa loše pod uvjetom da svoju besmrtnost ne tražimo usmrćujući drugoga. A to je već duhovna kvaka koju kuže rijetki igrači.

Svim je tiranima nažalost zajedničko, da onu konkretnu postignutu zemaljsku svemoć (koju su gaženjem preko leševa dosegli), potom ispoljavaju kroz najčistiji hedonizam, neograničenim zadovoljavanjem svih svojih potreba i nagona, na račun drugoga – umišljajući da će tako svoju zemaljsku svemoć protegnuti i na onu nadzemaljsku, nebesku, božansku. Dosezanje zemaljske svemoći u njihovim se glavama ona izjednačava sa onom nebeskom svemoći.

A o tome se kod svih lovaca na krzno radi (bez obzira što to krzno bilo). Iskočiti iz vlastite kože i uskočiti u neku tuđu - u potrebi da se bude besmrtan (i) bog. Pomoću obijesti i opačine žele prevariti smrt…
no smrt se ne da prevariti.
Moćnici kolikogod ovdje na zemlji bili svemoćni - uvijek su pred smrću nemoćni.

Za ostatak je svijeta konkretan problem što nas ta tiranska zemaljska svemoć gazi za naših zemaljskih života.

Okrutna istina o čovjeku, zar ne? A rješenje? Ne loviti i ne dati se uloviti. Hm, naizgled prokleto nemoguća misija. Jer da bi se zaustavio u lovu na krzno - čovjek mora postati sam svoj lovac. Čovjek mora sam sebe u nutrini sebe uloviti i ustrijeliti u onom intimnom trenutku kada se pretvara u monstruma gladnog tuđe kože/krzna/krvi.

Toliko o diktatorima-lovcima, a sad barem na trenutak obrnimo sliku loveći diktatore… THE DICTATOR HUNTER.
- 10:30 - Reci da se čuje (17) - Isprintaj - #

11.04.2011., ponedjeljak

Popiš stanovništva

Od jutros sam i ja popišana. Popišana sam skupa sa svojim zahodom na ispiranje i vodokotlićem pod pritiskom (a perem ga svakodnevno domestosa mi).

Popišana sam baš kao što su nedavno bili popišani i branitelji, ali se oko njihova popiša digla frka, jer je činjenica da su hrvatski branitelji popišani trebala ostati tajna (božemoj, nikomu se nije drago probuditi popišan), dok činjenica da smo popišani moj zahod na ispiranje i vodokotlić pod pritiskom i ja - nije nikakva tajna od nacionalne važnosti, pa to što sam popišana skupa s mojim zahodom nije frka nikome drugome osim što je neugodnjak samoj meni, koji evo javno priznajem. Svijete i ja sam od jutros popišana! A šta ću se sramit, svi smo ljudi, svi smo popišani.

Službeni popišivač jutros je kucnuo i na moja vrata, pokazao iskaznicu za popiš i rekao: “Ja sam službeni popišivač, došao sam kako bi vas popišao!”

A hebiga, vidim da je jadnička stislo, pa sam slegla ramenima i pustila ga u kuću da obavi popiš, kad se popišat mora – mora se i gotovo. Popišuj brate, kad si već navalio! Ne pita priroda oćeš-nećeš, nego moraš i gotovo.

I vadi on tako jutros svoj alat, pišalicu i ostalo i... popišao me, a šta će drugo, sve fino, mirno, uljudno, polako, nadugo i naširoko, od glave do pete. Upišao mi pošteno i državljanstvo i nacionalnost i jezik i vjeru (sve rvacko, dakuće!), sve svetinje moje sve rvacko moje - sve je to on meni upišao. Došlo mi ga milo koliko je togao morao upišati i koliko će još nas Rvata morati popišati.

"Jel` služi alat?" - pitam ga ja.

"Ma svako malo mi zakaže, majku mu nekvalitetnu!" - na to će on.

"Polako, polako, prijatelju, nije majka kriva. Popišati jednog sigurno mu nije lako (alatu, naravno), a kamoli njih sto!" - utješim ga ja.

A kad je eto tako popišao mene, otišao je popišati i susjede. Tako da je jutros popišan i moj prvi susjed. I neka je! Neće on meni glumit šerifa i bacat smeće priko prozora. Popišan je i on i njegovih 29 fiktivnih članova kućanstva iz susjedne države (Gud morning maj nejbrz!), koji se vode da su tu, ali nisu tu. Pogledajte vi dokle taj popiš doseže! Ne može to svak. Popišivat tako na daljinu. To može samo ovaj službeni popišivač, jer on ima službeni dopiš. I dok ovaj nabraja - službeni popišivač samo dopišuje. Popiš je to kakvog svijet nije vidio.

I tako su vam i svi oni popišani. Njih 29 muških popišanih. Samo što se njih 29 dragovoljno javilo da budu popišani, dapače oni su inzistirali da budu popišani (svašta majka rodi), iako tu nisu, dok se sam susjed i glava kuće popišao preko volje. Nije mu lako, popišati se kao glava obitelji i referentna osoba svih tih 29 muških popišanih kojih nema. Puno muških popišanih, a on u stanu jadan sam, skupa popišan s fiktivnima njima. Sve popišano!

A susjedi sve vide i sve znaju koliko je popišanih. Pa im sumnjivo. Dobro što su popišani i šta ih nema, nego šta su sve muški. E to je ono što ih brine! Šta to oni tamo međusobno rade kad nema popiša?!

Posli popišanog njega došao je red za popiš i na drugu susjedu, ali eto đavla ona se nije dala popišat! Iako je tu, iako je naša, iako je Rvatica od stolića za kahvu - nije tila i nije tila biti popišana, jer da je nju strah popiša zato šta je podstanar i kao podstanar na mjestu popiša nije prijavljena.

A ja joj kažem: “Ama ženo božja, kakav stan te snašo` – ovo ti je ionako Horvatistan. Zato daj brate-ženo jadnom čoeku da obavi popiš, neka čoek na tebi zaradi svoje 3 ćune! Ovo ti je kao u javnom veceju, jadničak isprid sjedi, ti izvršiš popiš i platiš mu 3 ćune, a čoeka je vidiš stislo, država da prostiš čini popiš i država će mu za popiš dati 3 ćune i šta ga sad gnjaviš! Osim toga, ako se u Rvackoj popišalo njih 29 fiktivnih kojih nema, kako se sad jedina ti nećeš popišat - a tebe ima?!”

Ali nije pomoglo, nije se tila popišat, jer je nju strah. U vlastitoj kući. Ostade ona u njoj nepopišana, a opet ko` popišana.

Jer tako vam je to ljudi moji, upišan je onaj koga nema, jer se taj trči upišat, a onaj koga ima, popišo` se iz straha od popiša - i ne želi biti upišan.
Drugim ričima - popišan je ovaj popiš.

Popiš - za popiš (a i pokoju trćkalicu). belj

- 13:20 - Reci da se čuje (19) - Isprintaj - #

10.04.2011., nedjelja

Fašizam uklonjen - hvala

Urednici Bloga su ovog puta reagirali brzo, koliko vidim, tekst naše blogerske kolegice u kojem je, s namjerom, na današnji datum, javno veličala fašističku ideologiju (što je zakonom kažnjivo djelo) - uklonjen je sa blog.hr-ove almost cool liste i nije više dostupan širem čitateljstvu.

Hvala.

S tim je nestala potreba i za mojim prethodnim upisom, stoga sam ga uklonila (kako sam i obećala da ću učiniti po uklanjanju teksta koji veliča fašističku ideologiju).

Doduše, taj tekst koji veliča fašističku ideologiju još uvijek je prisutan na njenoj stranici, no nećemo više kolegici praviti reklamu. Glupost ju ne zaslužuje.

A budući je problem tek djelomično riješen, očekujem da će Blog.hr odgovorno provesti riječ zakona do kraja.

Svima ugodnu nedjelju želim! mah

- 12:39 - Reci da se čuje (8) - Isprintaj - #

Blože probudi se - veličanje fašizma

Naša blogerska kolegica u svom zadnjem postu, s namjerom, na današnji datum, javno veliča fašističku ideologiju - što je zakonom kažnjivo djelo.
(op.a. link sam uklonila, ne namjeravam reklamirati eklatantnu glupost više nego što je potrebno)

Molim urednike Bloga da se probude. Uhato U više nije na fasadi već u n/vašem predsoblju. Unutar četiri kantuna nečijeg uma - svačiji stav je njegova stvar i njegov problem (ma koliko god zatucan taj stav bio), no iznoseći ga na vašem servisu i vama je uvaljena vrlo vjerojatna kaznena prijava. Vi također snosite odgovornost. Imajte to na umu!

(ukoliko se ukloni tekst u kojem se veliča fašizam, potrebe za ovim postom naravno više neće biti i automatski ću ga izbrisati)

Hvala.

- 08:00 - Reci da se čuje (6) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>