 Ovih sam dana promatrala žene obučene u crno, ustrojene žene iz redova jedne stranke, kako na ulici skupljaju potpise građana za uskršnje čestitke koje će biti upućene - našim generalima. Bez truna zluradosti, iskreno, bistra uma i čista srca, kroz glavu mi je proletila jedina misao - kako generalima sada ne trebaju uskršnje čestitke već dobar odvjetnik.
Viđeno me ponukalo na dva konkretna čina, prvi osobniji sam realizirala odmah, a drugi čin evo realiziram ovdje sada – javno pišem kako generalima neću pisati (uskršnju čestitku).
Želim odmah na samom početku razjasniti ovaj naizgled paradoks iz naslova, koji tvrdi da ću pisati da vam neću pisati. Ta kako pisati o “ne pisanju” bez pisanja?
Odgovor je zapravo vrlo jednostavan, iako su u samom naslovu naslovljeni, prozvani, oslovljeni Vi generali/e - ovo pismo nije upućeno našim generalima zatvorenicima (što bi vjerojatno zaključili i njih dvojica sami, da im ikada ovaj tekst dođe pred oči). Naslovni paradoks je dakle samo naizgledan. Paradoksa zapravo nema, jer to je samo stilska figura kojom izazivam znatiželju potencijalnih čitača, a to činim ne obmanjujući ih. Jer ću doista pisati o tome da im neću pisati, samo što o tome neću pisati generalima, već sebi i svijetu.
Dakle generale/i, ja vam neću pisati.
Pri tom ne bježim od one univerzalne ´ipak/ali` istine, da pišući svijetu, jednako pišem i vama građani/ne -koje za kaznu biljetiraju generalima umjesto imenom (a taj je vojni čin/činjenica vaša najveća osobna kazna)- baš kao i svakom drugom građaninu/pripadniku ove zemlje (za koje se nadam da će imati dovoljno otvorene uši da čuju ono što u ovom tekstu želim reći). Taj paradoks, odnosno ta istina - stoji. Da je baš svaki zapis koji prokazuje ljudsku glupost, epistula cijelom čovječanstvu. Pismo u naslijeđe - svakom čovjeku, a napose našoj djeci koja ostaju iza nas, i koja će ju možda jednog dana pročitati, a možda i neće. No bez obzira na tu varljivu mogućnost, epistula zbog njih naprosto mora biti napisana. I stoga također stoji, da iz građana ove zemlje ne izuzimam, niti mogu izuzeti, niti želim izuzeti, ni sebe ni tebe ni Antu ni Mladena.
Namjerno oslovljavam te ljude pojedinačno, u jednini, tebe i tebe, ogoljelu dvojicu, imenom, bez čina, kao čovjeka/ljude a ne generala/e - jer čovjek nije vojna titula, čin, epoleta, niti gajtan. Najveća uvreda koja se pojedincu može uputiti je - da ga se zove/ukalupljuje i svodi na čin. No tašte neznalice koje žele da ih se titulira, i neznalice koje im se iz (uvijek zlonamjernih) interesa tituliranjem ulizuju – tu uvredu smatraju pohvalom, na vlastitu sramotu.
Iz tih se razloga ne obraćam uniformi koju i ova dva čovjeka nose, jer sam s uniformama raskrstila (ogolila sam ih zanavijeke na ono što one zapravo jesu). Kao i uvijek, obraćam se svakom goluždravom/golom čovjeku koji se krije pod uniformom, jer mene zanima doprijeti do čovjeka, ako se može uopće do njega doprijeti. Ja jasno vidim ogoljelog čovjeka kroz uniformu koju on u stroju nosi, pa što god ta uniforma bila. Postrojenim uniformama nema pomoći, no za goluždravog čovjeka ogoljelog pred samim sobom - vjerujem da uvijek ima nade.
Zato i pišem javno da vam pisati neću. Jer se trudim održavati vjeru u ljude pod uniformama/kožama/krznima koja svi nosimo. Pa možda i koja uniformirana žena u crnom shvati što joj poručujem... i spoznajući sebe možda iskorači iz stroja (stranačkog, ideološkog, rodovskog, etc.).
Ja dakle pišem (o) onima koji vama pišu (čestitke) i nadopunjujem mnogobrojna razmišljanja onih koji Vam kao i ja neće pisati.
Zašto
Postrojene žene u crnom, iz stroja jedne stranke, pišu vam (generalima) uskršnje čestitke. Zašto, te u crno uniformirane žene, to čine? Odakle izvire njihova potreba da baš vama, a posebice tebi Ante, pišu uskršnje čestitke? Što te žene od tebe žele/očekuju?
Tri su konkretna razloga, o kojima sam već pisala u svojim tekstovima, a zahvalnost i/ili potpora nije jedan od njih. Prava zahvalnost je duboka, samozatajna i tiha, ona ne arlauče niti se javno hvasta, ona se po onoj biblijskoj vodi - da se čini/osjeća tako da nitko ne vidi. Da je riječ o osjećaju zahvalnosti on bi se ispoljio i prije, a čestitke ne bi čekale baš ovaj trenutak da budu masovno odaslane.
Čestitka kao pisana forma označava upućivanje lijepih želja i potpore nekomu tko ih je zbog nekog svog čina zaslužio. Čestitamo ako je netko diplomirao, rodio, slavi rođendan, dobio posao isl.
Ante i Mladen su osuđeni na dugogodišnju robiju. Čestitati im na tome bilo bi, najblaže rečeno, neukusno. No naravno da se ovdje ne radi o upućivanju čestitki za dobivene kazne – upravo o tome je riječ, ovdje se ne radi o čestitkama, već o nečemu što se pod krinkom uskršnjih čestitki krije. A podupirati ih u višegodišnjoj kazni, čestitati baš zato što su dobili višegodišnje kazne, baš zato jer to potvrđuje njihovu zamišljenu ulogu žrtve, bilo bi suludo – što ovaj čin u suštini i jest, na jednoj drugoj razini koju pisači čestitki ne dokučuju. Oni to čine baš zato.
Tri razloga
Kao što rekoh, tri su konkretna razloga zašto:
- Prvi je da ti organizirani pisači čestitki (skupljači kestena), u našim generalima, a napose u Anti Gotovini (kasnije ću objasniti zašto napose), traže – Spasitelja.
To je onaj lik o kojem sam već pisala, onaj lik kojega svi mi tražimo naokolo u našoj konstantnoj potrebi da nekoga prvo besramno glorificiramo, a potom, kad ga se zasitimo i/ili nas razočara, besramno - razapinjemo. Dakle, pisači u njemu ne vide spasitelja (Domovine), već Ga zahtijevaju. Zahtijevaju svojeg osobnog Spasitelja, vođu kojeg će slijepo slijediti, kao krdo ovaca, isključena mozga, dok im to paše. To je nijansa koja čini razliku, a koju nerazumnici i neznalice nisu u stanju razlučiti.
Zamišljam situaciju u kojoj jedan čovjek, u ne prevelikoj ćeliji, biva zatrpan vrećama i vrećama šarenih čestitki na kojima uskršnji zečić i žuti pilić, obojenih jajčeka, frenetično i fanatično zazivaju generalov trijumfalni povratak u voljenu domovinu. Ma miša mu maloga. Mogu samo naslutiti što tom čovjeku, ako je razuman, prolazi kroz glavu gledajući te masovne kičaste izljeve ljubavi prema njegovoj personi. Sigurno ga nešto sa svakim novim pahuljastim zečićem zazebe oko srca… i s razlogom ga zazebe. Jer ako te(be) dozivaju tebi nepoznate mase, pa i pod krinkom uskršnjeg zečića, te mase od tebe nešto očekuju. A kad mase ne dobiju to što očekuju, bez iznimke se pretvaraju u rulju žednu linča. Rulju koja će bez pardona linčovati, raščerečiti onog koga su do jučer slavili i glorificirali, a tko im nije dao ono što su htjeli. Rulja je uvijek žedna krvi, a ako ne nađe tuđu, žrtvovat će jednog/najizloženijeg među sobom. Zeko je vidite - krvnik.
To je i razlog zbog kojeg na generalove pozive iz zatvora na smirivanje tenzija - zapjenjene budale odmahuju rukom i vele: "mi ćemo ipak po svom." On im naime u obrani njihovih zlonamjernih interesa, u obrani njihove Laži, kao čovjek više nije potreban, čovjek je odbačen, ali njegov čin/titula će im još uvijek dobro poslužiti da se iza nje/ga skriju. Spasitelj je naime odigrao/odigrava svoju ulogu Spasitelja, kojega su spremni obožavati, htio to on ili ne (a najzanimljivije u cijeloj frci, da upravo čovjek Ante Gotovina iskazuje najviše prisebnosti, jer čovjek Ante Gotovina kao general Ante Gotovina iz ćelije poručuje kako ne želi braniteljske nerede, no u obrani sebe i stroja kojem pripadaju - prestali su slušati čovjeka i generala, i više im ni jedan od njih dvojice nije potreban. Generale oglušili su se na vašu zapovijed, opet… Možda to probudi čovjeka u vama, okrenutog samospoznaji. Ne znam, jer vas ne poznam, iako smo se upoznali, no slutim da probudilo već jest.)
Ove su čestitke generalima zapravo najmanje čestitke ljudima, a najviše čestitke iz interesa. Spasitelj Ante bi im nešto trebao dati, nešto što od njega Spasitelja preneseno i doslovno očekuju, nešto što će im donijeti neku konkretnu korist, neko božansko čudo od kojega će njima biti bolje a njihova neprijatelja na pravdi boga zatrti. Stoga je pisanje čestitki zapravo interesno ulizništvo. Kao i srljoglavi čin bunta, prdac u vitar, iskaz vlastita gnjeva kojemu je klica u vlastitoj nemoći i strahu, osjećaju ugroženosti. A za tu njihovu ugroženost sada su krivi svi ´oni` koji nisu ´naši`. Prema svima njima/Drugima koji nisu Naši - taj je silni gnjev usmjeren. Njima ´koji nisu naši`, ove su uskršnje čestitke zapravo upućene. Prema svima onima koji nemaju potrebu čupati kose zbog “nepravedne osude našim generalima”. Njima se ove čestitke šalju, a ne generalima. I to je drugi konkretan razlog zašto.
- Drugi razlog zašto se pišu uskršnje čestitke našim generalima dakle jest - da bi se povukla jasna razlika između nas i njih:
"Svoju paniku, nemoć, zbunjenost i strah, američka je vlada od svojih građana uspješno pokušala/provela prikriti poticanjem američkog patriotizma, naglašavanjem zajedništva, pumpanjem domoljublja, kroz zapravo besmisleno isticanje američkih simbola na svakom koraku. U početku spontan čin vješanja američkih zastavica na kućne prozore (a kasnije i na automobile, stupove, zgrade, etc.) uskoro je neslužbeno i neizrečeno postao naizgled dobrovoljan, ali u biti obavezan simbol izjašnjavanja patriotizma: “Ako sam izvjesio zastavu - Ja sam patriot. Ti je nisi izvjesio/zašto nisi - Ti nisi patriot, ti si dakle sigurno neprijatelj/terorist,” (što ih je na koncu odvelo u Irak i Afganistan).
Ta opasna ucjenjivačka formula, nasilna formula prisile “ako nisi s nama - onda si protiv nas” vrlo je učinkovita u “discipliniranju” svih onih koji iskaču iz mase, pogotovo ako iskaču drugačijim mišljenjem i slobodoumljem. Stoga je u ovom slučaju američka zastava poslužila kao znak raspoznavanja “naših” od “njihovih”, ona je postala bijela zastava kojom “našima” preventivno signaliziramo, mašemo i dovikujemo “I ja sam naš – ne pucajte”, to je bila identifikacijska oznaka kojom se sprečavala “prijateljska” vatra."
I o tome sam već pisala. Zamijenite izraz američki sa hrvatski - sve ostalo stoji isto.
Riječ je o potrebi da se ustrojavanjem, čoporenjem – odvoji, distancira i naizgled bude jači. Riječ je o okuraživanju pripadnika čopora, samih, preplašenih, zbunjenih, izgubljenih – sebe. Čoporenje. Zajedno smo jači. Moš` mislit. Ono što pripadnici bilo kojeg čopora pri tom ne shvaćaju - da se čoporenjem zapravo glasno identificiraju/etiketiraju kao pripadnici čopora. Baš kao da su na sebe stavili neonsku reklamu. I dok čine to što čine, misleći da to čine s ponosom u prkosu, zapravo ne shvaćaju da na svoju sramotu, neonski bliješteći, u prkosu, reklamiraju samo svoju – isključivost/glupost.
I time ovaj naizgled režeći čopor zapravo postaje - krdo, krdo blejavih ovaca. Kojima čobani okrvavljenih ruku i dan-danas manipuliraju. Samo naprijed, potičem vas pripadnici čopora, sami se u svom neznanju prokažite. Štoviše, na čestitku stavite potpis. Ime i prezime.
- Treći i zadnji konkretan razlog je onaj ´napose` koji je negdje gore ostao visjeti u zraku. Dakle zašto napose u Generalu Anti vide svog idola, svoje zlatno tele, koje pri tom prave telcem? Zašto njega više od ostalih? Zašto isključivo njega? Zašto bez njega, u sljedbeničkim umovima, ostalih generala kao da ne bi ni bilo? Hrvatska traži zvijezdu, znate. Zašto je i onaj netko uzviknuo: "ma šta će nam Čermak dajte nam Antu!"? Zašto im je samo Ante dobar, a ostali generali, bili osuđeni ili oslobođeni, nisu atraktivni niti napeti kao on (a ima i takvih, zar su na njih zaboravili? kako protumačiti njihovo oslobađanje, ako se sudi cijeloj zemlji, a naravno da se ne sudi)?
Zašto su ljubavnički poduhvati generala Ante Gotovine njegovim sljedbenicima/sljedbenicama toliko zanimljivo štivo? Zašto su inklinacije svih tih domaćih i stranih žena (op.a. brazilke) prema generalu Anti Gotovini toliko neobuzdane, strastvene? Kakve to veze ima sa njegovom krivnjom ili nevinošću za ratni zločin? Zašto su posebice naše časne sestre zaluđene našim generalima, generalskim epoletama, militarizmom i mačizmom koji iz uniformi isijava? Razlog je isti...
Zato jer ih Gotovina uzbuđuje. Ispod svih tih slojeva nekontroliranog obožavanja krije se, možda naizgled neukusna, ali ipak - istina. Da ih ovaj ultimativni primjerak lovca na krzno, ovaj primjerak lovca-muškarca - seksualno uzbuđuje. A budući da im je nedostižan, uniformom i rešetkama ćelije zauzdan, mogu u njemu nekažnjeno, s distance, ´nevino/čisto/čedno` uživati bez prljavog grijeha (seksa). I baš zato ga nekontrolirano obožavaju, baš zato jer su ga željne, a napose časne koje, u uniformiranom poricanju/gušenju svoje ženskosti, idu najdalje/najstrastvenije/najvatrenije/najneobuzdanije u slijepom i ostrašćenom obožavanju onoga tko ih u nutrini (njima neobjašnjivo, zbog potisnutih i prezrenih prirodnih nagona) silno uzbuđuje. Tko ih uprkos poricanju ženskosti ipak čini – ženama, a to im donosi silnu ugodu (prirodu ne možete pobijediti, ona je jača od ljudskog poricanja i zapretanja prirodnih nagona, ona je jača od lažne fasade čednosti).
"To je sva tajna kompliciranog žemskog roda, krotiti a ne ukrotiti, istodobno biti ukroćena, ali ne i zarobljena, ulovljena i vječno lovljena... Što opasniji tip - to im je veći izazov, jer one po prirodi traže najsposobnijeg zaštitnika, najspretnijeg lovca koji će im iz lova donijeti najviše krzna, naj-hranitelja u svojoj okolini."
Tipična animalna privlačnost, na koju eto ni časne nisu imune, i o kojoj sam također već... no dobro, da se ne ponavljam. Gotovina je klasičan lovac na krzno kojemu se ostvario san svih lovaca na krzno - da mu se samo krzno baca pod noge… no vjerojatno mu je do sada i taj san prisjeo i postao još jedna noćna mora.
No da ne budem nepravedna prema ženama - isto vrijedi i za vatrene muške obožavatelje generalova lika i tijela, kojih itekako ima. Da se čovjek zamisli, zar ne.
To su dakle ta tri konkretna razloga zbog kojih uskršnji čestitari pišu uskršnje čestitke našim generalima i zbog kojih se ponašaju kao čopor:
1. interes
2. strah
3. nagon (za preživljavanjem/produženjem vrste/čopora).
Čestitka
Kao što na samom početku rekoh, viđeno me ponukalo na dva konkretna čina, drugi sam upravo odradila, a ženama u crnom sam bez truna zluradosti, iskreno, bistra uma i čista srca, duboko zahvalna što su me svojim postupanjem osvijestile za onaj prvi, osobniji čin. Zahvalna sam im zbog toga, iako bi moju zahvalnost (da su je svjesne) najvjerojatnije shvatile kao provokaciju. A ona to doista nije.
Jer vidite, iako im to nije bio cilj, te su me uniformirane žene podsjetile da ja doista moram pisati čestitku životne zahvalnosti svojim dvama generalima, ljudima koji su od mene napravili čovjeka i koji su, baš kao po Isusovom nauku, uvijek uz mene u svakoj bitci u vijeke vjekova…
Draga mama i dragi tata,
Sretan Uskrs
mili moji.
Sretan vam Uskrs.
|
SLUŠAONICA 1
I'm 
wtf?!
U jednom sam postu zezajući se napisala sljedeće:
