Pregled posta

Lovci na krzno

Jeste li ikada razmišljali zašto sve te moćne face vole lov i zašto sve te moćne face vole glumiti velike lovce? Zašto uopće moćnici osjećaju potrebu uloviti neko krzno (bez obzira bilo to neko krzno doslovce životinjsko krzno ili u prenesenom smislu neka druga vrsta krzna)? Zašto Putin po Sibiru taraca sibirske tigrove ili štoliveć, a zašto Berlusconi po Italiji taraca mlade djevuške, bambine ili štoliveć?

Zašto od pamtivijeka, od samih početaka ljudske civilizacije, od prapovijesnih lovaca, preko Asiraca i Sumerana, Babilonaca, Homerovih Grka i srednjovjekovnih kraljeva i vlastelina, sve do modernih diktatora - uvijek neki moćnici love nekoga ili nešto, uvijek su u lovu na krzno, uvijek traže krzno da bi se njime ogrnuli?

Najjednostavniji odgovor bi bio - zato jer su oni lovci na krzno. Uvijek gladni tuđe krvi/krzna/kože. No što taj izraz ´lovci na krzno` osim onog evidentnog, što nam maltene vulgarno skače u oči - zapravo u sebi krije?

Ajmo ih raskrinkati, ajmo raskrinkati lovce na krzno, njihovu potrebu lova na krzno, odnosno potrebu za samim krznom. Ajmo konačno raskrinkati sve te face koje vole preko svoje kože navlačiti tuđe krzno da bi sakrili ono što jesu, a bili ono što nisu. Ajmo raskrinkati sve te lovce na krzno, sve te likove koji u lovu na tuđu kožu naprosto iskaču iz vlastite kože, jer je tuđom žele prekriti, goluždravu, blijedu, smežuranu, kakva već koža ljudske vrste može biti, ili kako je pokojni Boris Dvornik to jest Roko Prč u pjesmi lijepo rekao - Aiii kakvi li si krvav ispod kože…

U Crvenom Zmaju poremećeni serijski ubojica, kojeg navodi Hannibal Lecter, lovi i dere svoje ljudske žrtve i od njihove kože doslovno šije svoje odijelo, svoju novu kožu, svoje novo Ja, u koje se toliko očajnički želi transformirati. Degutantno, ali ogoljeniji prikaz ljudske vrste na filmu nisam vidjela. Poremećeni ubojica doslovno čini ono što svi mi činimo, možda manje krvavo ali ništa manje krvoločno, u manjoj ili većoj mjeri – svi mi navlačimo tuđe kože, neka druga krzna koja non-stop lovimo da bi prikrili svoju pravu kožu. A to činimo više lažnim kićenjem i isticanjem u potrebi za tom kamuflažom - a manje u želji za transformacijom na bolje. Vidite, svi smo mi lovci na krzno, Crveni Zmajevi, no netko u manjoj, a netko u većoj - opasnijoj mjeri.

Nazvala bih to željom za iluzornom transformacijom, željom da sebe pred drugima prikažemo bolje, uljepšamo na bolje, nakitimo na bolje. Jer uvjeravajući druge uvjeravamo i zadovoljavamo sebe, ispunjavamo svoju potrebu za dokazivanjem. Ključ je u našoj potrebi… no polako, doći ćemo i do toga…

Sve je u redu dok loveći to željeno krzno, u navlačenju te svoje druge kože, ne činimo to na štetu drugih. Sve je u redu dok je takvo naše ponašanje benigno.

Kao primjer benignog lovca na krzno možemo recimo uzeti onog bogatuna Bransona, koji očito ne zna što bi sa parama kao ni što bi sa samim sobom, pa najavljuje novi pothvat zaranjanja u nepregledne dubine oceana supermodernom podmornicom kakvu svijet još nije vidio. Nakon obletavanja svijeta u supermodernom balonu, objedravanja oceana u supermodernoj jedrilici, da prostite obseravanja u visokim orbitama sa supermodernim svemirskim letjelicama, on ponovo kreće u lov na ono krzno najpoznatijeg svjetskog pustolova za kojim toliko žudi, za krznom koje bi ga trebalo obgrliti, zaštititi, ugrijati, proslaviti, prikriti njegovu golotinju pred samim sobom. Ta je glad za krznom u njemu toliko jaka da ga tjera u besmislene astronomski skupe poduhvate, u obijest jednog bogatunskog skorojevića koji ne zna što bi sa sobom pa se domišlja ludarijama za koje umišlja da su pionirske. Vidite, i Branson je također lovac na krzno… ekscentričan, šašav, lud, hoće mu se može mu se, ali za sada benigan po druge. Pa iako mi ponekad dođe reći mu “Alo momak, Gagarin-Cook-Ceusteau odavno su te pretekli, odjebi više s tim svojim pothvatima”, njemu se zapravo nema što zamjeriti, jer to što radi, koliko mi je poznato - radi ne nanoseći zlo drugome. Njegov lov na krzno slave za sada nije zloćudan.

Kao primjer benignog lova na krzno možemo uzeti recimo i fenomen bloga na kojemu svi lovimo/nosimo te neke svoje druge kože, identitete pod kojima se krijemo/otkrivamo u najčešće konstruktivnoj komunikaciji i razmjeni ideja. I opet, ako ne radimo zlo drugome, ni naš lov na krzno - nije zloćudan.

No problem nastaje kada se loveći krzno gazi preko leševa, kada se loveći krzno – ubija, kada lov na krzno postane zloćudan. A upravo to čine diktatorske, tiranske i kojekakve moćne face u minijaturi.

Tirani naprosto obožavaju na sebe oblačiti paradne uniforme i kačiti što više ordenja, čvaraka, epoleta i gajtana. Baš kao paunovi koji se šepure. Jeste se upitali zašto? Kakva se neutaživa potreba iza te vulgarne evidentne taštine zapravo krije/otkriva? Vidite, bilo koja uniforma koju navlačimo na sebe – zapravo jest krzno, druga ulovljena koža koju nosimo (pa radilo se o vojnoj ili civilnoj uniformi).




Putin je recimo iznimka koja u lovu na krzno potvrđuje pravilo, ne samo da ga potvrđuje već ga cementira. On se u doslovnom lovu na krzno ne oblači u uniformu (nije mu potrebna, njegova uniforma je kult ličnosti koji sam stvara, on je sukladno modernim vremenima nadrastao potrebu vidljivosti uniforme), već se doslovce skida do gole kože i nožem po Sibiru hvata beštije. On u lovu na krzno ogoljava svoje pravo Ja lovca na krzno. On otvoreno, bahato, bez stida i s proračunatom namjerom svima objavljuje - Ja Sam Lovac, evo me ogolio sam se, zahtijevam da me takvim smatrate!

Uniforma tiranina je samo vidljiva manifestacija – nevidljivog krzna ideologije. Uniforma je vidljiva koža/krzno nevidljive ideološke kože/krzna. Bilo koja ideologija je to krzno/koža kojim se tirani pokrivaju i tako svoju diktatorsku ambiciju otkrivaju.

Epolete, broševi, priznanja, uniforme, titule, habiti – krzna, krzna, krzna, krzna, krzna… (u)lovljene kože, kože, kože, kože, kože… Sve te zamjenske kože, sva ta nakićena krzna, paunovo su perje. Vrijeme je da ga očerupamo.





t.roosevelt, tito, ceauşescu, bush, putin, palin, chenney...

Svaka uniforma/ideologija koju stavljamo na sebe je naša druga (željena) koža. Svaki novi čvarak na njoj, koji nas sve više pokriva, zapravo sve više otkriva našu potrebu/glad da budemo netko drugi, sve više otkriva naše goluždravo pravo Ja. Pa bio taj čvarak novi orden ili epoleta na generalskoj uniformi, novi broš na premijerskom kompletiću, nova reza na kundaku puške, novi zgaženi pojedinac na blogu, nova ljubavnica, novi ludi poduhvat na listi pustolovina… svi ti čvarci, kakvi god oni bili, čak i bez lovačkog oružja u rukama, otkrivaju i ogoljavaju praiskonske lovce na krzno. Lovce na…

…a sad mala pauza uz seks U jednom sam postu zezajući se napisala sljedeće:

„Krzno je oduvijek služilo kao znamen iskusnog lovca koji trofejno krzno donosi doma. Antički argonauti su kažu išli u potragu za zlatnim runom, a danas sam potpuno uvjerena da je u ono doba mitološke oskudice to bila samo šifra za lov na mufove to jest puhove, šifra za lov na krzno.

Argonauti nisu bezveze lunjali nepoznatim mitološkim krajevima u potrazi za specijalnim runom, oni su ciljano išli u lov, jematvu, žetvu, pokos, jer otkada je svijeta i vijeka dečki vole Češkinje, Poljakinje, Švabice, skandinavke, barbarke i sve ostale strankinje, jel`me kužite.
Itekako su oni znali kakva je vrijednost runa i kako ono djeluje na žene, jer da nisu, ne bi se micali od kuće - oni su naprosto išli u hebačinu. A runo je zlatno - jer zlata vrijedi. To je bilo njihova viza i deviza, tih jebežljivih starih Grka, kužite sad? Pa da. Nije Homer oslijepio od ajvara, helou!“

Ovo je onaj prvi svima vidljiv i prisutan dojam koji nam skače u oči – da se pojam moćnog muškarca i dan-danas veže uz pojam lovca na krzno i da je to krzno vezano samo uz dokazivanje muškosti, da se veže uz dokazivanje njihove seksualne nadmoći, ukratko rečeno da se veže – samo uz seks.

Zloglasni Berija, Staljinova desna ruka, svoju poziciju moći koristio je/potvrđivao je odabirući/loveći po prvomajskim paradama mlade gimnastičarke, balerine i omladinke, a na službenim putovanjima po bivšem SSSRu – i žene svojih podređenih. Berija - lovac na krzno.
U jednoj od brojnih vila sada već pokojnog Sadama Huseina, američki vojnici su otkrili bizarno ljubavno gnijezdo, maltene intimni kupleraj oslikan muralima na temu seksualne fantazmagorije koji otkrivaju diktatorski mentalni sklop opsjednut erotikom i nasiljem (službena kritika ovakvo stvaralaštvo smatra čistim kičem, de gustibus non… o ukusima ne treba…, no ovu američku slikaricu ipak svrstavaju u vrhunske autore toga žanra). Sadam Husein - lovac na krzno.
Henrik VIII., šest službenih žena, nebrojeno neslužbenih, koje je lovio i kratio za glavu. Henrik VIII. – lovac na krzno.
Berlusconi naganja mlade djevojke i prostitutke po svojim talijanskim vilama. Berlusconi – lovac na krzno.
Uostalom, i nedavni slučaj seksualnih orgija po slavonskim lovištima školski je primjer za ovakvo naizgled površno čitanje lovaca na krzno...

No pazite, taj seksualni aspekt lova na krzno samo je djelić mozaika koji prikriva jednu dublju dijagnozu, za nešto što se valja u dubini pod slojevima te erotske slike. Seksualne manifestacije lova na krzno samo su usputna nuspojava lova na krzno, jer se eros neizbježno veže uz smrt. Zašto je tomu tako?

Ja kroz šalu mogu reći - ma oni stvarno love krzno, žensko krzno, oni love mufove, ženke, komade, seks, eros… sve ono što je neodvojivo od smrti, thanatosa. No iako se i poriv za seksom nadovezuje na ovaj lov, ono je samo djelić njihova dubljeg poriva, poriva za krznom - moći. Štoviše, poriva za - (sve)moći. Poriva za onom drugom, božanskom, besmrtnom kožom – za onim drugim, božanskim, besmrtnim Ja.

I evo nas konačno na cilju našeg promišljanja, evo nas konačno u srži nagona lovaca na krzno. Ovdje je zapravo riječ o lovu na - besmrtnost (kroz koju onda s lakoćom tumačimo i lovačko prenaglašavanje seksualnosti - seksualnost je naprosto naglašena u nagonu za produljenjem vrste, jedinim mogućim, ajmo ga tako nazvati, prirodnim načinom dosezanja relativne ljudske besmrtnosti).

Pa je tako i nesretni doktor koji je kroz šalu izrazio sumnju u Staljinovu besmrtnost - završio u Sibiru. Staljinovo krzno diktatora, njegova navučena koža, nije smjela čak ni bezazlenom šalom biti okaljana i stavljena pod upitnik. Bez obzira što njegova prva originalna koža nesigurnog, ljudskog i na smrt preplašenog smrtnika Džugašvilija (uostalom svačija koža) po zakonima prirode neizbježno i neupitno - jest smrtna. No doktor je završio u gulagu, jer se usudio reći ono što nije smio reći - elementarnu istinu. Da smo svi mi jednako smrtni, bez obzira koliko nam krzno/koža koje na sebe navlačimo bilo debelo, ekskluzivno i skupo. I da je moćnik Staljin zapravo nemoćnik - nemoćnik pred smrću.

Lovci na krzno zapravo uvijek love (nad)moć. Nad bilo kime, nad bilo čim – nad svim i svačim. Dakle, oni love – božansku svemoć, božansku besmrtnost. Jer su je gladni i žedni. Jer su ispod svih tih slojeva obijesti i opačine - na smrt užasnuti od vlastite smrtnosti.

U lovu na besmrtnost ne vidim ništa loše pod uvjetom da svoju besmrtnost ne tražimo usmrćujući drugoga. A to je već duhovna kvaka koju kuže rijetki igrači.

Svim je tiranima nažalost zajedničko, da onu konkretnu postignutu zemaljsku svemoć (koju su gaženjem preko leševa dosegli), potom ispoljavaju kroz najčistiji hedonizam, neograničenim zadovoljavanjem svih svojih potreba i nagona, na račun drugoga – umišljajući da će tako svoju zemaljsku svemoć protegnuti i na onu nadzemaljsku, nebesku, božansku. Dosezanje zemaljske svemoći u njihovim se glavama ona izjednačava sa onom nebeskom svemoći.

A o tome se kod svih lovaca na krzno radi (bez obzira što to krzno bilo). Iskočiti iz vlastite kože i uskočiti u neku tuđu - u potrebi da se bude besmrtan (i) bog. Pomoću obijesti i opačine žele prevariti smrt…
no smrt se ne da prevariti.
Moćnici kolikogod ovdje na zemlji bili svemoćni - uvijek su pred smrću nemoćni.

Za ostatak je svijeta konkretan problem što nas ta tiranska zemaljska svemoć gazi za naših zemaljskih života.

Okrutna istina o čovjeku, zar ne? A rješenje? Ne loviti i ne dati se uloviti. Hm, naizgled prokleto nemoguća misija. Jer da bi se zaustavio u lovu na krzno - čovjek mora postati sam svoj lovac. Čovjek mora sam sebe u nutrini sebe uloviti i ustrijeliti u onom intimnom trenutku kada se pretvara u monstruma gladnog tuđe kože/krzna/krvi.

Toliko o diktatorima-lovcima, a sad barem na trenutak obrnimo sliku loveći diktatore… THE DICTATOR HUNTER.

Post je objavljen 15.04.2011. u 10:30 sati.