Iskustvo me naučilo da ono što se ne može objasniti samome sebi, treba govoriti drugome. Sebe možeš obmanuti nekim djelom slike koji se nametne, teško izrečivim osjećanjem, jer se skriva pred mukom saznavanja i bježi u omaglicu, u opijenost koja ne traži smisao. Drugome je neophodna tačna riječ, zato je i tražiš, osječaš da je negdje u tebi, i loviš je, nju ili njenu sjenku, prepoznaješ je na tuđem licu, u tuđem pogledu, kad počne da shvata. Slušalac je babica u teškom porođaju riječi. Ili nešto još važnije. Ako taj drugi želi da razumije.
Više je dobrih ljudi na svijetu nego zlih. Mnogo više! Samo se zli dalje čuju i teže osjećaju. Dobri ćute.
Riječi su vazduh, kakvu štetu mogu nanijeti?
Riječi su otrov, od njih počinje svako zlo.
Onda, da ćutimo!
Ne treba da ćutimo. Ima se o čemu govoriti, ne napadajući. Pomoći treba, a ne odmagati. Država je to, bolan, hiljadu briga i nevolja, imanje svoje ne možes urediti kako valja, a kamoli toliki svijet. I onda počne neko da zakera, te ne valja ovo, te ne valja ono, e čudna mi cuda! Jašta da ne valja. Pravo je čudo kako išta valja: toliki ljudi, a svako vuče na svoju stranu.
Ne voliš da budeš na smetnji, ne voliš da te ko krivo pogleda, ne voliš da ti iko ružnu riječ kaže. Kako onda misliš da živiš?
A meni se čini da je strah najveća sramota ovog svijeta, i najveće poniženje čovjekovo. Izmahnut je nad njim, kao bič, uperen u grlo, kao nož. Čovjek je opkoljen strahom, kao plamenom, potopljen njime, kao vodom. Plaši ga sudbina, plaši ga sutrašnji dan, plaši ga vladajući zakon, plaši ga moćniji čovjek, i on nije ono što bi htio biti, već ono što mora da bude. Umiljava se sudbini, moli se sutrašnjem danu, poslušno ponavlja zakon, ponizno se smiješi mrskom moćnom čovjeku, pomiren da bude nakazna tvorevina sačinjena od straha i postajanja.
Lakše je nagovoriti ljude na zlo i mržnju nego na dobro i ljubav. Zlo je privlačno, i bliže je ljudskoj prirodi. Za dobro i ljubav treba izrasti, treba se pomučiti.
Da sam drukčiji, da život nosim kao tegobu, da sam ogorčen, počeo bih da se gubim, da pijem, da mrzim, postao bih nezadovoljnik koji se okreće protiv cijelog svijeta.
A ne mogu to. Uprkos svemu, živim kao i drugi ljudi, koji su bez moga biljega, veseo i tužan zbog običnih stvari, veseo zbog dobrih ljudi koji su pomalo zli, tužan zbog zlih ljudi koji su rijetko dobri...
Hodaćemo bez razloga, radovaćemo se, bez razloga, smijaćemo se, bez razloga, s jednim jedinim razlogom, što smo živi i što se volimo. A kud ćeš veći razlog.
U početku ljubav,
u životu mržnja,
na kraju sjećanje.
* Tišina mora, J.P.Melvilla
Kubrickove Staze slave
Dina - pješčani planet
Das Boot Blade Runner
Vrućina
Leon
Posljednji Mohikanac
Open range/Divlja prostranstva
Cyrano de Bergerac
Opasne veze Tri boje: Plavo
Prije kiše
Ame agaru/Poslije kiše
Breza
Zemlja sjena Rashomon
Posljednji samuraj
Tasogare seibei/Twilight samurai
Tigar i zmaj
Ubiti pticu rugalicu
Mississippi u plamenu
Boja Purpura
12 gnjevnih ljudi
Polja smrti
U plamenu Nikaragve
13Days Cry Freedom
Pogodi tko dolazi na večeru
Momci iz Brazila
Zavjera
Bitka na Neretvi Der Untergang
V for Vendetta Hellboy 2
Entre les murs/Razred Egipat CIRQUE DU SOLEIL
Čeka se...
Star Wars: The Rise of Skywalker (2019)
Čitati...
serijal SPQR, John Maddox Robertsa L.M.Bujold - ciklus Vorkosigan Frank Herbert - ciklus DUNE (Muad`Dib!) Brian Herbert - Kuća Atreides, Harkonnen, Corrino ali Butlerijanski džihad mu je shit Douglas Adams, Vodič kroz galaksiju za autostopere
skandinavska trilogija Millenium J.K.Rowling - ciklus Harry Potter L.R.King - Pčelareva naučnica, ciklus Sherlock Holmes Gospodar prstenova - J.R.R. Tolkien
George R.R.Martin - Pjesme leda i vatre (Igra prijestolja) Lee Child - Jack Reacher Novels Modesty Blaze
Sting
Dulce Pontes - Cancao Du Mar Stefanovski & Tadić - Krushevo Lajko Felix - Szeretni/To love Dead Can Dance Joan Osborne - Relish Pat Metheny - Secret Story Peter Gabriel - Solsbury Hill Dire Straits - On Every Street TBF - tuto kompleto David Bowie Chris Rea - Looking for the summer Rolling Stones - Almost hear you sigh
Mutiny on the Bounty - Vangelis Piano i Prospero`s books - Michael Nyman
Amelie - Yann Tiersen Braveheart - James Horner Posljednje Kristovo iskušenje - Peter Gabriel Jesus of Nazareth (Zefirellijev) - Maurice Jarre Gladijator i Posljednji samuraj - Hans Zimmer
Moje promišljanje o atmosferi vrištanja i dalje se potvrđuje... a bliži se i obljetnica Černobila, sa oblakom prošlosti nad nama i Fukushimom sadašnjosti nad nama, ovaj razgovor smatram idealno pogođenim, kako trenutkom tako i sadržajem, pa ga prenosim ovdje u cijelosti, jer i ovo treba čuti...
sa portala Slobodne Dalmacije, datum 16.04.2011.
"Oči u oči: Dr.Slavko Kulić, makroekonomist, o perspektivama života na dug, euro(dez)integracijama i nesposobnosti hrvatske političke oligarhije novinar: hrvoje prnjak
Slavko Kulić: Mi smo društvo u rasulu
Njegov ustrajni, naravno i kritički doprinos osvješćivanju pozicije Hrvatske kao subjekta, a ne tek objekta kulture i civilizacije, osigurao mu je kod onih koji vole ljude olako smještati u ladice predznak - katastrofičara. No, dr. Slavko Kulić, profesor ekonomije s interdisciplinarnim pristupom, još je u samoupravnom socijalizmu upozoravao da život na dug nije moguć, jer u takvim uvjetima “nema slobode”. Objavio je više od 400 znanstvenih radova i četrdesetak knjiga.
Dobitnik je niza prestižnih međunarodnih priznanja, no ističe i da mu to neće ništa značiti ako ne doprinese osvješćivanju pozicije Hrvatske u procesu “globalizacije kao socijaldarvinizacije”. Dr. Kulić, inače dugogodišnji analitičar - on sam kaže: sintetičar - Ekonomskog instituta u Zagrebu, danas je na čelu Instituta za svjetske probleme za Europu, koji se bavi novim civilizacijskim ustrojem, u suprotnosti vjerskom, političkom i znanstvenom determinizmu.
Vrijeme vam daje za pravo, vaše tvrdnje o nužnosti opstanka Hrvatske same po sebi, a ne po drugima, i danas su jednako vapijuće kao i prije gotovo četrdeset godina. Narasli vanjski dug to je samo zapečatio?
- Ja sam Franju Tuđmana još 1992. na Savjetu za zaštitu ustavnog poretka RH upozorio da, ako hrvatsko društvo ostavi u beskoncepcijskom stanju u kretanju, takva stvarnost zakonito vodi u kaos i međusobni sukob. Do dana današnjeg mi nemamo unutarnjeg samoodređenja niti jasnog međunarodnog opredjeljenja, mi smo društvo u rasulu.
Hrvatska stvarnost još egzistira zahvaljujući energiji koju se iz nas izvlači preko izvoza ispod cijena, preko uvoza za svaku cijenu, preko banaka, preko dividende, rasprodaje svega što je vrijedilo u nacionalnom gospodarstvu... Hrvatska je na sve nižoj razini, ma koliko vlast obećavala velike investicije i oporavak gospodarstva. A gdje je novac za te investicije? Ispada da se sve događalo kako bi se izvuklo ono što vrijedi: od telekomunikacija, preko Ine, Končara, Plive...
Čini se da se tranzicija razumijevala samo kao bijeg iz socijalizma, a očito se manje razmišljalo što nas čeka na ekonomskom planu, tj. imali smo više revolucionarne, a manje evolucijske pobude.
- Nitko nije rekao što ulazi u tranziciju i kakvi ćemo izići iz tranzicije. Kapitalizam je rat, ali za što? Za profit. Narodu to očito nitko nije objasnio pa se s lakoćom prepustio manipulaciji mentalno oštećenih ljudi koji su se rukovodili vlastitim interesima. Mi još možemo sačuvati unutarnji integritet, ali na osnovi samoosvješćivanja, usprkos dugu koji nosimo.
Mi moramo znati što smo i što želimo, a ne govoriti kako nema plaća niti mirovina ako se ministrica ne zaduži za novih 30 milijardi kuna! Reprogramiranje dugova Hrvatske nije ništa drugo doli legalizacija vlasti na dug, produžena ruka neokolonijalne vlasti.
Vidite li ikakvu mogućnost promjene takvog kursa?
- Ne nudi se nikakva promjena, jer će - ma tko došao na vlast - nastaviti istim putem. Naime, iz te dužničke bob staze ne može se samo tako izići, jer centri financijske moći pomažu vlast na dug, odnosno daljnju eksploataciju. A ako ne budemo mogli plaćati iz nacionalnog dohotka, platit ćemo iz onoga što još imamo. Eto kako banke postaju vlasnici naših života.
Na sličan način se sada govori o ulasku Hrvatske u Europsku uniju, zbog čega čovjek ponekad ima dojam kao da će taj događaj biti svojevrsni “kraj povijesti”, kao da se ustroj EU-a nije mijenjao?
- Priče o pregovorima Hrvatske s Unijom su tragične, jer političke oligarhije nisu razumjele o čemu se tu zapravo radi. Baš sam slušao na radiju emisiju u kojoj sveučilišni profesori i političari pričaju narodu priču o “cilju koji samo što nije ostvaren”. A što je sadržaj tog cilja? Kada bi to netko tako kod mene kazao na ispitu, ne bi godinu dana mogao doći ni na konzultacije. Jer, mi i ne znamo što je cilj, zato što je narod isključen iz politike, a radnici iz ekonomije.
Ako je njima cilj doći u društvo nove europske birokracije, onda oni imaju razloga tako govoriti. Ali, to ne može biti cilj Hrvatske! Ako nismo bili u stanju živjeti u suživotu sa susjednim narodima, iz sličnih kulturnih obrazaca, postavlja se pitanje kako ćemo prihvatiti suživot s našim bivšim kolonizatorima? Hrvatska stvarnost treba doći do unutarnjeg samoodređenja i do jasnoga međunarodnog opredjeljenja: jesmo li za individualni vid kapitalizma, proamerički ili tzv. proeuropski vid kapitalizma? To bi netko trebao staviti na stol.
Budući da je teško očekivati u predizbornom razdoblju takvu raspravu, imate li odgovor na takvu situaciju?
- Odgovor je u znanstvenom, a ne u političkom determinizmu. Tu su odgovorni i mediji, koji su se okrenuli promicanju konzumerizma, a konzumerizam je nečiji profit. Narod treba biti subjekt kulture da bi postao subjekt civilizacije i kao takav ušao u EU. Ako u EU uđemo kao objekt, kao predmet, postavlja se pitanje što ćemo u slučaju razlaza EU-a, što nije tako daleka niti nemoguća opcija, gdje ćemo se vratiti? Pazite, promjena političko-pravnog uređenja pokazala se kao obmana.
Nije se znalo što je značilo napuštanje socijalnih odnosa koje je značilo nekakvu izvjesnost, ušli smo u kapitalizam. A on je rat, vođen radi privatne države, privatnih pljački. Je li nam takva neizvjesnost nužnost? Mislim da nije, ali moramo razumjeti svoju poziciju. Inače i ne zaslužujemo da opstanemo kao narod! Pa mi svi sutra možemo ostati bez posla jer vrijednosni sastav rada ne prati tehnički sastav kapitala. Ovih današnjih 330 tisuća nezaposlenih nije ništa u odnosu na ono što će nas zadesiti za koju godinu!
Sve smo karte dugoročno bacili na eurointegracije, što nam dođe i kao izgovor za nepostojanje dugoročne strategije ekonomskog razvoja.
- Postavlja se pitanje - što ćemo ako se EU, kao konstrukt moćnih, raziđe? Naše političko vodstvo tek je izvršilac europskih direktiva... Sjećate se priča o većim investicijama, većoj proizvodnji, izvozu, boljem i kvalitetnijem životu? Da, samo što nije rečeno za koga! Dogodilo se to da su političke strukture sebi osigurale uvjete opstanka, a narod kao subjekt kulture nestaje.
Koliko se aktualna zbivanja u sjevernoj Africi “uklapaju” u sve što govorite?
- Upravo je to dokaz da raspravljamo o civilizacijskom ustroju u kojemu moćni stvaraju kaos da bi potom pravili red, sve kako bi izvukli ono što im treba. Ovo što se događa u sjevernoj Africi, u Libiji konkretno, gdje sam i sam nedavno bio, sastavni je dio te istine. Zaključno, kapitalizam napušta svoju instituciju tržišta te pribjegava bojištu.
Ta vrsta militarizma je druga ruka održavanja odnosa nadređenosti i podređenosti u ovom vertikalnom civilizacijskom odnosu, uz monetarizam, dakako. A nasilje ne rezultira razvojem. Europa pokušava sudjelovati u nasilnoj preraspodjeli nafte u sjevernoj Africi, zloupotrebljavajući Ujedinjene nacije. Nema nikakve razlike između intervencije u Tripoliju i Iraku.
Pa se pitam koja je to kultura cinizma i političkog determinizma kada na taj način ide na slabije i ugrožene, a svi ostali šute. Nikoga ne interesiraju ljudska prava u sjevernoj Africi, nego njihova nafta i plin! I tu je priča završena. Živimo u realnosti gdje je sve novac, a novac je sve više odvojen od realiteta, pa se postavlja suštinsko pitanje - kontrolira li financijska oligarhija političku oligarhiju?
Da vas premijerka Jadranka Kosor ili tzv. kukuriku koalicija pozovu za ekonomskog savjetnika, kakvu alternativu biste im ponudili?
- Nije valjda da o meni mislite tako loše pa da me s njima miješate?! Politički determinizam je drugorazredno mišljenje. Političari su drugorazredni ljudi. Samo, nije problem u njima, nego u nama koji smo pristali da nas takvi vode!
Ali u njihovim je rukama izvršna vlast?
- Kažem, nije problem u njima, nego na razini svijeta, Europe i Hrvatske, u tome što podvrsta vodi ljudsku vrstu. Postoji drugi tip doktrine i ustroja. Ali, nitko ne osvješćuje te mogućnosti, nego svi prihvaćaju nasilje kao oblik razvoja. Ja dajem doktrinarnu paralelu, pa tko voli.
Kako komentirate nedavno odmjeravanje snaga između Vlade i guvernera HNB-a, koji je uzburkao javnost odobravanjem oko 6,3 milijarde kuna za nova kreditiranja?
- Bivša narodna, bivša središnja i bivša hrvatska banka na čelu s ličnošću koja predstavlja guvernera, uzurpirala je monetarnu vlast i privatizirala ju. To se još nigdje nije dogodilo! Bez monetarne vlasti izvršna vlast ne znači ništa.
Rohatinski nije smanjio devizne rezerve, jer one to i nisu, nego se radi o inozemnom dugu koji je on samovoljno dao na raspolaganje bankama koje će taj novac posuditi državi. Na deset godina, uz kamatu od preko 6 posto, to je 516 milijuna eura kamata. Dakle, nije on nikome ništa dao! To je najobičnije proknjižavanje kredita, kao i inače kad nema kapitala."
Znao za Sanadera
Upozoravao sam da Ivo Sanader krade, ali uzalud. Ja sam to znao. Sad se to dokazuje na sudu. Ali, kasno je, gospodo...
Ostaje pitanje što su sve ovo vrijeme činili hrvatski intelektualci koji su svjedočili propadanju hrvatskog društva, kitili se titulama, iako bi se trebali zapitati: kako su i jesu li oni napredovali dok je društvo nazadovalo?
To je pitanje znanstvenog determinizma, a ne samo političkog, vulgarnog determinizma koji vodi u sukob jer preferira nasilje i profit.
Stanje neravnoteže
Nedavno je netko izračunao da nam je vanjski dug u prvom desetljeću ovog stoljeća narastao za 240 posto.
- Recesija je na kraći rok, kriza dulja, a mi se, po svemu sudeći, nalazimo u dubokoj i stabilnoj neravnoteži. Naime, izgubili smo svaku mogućnost uspostavljanja ravnoteže života jer smo pristali na napuštanje stvaranja novih i dodanih vrijednosti u temelju rasta bruto proizvoda i pristali trošiti ono što drugi proizvodi, dok mi gotovo ništa ne proizvodimo?
Narod toga mora biti svjestan, bio na vlasti HDZ ili SDP, jer je naprosto riječ o pogrešnom sustavu. U EU bit ćemo periferija, u funkciji submisije kapitalizma.
Bez perspektive
Kažete da aktualni svjetski ustroj nema perspektive?
- Vertikalni ustroj svijeta pokazuje da vladaju atrakcijske sile, tj. da mali broj moćnih zemalja vlada nad većim brojem bespomoćnih zemalja. Takav ustroj nema perspektive. Uostalom, političko mišljenje ne može biti temelj međuljudskih odnosa. Ja sam odavno napustio i desnu i lijevu doktrinu, jer su se i jedna i druga pokazale okrutnima spram života i prirode.
Oni svi dublje sukobljavaju ovih 7,3 milijarde ljudi. Radi se o problemu geobiopolitičkog razumijevanja opstanka života koji preferira profit, antropocentrizam, materijalističko pozitivističko hedonistički sustav vrijednosti po svaku cijenu. Profit nije ekonomska paradigma, on je politička paradigma, to je ustvari naknada za rizik od provođenja nasilja.
novinar: hrvoje prnjak
snimio: bruno konjević / cropix
I još da osobno nadodam... nedavno, ovdje kod nas na blogu, pročitah odličan komentar koji otprilike glasi ovako: "Jučer sam se okrenuo oko sebe i analizirao svoje susjedstvo. Od desetak obitelji samo dvije se bave vlastitim biznisom i to proizvodnim. Ostali su zaposleni u državnim ustanovama i javnim institucijama, dva su ugostitelja i ostali penzioneri. Pa se pitam od čega bi zapravo mi susjedi živjeli kada bi osnovali svoju malu državu?"
Dobro jutro Hrvatska. Popis stanovništva, koji je u tijeku, vjerojatno će samo potvrditi činjenično stanje koje je mudrima već odavno jasno - da u ovoj zemlji nitko ne proizvodi. Da smo društvo sazdano od umirovljenika, trgovaca i zaposlenih u državnoj upravi.
Nadam se (a nadam se za našu djecu) da će se sve više naših građana početi okretati oko sebe, da će sve više naših građana konačno shvatiti koji je primarni problem ove zemlje i da će sve više naših građana prestati biti naivnim pijunima kojekakvih manipulatora.
Iz dna duše se nadam da će se sve više naših građana probuditi! Pa neka je nada i varljiva.
I tako rano jutros koračam uz taj brežuljak, još uvijek guram uz njega ovaj sizifov kamen, slušam proljetno buđenje prirode, ptičice koje cvrkuću i biljke koje bujaju zelenilom, more je mirno kao ulje i u njemu se kao u ogledalu odražava zaljev našeg malog mista, ususret mi ide starčić sa štapom i nešto razmišlja, zadubljen u ono što ga okružuje, u zraku miris bilja, zuje pčele... budna sam, svjesna sam punoće trenutka, i kao takva sam zahvalna. Ne dopuštam sebi pesimizam, iako za njega razloga ima, bojim se no borim se.
SLUŠAONICA 1
I'm 
