< | veljača, 2011 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
28 |
Ova sočna ilustracija jednostavno zaziva neku jednako izdašnu lovačku pričicu kakve uspješno producira recimo naš babl, no stvarnost u zadnje vrijeme priča nevjerojatno lascivne priče, maštovitije nego bilo koja Priča iz davnine naše Ivane Brlić-Mažuranić, pa što god ja vama ovdje lovačkog posložila teško da može nadmašiti samu zbilju, stoga bolje da se u takvo “pričo-lovašenje” ni ne upuštam. Ja ću vama priču nazbilj. Na jednom dijelu naše Dalmatine, baš tamo gdje ona prolazi kroz suri krški krajolik, bez puno ljudi, a s viškom kamena, maleno je carstvo jednog krasnog velikog sokola. Možda je riječ i o većem jastrebu ili manjem orlu, ali kako na daljinu baš i ne kužim razliku između jednog, drugog ili trećeg, uzdam se u narodnu poetiku i njenu sklonost sokolovima, pa neka bude sokol. E pa s tim sokolom, koji me baš svaki put dočeka na toj dionici naše Dalmatine, moje srce redovito uzleće od sreće. Baš svaki put moj Mićo (a od milja sam ga nazvala mojim Mićkom) dočeka putnike na toj dionici autoputa, izazivajući u njima valove radosti, dok onako slobodno kruži zrakom ili dok budno motri sa najviše grane jednog zakržljalog grabića. Mićo je naime pravi lovac i svojim okom sokolovim vreba s visine kakav zalogaj, ne osvrćući se na naše limene kante koje pod njim jure tamo-vamo i vamo-tamo. Mići vjerojatno, sa tih nebeskih visina, mi i naši jureći limeni ljubimci, izgledamo beznačajnije i gluplje nego kakav slasni miš ili zmija. Od miša ili zmije njemu je barem pun stomak, a od nas konzerviranih nikakve koristi. Sad nas ima, a već idući tren –FIJUUUU!- nas nema. Baš besmisleno. I baš kao da želi potvrditi ova moja razmišljanja, Mićo me nedavno silno razveselio. Radujući se tako ponovnom, doduše kao treptaj kratkom ali dragom susretu s njim, kružila sam pogledom po nebu iznad sebe, kroz šporko staklo našega jurećeg limenka, ne bih li ugledala svoga prijatelja. Kadli na moje iznenađenje - eto Miće! Eto Miće, ni na nebu ni na grani, nego kako sjedi zdesna, na visokoj litici, uza samu autocestu. Sjedi Mićo na litici, promatra nas u facu, nagnuo glavicu i kao da se znatiželjno pita: Ma koji je ovo vrag, ova autocesta? Kakve su ovo konzerve, krije li se u njima kakav slasni zalogaj? Evo mene da ja to pobliže vidim? Eto vraže čuda! Ne znam jel`me ocijenio kakvim slasnim zalogajem, ali promatrao nas je ni manje ni više nego baš kao kakav - lešinar Eh moj lijepi Mićko, baš si me nasmijao. Letio ti nama sokole naš! Kako je ova zima dosta oštra i hladna, mnogo je ptičjih vrsta iz sjevernih krajeva u potrazi za toplijim prezimilištem i u bijegu pred hladnoćom, sletalo i na naša jezera, rijeke i močvarna područja. U kratkim pauzama svoga proputovanja sletala su na dan-dva i cijela jata velikih ptica kao što su labudovi, ždralovi i sjeverne čaplje. Imala sam tako priliku slušati razgovor ovih naših lokalnih “lovaca” koji su se hvalili, pazite sad, tom lovačkom “vještinom” pucanja iz grmlja na te ždralove u letu. Meni ovako blesavoj je u tom trenutku priznajem zablokirala pamet, jer jednostavno nisam mogla naći riječi kojima bih opisala što o cijeloj toj priči mislim. Preplavio me potpuni besmisao tog čina pucanja na prelijepe ptice u preletu, samo radi pucanja, ubijanja i veličanja svoje kvazi-vještine. Stoga sam se naglas upitala ima li u blizini kakav dućan i ima li u tom dućanu frižider i ima li u tom frižideru smrznutih pilića, koka, tučica i ostalih vrsti mesa? Na potvrdan odgovor da ima, samo sam naglas zaključila da onda ne shvaćam tu nezasitnost njihovih guzica za ždralovim mesom. Ubiti divlju pticu samo zato što je tu naletila, iz čistog predatorskog instinkta, a ne iz stvarne potrebe, po meni je potpuno besmisleno i na kraju krajeva – kukavički, čista ljudska glupost. Ako ti se brajo puca na pokretnu metu, a pucaj onda na glinene golubove. Imaš tu krasnu sportsku disciplinu trap, pa na njoj vježbaj svoju preciznost, brzinu i vještinu. A ako nemaš trap, nabavi neke poklopce majkumu, ostavi jadne ždralove na miru. Neke stvari stvarno ne kužim dušemi, a lovačke priče su jedna od tih. A što drugo reći nego da im je ponestalo čepova… čepova? Čekajte, doći ćemo i do toga... Inače je u bivšem sistemu postojao jedan zgodan školski predmet koji se zvao otprilike nešto kao Obrana i zaštita, nek me isprave oni koji se sjećaju bolje, davno je to bilo, ali ova priča napominjem - neće biti lovačka priča. I kolikogod taj predmet recimo bio jedan očit alat partijske indoktrinacije, ipak si na njemu mogao naučiti neke praktične i “zlu ne tribalo” stvarčice. Kao što su recimo vezati zavoje, stavljati udlage, te kako pucati iz obične puške. Ovo pucanje iz puške meni je zvučalo jednostavno neodoljivo. No kao za inat, učitelj koji je našu generaciju učio svemu tome, onu jedinu školsku pušku ni slučajno nije davao u ruke curica, nego samo dječaka, po nekom sveopćem razmišljanju, to jest diskriminaciji, da za curice nije oružje nego kuhača, kao što za dečke nije kuhača nego oružje. Pa su curice istom logikom usmjeravane na sate Domaćinstva, a dečki na sate Obrane i zaštite. A ja sam tako htjela naučiti pucati iz puške, kolikogod voljela jesti i peći palaćinke. No igrom slučaja, vrlo mi se brzo pružila prilika držati pušku u rukama. Bila je to doduše obična zračnica kojom su se dečki, muški rođaci iz šire obitelji, igrali i zezali po selu, ali i ona je poslužila svrsi. Naime desilo se da su jedno popodne dečki odlučili provjeriti svoju vještinu u gađanju metalnih pivskih čepova na razdaljini od kojih desetak metara. Iako to ne zvuči puno, pogoditi one male čepove od Karlovačke, na toj udaljenosti, kada je puška veća od tebe, iz stojećeg položaja - baš i nije mačji kašalj. I posložili tako moji rođaci te čepove na neki kamen i stali se izmijenjivati u pucanju, pucaju oni i pucaju, pršte buseni trave, frca pogođen kamen, ali sami čepovi ni - mic. Ja već izgarajući od želje da sudjelujem u njihovoj igri, sve cupkajući s noge na nogu, nestrpljivo propentam: Dajte meni da i ja probam! Dajte pušku, dajte, dajte i meni pušku! Na što su se oni otvoreno nasmijali i narugali: Je, baš ćeš ti pogodit! Ha-ha žensko! Ali su mi isto, vidljivo se zabavljajući, pokazali kako se pravilno drži puška, opravdavajući to željom da slučajno ne pogodim nekoga od njih. I onda je došao red da i ja zapucam na one pivske čepove. Nakon što sam po svom sudu dobro naciljala, stisla sam obarač i – prvi metalni cijuk tog dana je odjeknuo zrakom. Rođaci su se međusobno pogledali i s osmijehom naglas zaključili da je sigurno u pitanju početnička sreća. Tada sam ponovo naciljala i – drugi metalni cijuk je odjeknuo zrakom. I drugi pivski čep je odletio u obližnju gromilu. Ovaj su se put moji muški rođaci samo nijemo pogledali. Tada sam po treći put naciljala i – treći metalni čep je zvonko zazvečao leteći kroz zrak. Tada je najstariji rođak gotovo panično zavikao: Daj uzmi joj tu pušku, ponestat će nam čepova! Od tada, za one kojima u raspravi ponestane argumenata, s osmijehom u sebi reminisciram tu, samo meni potpuno razumljivu, rečenicu - ponestalo im čepova. Pogodili ste, nemam baš visoko mišljenje o ovakvoj vrsti lova i lovaca “iz grmlja”. Svaka čast izuzecima i onim istinskim zaljubljenicima u prirodu koji se u svojim rejonima doista brinu za životinjsku populaciju, ali nemam razumijevanja ni za ove razuzdane pijandore koji po slavonskim šumama umjesto divljači love Mađarice, no opet razmišljam - bolje da love Mađarice nego da po lovištima čine štetu. Po meni, ne bih zabrinjavajućim nazvala prostituciju na lovačkim orgijama (seks u šumi nije nikome naudio, osim onima koji su se gologuzi seksali na koprivi ili otrovnom bršljanu, pa uhvatili alergijsku reakciju ili krpelja), koliko zapravo zabrinjava vidljiva prostitucija lovstva i lovačkog zanimanja. Lovci, lovkinje, lovstvo, sve češće s pravom izazivaju zgražanje i smijeh, jer sve to skupa osim nečije debele zarade - više nema nikakvog smisla. Izlaskom iz rodovsko-plemensko-lovačkih zajednica nestalo je potrebe za pričanjem krvavih bajki o zajedničkom lovu na krznate mamute ili sabljaste tigrove, tako da me umakanje grančica u životinjsku krv u zapadnim i navodno naprednim zemljama dvadesetprvog stoljeća - nimalo ne impresionira. I vidite, ja sad razmišljam, da netko recimo sutra naudi mome sokolu Mićku, koji unosi toliko veselja u moje srce, kao što su recimo naudili onim krasnim ždralovima, ja ne znam šta bih tom skotu bila u stanju napraviti? Ajmo dragi lovci hipotetski zamisliti slijedeću situaciju, ajmo rećmo na pokretnoj meti dokazivati pucačku vještinu, s tim da bi s one strane cijevi umjesto ždralova sada bili vi. Možda bih tako umjesto sokola Miće na onu visoku liticu kraj autoputa zasjela ja, pa sa zračnicom u ruci i dokazana oka sokolova, kao predator(ica) vrebala sve te samoprozvane lovce, pa da vidimo braćo lovci - kom obojci kom čepovi |