MODESTI BLEJZ

Inače je u bivšem sistemu postojao jedan zgodan školski predmet koji se zvao otprilike nešto kao Obrana i zaštita, nek me isprave oni koji se sjećaju bolje, davno je to bilo, ali ova priča napominjem - neće biti lovačka priča. I kolikogod taj predmet recimo bio jedan očit alat partijske indoktrinacije, ipak si na njemu mogao naučiti neke praktične i “zlu ne tribalo” stvarčice. Kao što su recimo vezati zavoje, stavljati udlage, te kako pucati iz obične puške. Ovo pucanje iz puške meni je zvučalo jednostavno neodoljivo. No kao za inat, učitelj koji je našu generaciju učio svemu tome, onu jedinu školsku pušku ni slučajno nije davao u ruke curica, nego samo dječaka, po nekom sveopćem razmišljanju, to jest diskriminaciji, da za curice nije oružje nego kuhača, kao što za dečke nije kuhača nego oružje. Pa su curice istom logikom usmjeravane na sate Domaćinstva, a dečki na sate Obrane i zaštite. A ja sam tako htjela naučiti pucati iz puške, kolikogod voljela jesti i peći palaćinke.

No igrom slučaja, vrlo mi se brzo pružila prilika držati pušku u rukama. Bila je to doduše obična zračnica kojom su se dečki, muški rođaci iz šire obitelji, igrali i zezali po selu, ali i ona je poslužila svrsi. Naime desilo se da su jedno popodne dečki odlučili provjeriti svoju vještinu u gađanju metalnih pivskih čepova na razdaljini od kojih desetak metara. Iako to ne zvuči puno, pogoditi one male čepove od Karlovačke, na toj udaljenosti, kada je puška veća od tebe, iz stojećeg položaja - baš i nije mačji kašalj. I posložili tako moji rođaci te čepove na neki kamen i stali se izmijenjivati u pucanju, pucaju oni i pucaju, pršte buseni trave, frca pogođen kamen, ali sami čepovi ni - mic.

Ja već izgarajući od želje da sudjelujem u njihovoj igri, sve cupkajući s noge na nogu, nestrpljivo propentam: Dajte meni da i ja probam! Dajte pušku, dajte, dajte i meni pušku! Na što su se oni otvoreno nasmijali i narugali: Je, baš ćeš ti pogodit! Ha-ha žensko! Ali su mi isto, vidljivo se zabavljajući, pokazali kako se pravilno drži puška, opravdavajući to željom da slučajno ne pogodim nekoga od njih. I onda je došao red da i ja zapucam na one pivske čepove.

Nakon što sam po svom sudu dobro naciljala, stisla sam obarač i – prvi metalni cijuk tog dana je odjeknuo zrakom. Rođaci su se međusobno pogledali i s osmijehom naglas zaključili da je sigurno u pitanju početnička sreća. Tada sam ponovo naciljala i – drugi metalni cijuk je odjeknuo zrakom. I drugi pivski čep je odletio u obližnju gromilu. Ovaj su se put moji muški rođaci samo nijemo pogledali. Tada sam po treći put naciljala i – treći metalni čep je zvonko zazvečao leteći kroz zrak. Tada je najstariji rođak gotovo panično zavikao: Daj uzmi joj tu pušku, ponestat će nam čepova!

Od tada, za one kojima u raspravi ponestane argumenata, s osmijehom u sebi reminisciram tu, samo meni potpuno razumljivu, rečenicu - ponestalo im čepova.