MODESTI BLEJZ

Osobno se potpuno slažem da je i Halloween jedna suvišna stavka, ali ne zato što ga smatram sotonizmom, već zato što ga naprosto smatram nasilno uvezenim, nametnutim običajem koji čak nije ni običaj. Halloween je američki konzumeristički praznik, lažan praznik i lažan običaj izmišljen da bi kamuflirao trku za profitom, prodaju i potrošnju, jednako kao što je to danas i Valentinovo i amerikarizirani Božić i američki Dan Zahvalnosti (za kojeg samo čekam kako će se kad jednom dođe u Hrvatsku - odraziti na ionako osiromašenu populaciju domaćih zagorskih purana). Problem naše civilizacije nisu izdubljene bundeve, već ružna navika da plodove globalizacije prihvaćamo bez razmišljanja. Naciju je samo silno otupljenje i osiromašenje duha, proizašlo iz materijalnog osiromašenja i bigbraderovskog tupila (što je u srži svega), učinilo prijemčljivom za tuđe plitke potrošačke običaje. Pa se tako i američki, bez razmišljanja, ukorijenjuju u našoj kulturi tamo gdje ih nikada u takvom obliku nije ni bilo. Počevši recimo od svadbenih običaja, skidanja podvezice, hvatanja buketa, modre boje u dekoracijama, kičastog potrošačkog Božića, koka-količnog Djeda Mraza, srcoliko-bombonijerastog Valentinova, pa sve do meksičkih kostura u Noći Vještica, koja u našoj kulturi u tom obliku nikada nije postojala. U Hrvatskoj doista postoji nešto slično, krasan običaj pokladnog maškaranja, ali on nikada nije spadao pod američki Halloween, već pod nešto sasvim drugo i u drugom dijelu godine, korijenski drugačijeg značenja. No kako reče stari filozof – ništa ljudsko nije mi strano, pa tako i naš narod preplavljen sveameričkom blještavom ambalažom, najčešće nekritički prihvaća strane navade, umjesto svojih ´dosadnih´ i tradicionalnih koje pomalo odbacuje, ponegdje ih nadopunjuje, a ponegdje i potpuno zamjenjuje. Drugim riječima - preuzimamo ambalažu umjesto sadržaja, instant zadovoljstvo umjesto trajnih vrijednosti, i u tome kao nacija nismo usamljeni. To je ta globalizacijska pojava koja je zahvatila cijeli svijet. Tako to u životu modernog čovjeka ide, taj je put moderni čovjek izabrao. Vodi li ga on u konzumeristički raj ili pakao, pokazati će vrijeme.

No Crkva, u bezuspješnom nastojanju da šepajući prati ponekad suludu jurnjavu modernog čovjeka, ima taj već zabrinjavajući običaj da na pojave koje joj se ne sviđaju, iz ne znam kojih kompleksa (nesnalaženja, potisnutog straha ili frustracije?) reagira ishitreno, glupo i burno. Odnosno kako već rekoh – zastarjelom terminologijom. Umjesto da u ovim modernim vremenima stanu na loptu, malo se bolje informiraju prije nego im glupost izleti iz usta, oni reagiraju maltene automatskim izopćenjem, srednjovjekovnom anatemom, koja je i jadnog Giordana Bruna onomad bespotrebno odvela na lomaču.
Dovoljno se prisjetiti i zadnje slične halabuke - oko jadnog ´Harry Pottera´, književnog serijala J.K.Rowlingsove, kojeg su također ishitreno i burno etiketirali sotonističkom literaturom, koja izopačuje nevine umove mladih, navodeći ih na crnu magiju i čarobnjaštvo. O tome se upozoravajući propovijedalo čak i sa nadbiskupskog oltara (!), a da se uopće nije potrudilo informirati kako se tu radi o najobičnijoj dječjoj književnosti, koja se od ostale dječje književnosti razlikuje samo po tome što je uobičajene dječje probleme iz ovog našeg normalnog svijeta maštovito pomaknula u izmaštani svijet magije i čarobnjaštva. Baš kao što su to radile i narodne bajke, stotinama godina prije rođenja spisateljice J.K.Rowlings. U međuvremenu se djeca, koliko vidim, nisu počela furati na metle i ispijanje krvi, dapače taj ih je vrlo maštovit dječji serijal samo potaknuo na - čitanje
Još jedan primjer ishitrenosti Crkve bila je recimo i reakcija na opus Dana Browna, odnosno na njegove knjige Da Vincijev kod i Anđeli i Demoni, kao i filmove snimljene prema njima. Nevjerojatna histerija koja je recimo vladala oko Da Vincijevog koda, mogla se vrlo lako spriječiti da se Crkva samo potrudila pročitati tu prokletu knjižurinu, kao što sam je i sama pročitala, i shvatiti da se radi o osrednjem trileru, šund-literaturi za široke mase, čija je radnja jednako kao u vatikanske arhive mogla biti smještena i u arhive moskovskog KGBa, svejedno. Ali Crkva je tada u svojoj ishitrenosti napravila katastrofalnu grešku, te je Da Vincijev kod iz područja književne kritike, kamo jedino i pripada, prebacila u područje teologije - te napravila problem tamo gdje ga nema, što je izazvalo opravdane izrugujuće reakcije diljem svijeta, i dodatnu nepotrebnu i ničim zasluženu reklamu jednom vrlo osrednjem književnom djelcu. U međuvremenu su se vatikanski dužnosnici ipak malo opametili, što se najbolje vidi po vrlo suzdržanim reakcijama, odnosno nedostanku istih na sljedeće Brownovo djelo - Anđele i Demone, koji za razliku od Koda nisu dobili besplatnu crkvenu reklamu.