MODESTI BLEJZ

Stoga uzimajući sve u obzir naprosto ne mogu odlučiti je li autoritet Jadranke Kosor pred trgovcima koji joj obećavaju da neće više krasti pardon koji joj obećavaju da neće podizati cijene – nula ili apsolutna nula? Je li materinski autoritet naše nove Premijerke samo ništavan ili ništavan ispod svake mjerljivosti? Ova dilema koja je samo naizgled dilema između istoznačnih pojmova koji to i jesu i nisu, naprosto mi neda mira.
Naime, nula kao nula jest nula i označava ništavnost, ali apsolutna nula (što bi cijenjeni meteorolozi još i najbolje znali objasniti), iako je i dalje nula, označava vrijednost ništavnosti na kojoj se smrzavaju svaki poznati oblici života jer je toliko ispod nule da je to nenormalno (0 Kelvina, -273,15°C, -459,67 Fahrenheita).
Jednom smo (po nekima u HDZu, edipovski željnih zamjenskih roditeljskih autoriteta) imali Ćaću sa velikim Ć, a sad imamo i Mater sa velikih 42 milijarde duga, što je bojim se jedino veliko što ona ima.

Pa sad procijenite i sami koliko obećanje ne jednog lopova jednoj Jadranki Kosor-Jaci, da neće podizati cijene, teži.

I kad je već o neodgovornom roditeljstvu i nesposobnim roditeljima riječ, nedavno sam imala priliku svjedočiti idiotizmu jednog kretena koji je u osrednje slabom autu sa najmanje 180km na sat ako ne i 200, vozio slalom po autoputu sa nevezanom bebicom na stražnjem sjedalu. Ne, nije riječ o onoj sveprisutnoj hrvatskoj žutotiskovnoj trash obitelji gladnoj bilo kakve reklame i koju zbog istog uopće ne želim ni spominjati, usta mi se na njih kao od limuna automatski skupljaju od gađenja (uostalom ta obitelj vozi slalom po autoputu sa nevezanom bebicom u kudikamo za smrt potentnijim mašinama sa puno više konja od ove koju sam vidjela).
Ne, iako nije riječ o njima, problem na kojeg referiram je isti – neodgovorno roditeljstvo
Jer idiote jedan, dovoljno je da pri toj brzini samo malo naglije zakočiš – dijete će ti postati nezaustavljivi projektil koji će ti kao metak probiti šoferšajbu i smrskane glave završiti deset metara ispred tvojih kotača.
I ne – nije dostatno da mater sjedi na stražnjem sjedalu s bebom i jednom rukom pridržava djetešce koje se propinje na nožice i ručicama tapše po zadnjem staklu (vidjeh vlastitim očima)! Nema te matere koja može pri toj brzini i tom momentu sile zadržati u rukama nevezano dijete koje u trenutku ne daj bože sudara pod djelovanjem sile inercije i G-forcea udesetorostručuje svoju težinu – to bi bilo kao da rukama pokušava zaustaviti topovsku kuglu, no o tome bolje da govore stručnjaci.

Po kojoj se logici, da mi je znati, u vrijeme najveće krize u zemlji, ova ekipa dosjetila povećanju ionako ubitačnog PDVa sa 22 na 23 posto?
Pa zdrav razum nalaže da bi logično bilo taj namet koji je uteg oko vrata malog poduzetnika - smanjiti, a ne povećati. Dati ljudima da dišu, dati im manevarskog prostora, povećati im likvidnost. Ne treba se biti ekonomist da bi zbrojio 2 i 2.
Po kojoj logici u vrijeme najveće krize oni umjesto da jačaju tržište rada oni skraćuju radni tjedan i smanjuju broj radnih sati u državnim poduzećima? Po kojoj to izokrenutoj logici? Po logici da manje rada donosi državi uštedu?
Pa kvragu onda sve, ajmo uopće ne radit, ajmo dignut sve 4 u zrak i nećemo troška imati uopće! Jer baš kao što je i Cigo učio konja da ne jede pa taman kad ga je naučio ovaj mu je crko, e tako će i na nama država prakticirati novu metodu uštede - nećemo raditi dok ne crknemo.
A nisu u stanju ni učiti iz prošlosti, jer da su u stanju barem prepisati onda bi se okrenuli Velikoj ekonomskoj krizi iz 29te, Rooseveltu i New Dealu, koji sigurno nije promovirao nerad i zatvaranje radnih mjesta, nego velike projekte, pokretanje proizvodnje i rad, rad, samo rad.
Po kojoj logici ovi naši idioti misle oduzimanjem od ionako bijednih crkavica radnika i penzionera skupiti 42 milijarde koje im fale? Pa to što će oni skupiti nije komarcu ni pod zub, ali jest dostatno da sirotinju doslovno gurne pod zemlju i još malo odozgo lopatom utaba. Jer nije isto oduzeti sto kuna onom tko ima plaću od 30tisuća i onome tko ima tisuću ipo, prvi se neće ni počešat a drugi će kopat po kontenjerima i kumulirat mržnju prema prvome.
A tek cijela ova priča oko besplatnih udžbenika! O milamajko! Pljačka najgore vrste!
Ajde recite vi meni, a tko je uopće stvorio potrebu za besplatnim udžbenicima? Do 90ih za besplatnim udžbenicima uopće nije bilo potrebe jer su se udžbenici hvala starijim generacijama na tome - nasljeđivali. Stari su udžbenici doslovce služili generacijama, prenosili se iz ruke u ruku sa starijeg na mlađeg brata ili sestru sve dok se ne bi izderali do neupotrebljivosti, a sve je to bilo moguće jer se do 90ih udžbenici nisu mijenjali svake godine i tako punili džepove pohlepnih izdavača. Jedan udžbenik je vrijedio generacijama.
No od 90ih je sve otišlo kvragu, rascvalo se podobničko izdavaštvo, stranački nepotizam tj, pogodovanje izabranim vlasnicima izdavačkih firma, za svaki predmet se svake godine tiskalo i tiska najmanje desetak udžbenika sličnog sadržaja ali različitih korica i autora, te više ni djeca ni roditelji a bogami ni prosvjetni radnici ne znaju kojim bi se udžbenikom koristili a kojeg bacili u smeće, onaj generacijski i racionalni red nasljeđivanja je prekinut i stvorena je umjetna potreba za kupovinom i besplatnim udžbenicima. Umjetna potreba koja je jednima/manjini punila džep, a drugima/većini do bola praznila. Umjetna potreba koja je vladajućima uz redovit izvor prihoda usto bila i jak adut za predizborno podmićivanje - vi nama glas mi vama besplatne udžbenike.
I onda se pitate zašto nam je obrazovanje takvo kakvo je i zašto se studenti bune, još je i dobro kakvo je. Adio pameti!

A onda boguhvala nema zahvalnije teme za nadvisivanje od nadvisivanja u - temperaturi!
Jer nije isto prijatelju kad je u mome gradu 32° u ladu, a u tvome samo 31°C! I nije isto kad je vamo već u 6 ujutri bilo 29 a u tebe prijatelju samo 20 i osam! Jer upravo taj 1 stupanj Celzijusov čini svu razliku na svitu koju samo domaći čovik može razumit i svu razliku u patnji koju život donosi.
Jer on, taj domaći čovik, konačno barem u nečemu ima potvrdu, konkretnu potvrdu crno na bilo, meteorološki ispisanu na ekranu, sa nasmijanim suncem ili tužnim oblakom nad njegovin mistom, da je njegova patnja doslovce za jedan stupanj ipak izmjerljivo teža nego susidova i da je njegova patnja dokazano-znanstveno od stručnjaka i veleučenih ljudi potvrđeno za stupanj VEĆA nego tuđa - i to mu nitko ne može oduzet i on se zbog toga provjereno u duši osjeća za mrvu bolje
Da-da bolje, koliko god to nelogično zvučalo. Jer kad naš čovik sa malih ekrana dobije tu stručnu meteorološku potvrdu da on pa makar za stupanj više pati nego njegov 20km udaljeni susid - on u toj patnji gotovo pa uživa, jer sada može svoga susida sa zluradom lakoćom poklopit - 34? Ma to je ništa, a u nas je danas bilo 30 i 5!!
A onih pobjedničkih ´i 5´ u njegovim će ušima ugodno odzvanjat kao najlipša muzika sa nebesa još najmanje po ure.
Jer ako mu već njegovu patnju u 4 zida njegove kuće, u slomljenom tržištu, upropaštenoj ekonomiji, praznom takujinu, kretanju tečajnih lista nitko baš nitko neće da prizna - e onda mu barem ´tempraturu´ nitko ne može oduzet i dabogda pržilo još i više misli si on pokazujući svim svojim nevidljivin neprijateljima a pogotovo najvećem neprijatelju svih naroda Vladi onu sakrivenu figu u džepu - eto vam ga sad na, u mene je 30 i 6!
I njih dva lokalca će se savršeno razumit. Jer njihov zajednički neprijatelj nije temperatura nego Oni Drugi, tko god Oni Drugi u tom trenutku bili, koji ne znaju šta je to patit se pod 30 i kusur u hladu. I prvi će reć -a vrućo li je gospemila, ki u paklu- a drugi će mu na to samo odmahnit rukom i sve mu time reć´ ka da mu je i biblijsku besidu sa oltara izreka. A tek kad padne rekord!
A milamajko! Tek kad u njegovom mistu, baš njegovom malom mistu, padne neka rekordna temperatura u zadnjih pet godina ili čak desetljeća po mjerenju tom i tom a uzimajući u obzir količinu oborina ili solarnog zračenja uz nezamjetan utjecaj popodnevnog maeštrala - e tek onda nitko sritniji od njega! Njegov život tada bar na jedan tren, barem na taj jedan rekordan dan, sunce mu ljubim, poprimi sasvim novi smisao i on maltene samo što ne trči na telefon zvati cilu rodbinu diljen Domovine a bogami i u Jamerike i Ostralije da in javi kako je vamo danas bilo, zamisli, rekordnih toliko i toliko i da je to ki´ u paklu - KI´ U PAKLU evo reklo na Teviziji!
I on će na tom rekordu zasnivati svaki razgovor u sljedećem tjednu, a pružat će mu boguhvala dovoljno konverzacijskog materijala i sljedećih godina sve do sljedećeg rekorda koji tko zna kad će tek doći.

Najjača hrvatska stranka opasnih namjera svima znani HDZ sa odlaskom dotadašnjeg Dr.vožda u prvi plan je gurnula vazda spremno siroče Hebranginja - samo ne znam jel´ to bio potez iz vica ili iz očaja? Meni djeluje kao autističan potez autistične stranke koja veze sa stvarnošću nema, nešto kao nagazna auto-mina. Poteze koje oni u zadnje vrijeme vuku ne bi znale rastumačiti ni antička Kasandra, Sibila a ni Bunika Hodak svo troje skupa, pa čovjek ne zna bi li se smijo´ ili plako´.
Dakle ukočeni Hebranginjo, slijepi obožavatelj i sljedbenik još sljepijeg i ukočenijeg Pokojnika, dokazano najbahatiji čovjek s ove strane Rio Grandea sa stavom progutane metle sa krive strane probavnog trakta, vječno iskompleksiran obiteljskom poviješću i porijeklom, vječno revan na desničarenje, svađu, osvetu i opasnu redefiniciju povijesti, bivši ministar zdravstva s tolikim povjerenjem u to zdravstvo da se liječio u inozemstvu, lik koliko rigidan, krut i nepomirljiv, toliko i svadljiv, zastario i umišljen. No novi Predsjednik? Bože nas sakloni! Što se mene tiče može se kandidirati i prva barska žaba, dovoljno je napuhana, no to ne znači da će biti i izabrana.
Mladi možda ne znaju, no mi stariji pamtimo tko je i kakav tko bio i jest.

Kajinko Oćalinko? Taj je sve svoje adute ispucao već odavno zajedno sa ugledom i obrazom koji je nekoć i imao težinu. Nekad jasnih stavova i mišljenja, saborski pionir u izricanju slobodne misli, već godinama izgubljeno vrluda u protuslovljenju samom sebi, proturječnim stavovima i konfuznim pa čak i agresivnim znojno-zapjenjenim istupima. Trabunjanja oko privatnih problema, trabunjanja oko doktorskih poklona koja jesu podmićivanje ali nisu mito, jesu dar ali nisu zajebar, trabunjanja oko toga zašto Brena može a Thompson ne može... ma koješta!
Predsjednik sa nekontroliranim ispadima bijesnih ispljuvaka? Nije da takvih već nismo imali, ali brate dosta je bilo!

Josipović ili Jurčić, Jurčić ili Josipović, milijunta epizoda SDPove Sante Barbare (ako ju je itko više i pratio) donijela je i konačnog pobjednika u vidu manje bljedunavog lika između blijedog i bljedunavijeg odnosno dva totalno neugledna, dosadna, tupasto dobroćudna.. shvatili ste - bljedunava lika.
Da li je to dobro ili loše? Nakon desetljeća-a-a opasnih likova i nagovještaja novih, ovo više i ne zvuči tako loše. Mislim bljedunav lik. Ako ne po inerciji onda onima koji biraju po onoj logici da između dva zla triba uvik izabrat manje, no uistinu da vas idem savjetovati... osobno ne znam što bih vam rekla.