S obzirom na današnji datum prigodno ponavljam jednu svoju staru priču...
Tesla 1.dio
Mister Tesla? Is everything allright? Would you like me to call someone, a doctor? A friend? –uslužno, ali i oprezno zapitao je hotelski stjuard na zadnjem katu hotela New Yorker. Upravo je na stolić odložio tacnu sa jabukom, suhim pecivom i čajem. Gospodin Tesla bio je stari gost, vrlo kulturan, vrlo tih i profinjen. Ali ujedno i neobičan, povučen, gotovo pa tajnovit, upravo zbog čega je John i bio tako oprezan. Nije bio siguran kako će na ponuđenu pomoć stari gospodin reagirati, no savjest mu nije dala mira, prometna nesreća nije mala stvar, pogotovo kad se desi gospodinu u godinama kao što je bio Tesla i sigurno nije nešto što bi trebalo ignorirati.
No need. Thank you John. That would be all –otpravi ga starac iz postelje utiskujući mu par novčića u dlan. Stjuard zabrinuto promotri Teslino ispijeno lice, lagano se nakloni i nevoljko izađe iz sobe. Zatvarajući za sobom vrata pomisli kako i kad bi htio nazvati nekoga ne bi imao koga, nije mu bilo poznato da Tesla uopće ima prijatelja. Uzdahne i nastavi gurati kolica za posluživanje ka liftu.
Tesla se u postelji polako podupre jastucima te rukom dirne prsa. Opipa polomljena rebra. Bila su dobro namještena, zavoj je čvrsto stegao, ni doktor to ne bi bolje napravio. Pažljivo posegne za tacnom, u krilu raširi rupčić te na njemu stane nježno mrviti suho pecivo koje mu je donio stjuard. Taj mu je ritual bio posebno zadovoljstvo, unaprijed se radovao odlasku u Central Park i susretu sa svojim malim pernatim prijateljima. Golubovi su uistinu posebna bića, je li im nedostajao ovih dana, pitao se.
Znate Tesla, te vaše ptice su vam vjerojatno zahvalnije nego što će ljudi ikada biti –odjekne iz sjenovitog kuta u dnu sobe. Tesla iznenađeno digne pogled. U ogledalu više nasluti nego uoči mutni odraz elegantnog muškarca u crnom. Sjedio je duboko u fotelji, prekriženih nogu, lagano uvlačeći dim cigara umotanih u pozlaćeni papir. Sve na njemu, odijelo, cipele, kaput, djelovalo je skupo i prvoklasno, no lice.. lice ispod šešira - nije se moglo nazrijeti.
Vi… govorite naš jezik? –upita Tesla, još uvijek u krilu držeći sad već zaboravljeni komadić peciva.
Ja govorim sve jezike –lakonski odvrati neznanac i položi ruku sa cigarom na koljeno. Prsti su mu bili nevjerojatno vitki i profinjeni, kao u pijanista, primijeti Tesla - No Vi ipak dolazite iz našeg kraja? Da?
Mislite Vašeg? –vitki kažiprst pokaže na Teslu- Da.. moglo bi se reći da dolazim i iz Vašeg kraja Tesla. No.. –lagano nagne cigaru promatrajući zažareni vrh- ..tko može reći što je naš kraj?
Teslu je neznanac pomalo zbunjivao: Zar možemo mijenjati gdje smo rođeni? Zar to nije naš kraj?
Naš kraj je tamo gdje nam dođe kraj –britko otpovrne neznanac- Uostalom.. i Vi ste izabrali svijet, zar ne? Većinu života ste i Vi proveli van Vašeg.. kraja –zatinja užarena točka.
Samo zbog njegove dobrobiti! Dobrobiti cijelog čovječanstva –ispravi ga Tesla, previše je dobro znao koju je žrtvu u svom životu prinio za napredak, bolje sutra, bolju budućnost. Otrgnut od doma, od roditelja, bez obitelji, bez korijena, bez nasljeđa.. bez prijatelja. Cijena osamljenosti se činila strašnom, ali on ju je bio spreman platiti. Sve za čovjeka. Sve za čovječanstvo. Njegov rad biti će njegovo nasljeđe.
Sigurni ste da oni tu žrtvu zaslužuju? –neznanac mu pročita misli: Neće Vas zbog toga više cijeniti, znate.. –promeškolji se u fotelji- ..ponajmanje tamo.
Nisam radio da bi me cijenili, ni tamo ni igdje –na to će Tesla tiho, rebra su ga boljela- ..čovječanstvo mora napredovati, mora biti bolje, i zasluge tu ne igraju ulogu, ja ih jednostavno moram usmjeriti u pravcu koji je jedini ispravan. Ja ih moram uvesti u budućnost. Dobio sam zadaću koju moram ispuniti i ja moram prenijeti svoja saznanja, ja to jednostavno moram prije nego bude prekasno!
Već je prekasno –ruka se opet mirno spusti na koljeno. Tišina zaplovi sa plavičastim dimom cigare umotane u pozlaćeni papir.
Tko ste Vi? –napokon upita Tesla.
Tesla 2.dio
Što –ispravi ga neznanac: Što bi bilo točnije. No pitanje Vam je suvišno, Vi vrlo dobro znate tko sam ili.. što sam, Tesla. Zar ne?
Neka daleka ili davna spoznaja zasjeni Teslino lice. Lagano se namršti i pusti da mu ruka s pecivom padne na posteljinu - Ne.. ne.. meni je obećano.. to je nekakav nesporazum.. meni je obećano i još nije vrijeme..
-Vrijeme je –neumoljivo će bijela ruka.
Teslu ispod rebara propara oštra bol, gotovo pa vikne - Ali nisam dovršio svoj rad! Nisam ih pripremio! Oni još nisu spremni!
-Oni nikada neće biti spremni. Rekao sam Vam da je prekasno. No i to već znate Tesla. Vrijeme je da..
Tesla uzrujano zbaci posteljinu i stane ustajati, nezgrapni pokreti odavali su da mu to pričinja strašnu bol - Ne! Ne! Ne!!! Svijet nije spreman! Još ih toliko toga moram naučiti! Toliko toga za napraviti! Meni je obećano! –zapara ga napad suhog kašlja, zatetura natrag i padne na rub kreveta.
Tesla! I ovaj primjer govori da je vrijeme da počnete misliti na sebe! –gotovo pedagoški podigne se, Tesli se sad već učini, neljudski proziran dlan. Sa vrha cigare otkine se komadić pepela i zaleprša na sag - Oni, oni, oni!!! Čovječanstvo, čovjek, budućnost! Zar i u ovakvom trenutku samo na njih mislite?! Zar samo o njima brinete?! Možda oni to nisu zaslužili? Možda ne žele čuti? Ili ne žele znati? Čemu ih to još možete naučiti, a da to isto neće odbaciti! To vam nikad nije palo na pamet, hm?
Cigara se priljubi ustima, put Tesle zaplovi novi plavičasti oblak - Nemojte mi reći da Vam to nikada nije palo na pamet? Hm?
Tesli ne promakne sarkazam u pitanju došljaka. Naslućivao je da upravo prisustvuje nekoj poduci.. ili proučavanju? Nekoj vrsti lukavog testiranja u kojem je on sam bio subjekt. Bila je ovo čudna igra u kojoj on mora izvojevati pobjedu, jednostavno mora. Zavrti mu se, ili mu se to od boli pričini kao da umjesto čovjeka u fotelji sjedi golema crna zvijer, golema mačkasta pojava uvijena u oblak plavičastog dima.
Zašto ste rekli da je prekasno? –umjesto odgovora upita Tesla - Ne može biti prekasno. Ne smije biti prekasno! Ja još mogu..
-Atom je cijepan. Više nema povratka. Znate to i sami –prekine ga glas.
-Da, ali..
-Nema ali! Od mogućnosti koje su mu pružene, čovjek je izabrao najgoru, izabrao je ići protiv prirode samog svemira. Zlo je već učinjeno, kocka je bačena, ne? –ruka teatralno zamahne po zraku kao da se klanja nekoj nevidljivoj publici.
-Baš zato! Baš zato moram dovesti svoj rad do kraja! Oni u svom neznanju ni ne naslućuju koji su zločin nad prirodom počinili, oni ni ne naslućuju granice užasa koji bi se mogao dogoditi! –zažareno stane objašnjavati Tesla.
Koji ´će´ se dogoditi –opet upadne glas- Koji se dogodio, uostalom. Vi Tesla ni ne naslućujete što se ima dogoditi, odnosno što se u tom ´ima dogoditi´ već dogodilo. Vrijeme je znate, kao što bi Vaš kolega rekao.. relativno.
Tesline su oči odavale strašna kovitlanja misli, borio se sa navalom užasnih vizija, jezivih slika, predosjećaja, slutnji, tjeskobe. Vatra, more vatre, svijet koji je gorio. Na kraju uspije procijediti - Vjerujte mi, ja to itekako mogu naslutiti.
Figura ga prvo promotri, pa izusti - Da. Vjerujem da Vi to možete -poravna hlače na koljenu i nadoda - Onda nemamo više što razgovarati, sve Vam je jasno, kraj je tu..
-Ne! To ne prihvaćam! Sve se može ispraviti i ja to mogu! Meni je dana zadaća! Ja mogu čovječanstvu donijeti..
-Svjetlo? –prekine ga smijeh- Ha-ha! Jeste to htjeli reći Tesla? To je preobvezujući citat da bi ga tako olako izrekli. Preuzimate previše na svoja leđa prijatelju.. –zastane, pa lukavo nadoda- ..ili samo gubite objektivnost? Što je Tesla? Mirišem li to strah? Za njih ili.. sebe?
Negdje daleko dolje čuo se prigušeni zvuk newyorškog prometa.
-Obećanja ne dajem olako. Niti ikad jesam niti ikada bih. Znam što mogu i znam što mi je dano. A znam da ovo mogu –tiho, ali sigurno starac odgovori.
-Ha-ha-ha Tesla –naruga se figura- Vaša ustrajnost je upravo dirljiva. Vi nikad ne gubite nadu!
-Ja nikad ne gubim vjeru –vrati Tesla- u svoje poslanje.
-Svoje poslanje ili Pošiljatelja? –zaječi glas.
Tesla ne odgovori. Obuzme ga slabost. Nekako se osjećao starim, starijim nego prije. Žudio je za odmorom, a opet, sebi ga nikad nije mogao priuštiti, bilo je previše toga za učiniti, previše posla.. a još toliko toga ima. Odmor će čekati.
Kao dijete.. –započne polako - Možda sam imao četiri godine, ne sjećam se točno oprostite mi, no.. obično sam se prije spavanja igrao sa svojim mačkom znate. A bio je to krasan veliki crni mačak, pametno i mudro biće. Volio se dragati, maziti, sve samo da se uvuče sa mnom u postelju gdje je toplije, lukavac jedan. I tako se jedne noći desilo da sam ga u mraku išao pogladiti kao i mnogo puta do tada, no.. ovaj put se desilo nešto čudesno! Naime, dok sam rukom prolazio kroz Mačkovo krzno - u mraku su zaiskrile varnice! Vidite, bio je to moj prvi susret sa elektricitetom. Bilo je to nešto što me tada, priznajem, uplašilo i iznenadilo, ali i.. Bilo je to nešto što tada kao dijete nisam shvaćao, a opet - od tada nisam prestao tražiti da shvatim! Razumijete? Od tada nisam prestao tražiti!
Iz nečega nepoznatog, što me eventualno moglo uplašiti, zbuniti, sputati, ja sam izabrao krenuti dalje.. izabrao sam otkriti! To nepoznato, ma koliko strašno se činilo tada, omogućilo mi je nove spoznaje. To nepoznato postalo mi je polazište. To nepoznato postalo mi je izazov! Ja ga se nisam bojao. Ja sam odabrao da ga se ne bojim. I ja ga se još uvijek ne bojim. –završi Tesla otvoreno izazivajući reakciju neznanca.
Ha-ha-ha! –iz kuta odjekne ovaj put, srdačan smijeh- Tesla, Vi ste uistinu jedinstveni!
-Ja sam samo shvatio da i nepoznato i odgovori, i počelo i kraj, i život i Smrt - dolaze iz jednog izvora. Iz Jedinog Izvora! I da ga se stoga nemam razloga bojati –nadoda Tesla ohrabreno- A Vaša reakcija potvrđuje da sam u pravu.
-Ha! Uistinu Vas nisam smio podcjenjivati –odobravajući pljesnu bijele ruke.
-Onda shvaćate zašto je bitno ljudima uvijek pružiti i drugu šansu? -netrepnuvši uzvrati Tesla.
-O Tesla! Kad bi svi bili kao i Vi! Čvrsti i nepokolebljivi. No dobro.. možete biti mirni. Vaša vjera očito dokazuje da ta šansa još uvijek postoji -figura se ustane- Ma što ja tvrdio –šaljivo nadoda.
Zatim odloži cigaru, priđe najbližem prozoru i naglo trzne teškom zavjesom. Svjetlo bljesne. Obasja figuru, fotelju, odbije se od ogledala i poljubi Teslino goruće čelo.
Neznanac se okrene. Predivno, simpatično, nasmiješeno muško lice gledalo je u Teslu. Njemu se učini da takvo lice ostaje vječno mlado, lebdeći na granici svježine momaštva i nagovještaja zrelosti, izrazito privlačno za svakog tko ga promatra. Takozvani neznanac mu priđe i pruži ruku, srdačno govoreći - Tesla, vidim vrijeme je da se oprostim od Vas. Moja zadaća je završena.
Zar me nećete povesti? Niste zbog toga došli? –začuđeno upita Tesla.
-O da, naravno da idete Tesla. Ali ne sa mnom, na moju žalost. Vi ćete sa kolegom –meko potvrdi i pokaže kroz prozor. Na izbočini s vanjske strane stakla budno ih je promatrala snježno bijela golubica.
I ne zaboravite ponijeti to –kimne prema rupčiću sa pripremljenim mrvicama- Dobro će vam doći.
Tesla nespretno, ali i razdragano skupi šaku oko rupčića. Srce mu je bilo spokojno, sva bol je minula.
A sad zbogom gospodine Tesla –mladić uz naklon takne šešir- Bila mi je čast upoznati Vas.
Tesla prihvati pruženu ruku- Čast je bila meni. Z´bogom.
Nikola Tesla rođen je točno u ponoć sa 9/10.srpnja 1856. u Smiljanu/Lika, a umro je 7.siječnja 1943. godine u hotelskoj sobi u New Yorku.
|
SLUŠAONICA 1
I'm 
