MODESTI BLEJZ

U Kardeljevu, nekad bilo sad se spominjalo, kina dva postojahu. Kino prvo, zimsko-zatvoreno u tadašnjem Domu JNA, na idealnoj poziciji usred grada na vrhu brdašca, kad si išao u kino išao si ko´ Isusu na goru (u ovoj verziji drugu Titu), takav je bio osjećaj ako ne i bolji. Petmetarski stiroporski drugovi Tito i Kardelj (jedan s desne, drugi s lijeve strane dvorane) s nama bi gledali komunistički ispravne i dopuštene filmove, a vikendom jeftine porniće, skupa sa japanskim ili kineskim mornarima željnih takvih stvari nakon dugog plova iz Osake u Luku Ploče (jeli Osaka uopće na moru?). Išlo se u hordama i strepilo za kartu, da, zamislite, nekada se strepilo hoćeš li uspjeti kupiti kartu, a kad bi i zgrabio taj tanašni komadić nekvalitetnog žutog ili plavog papira, sa pečatom DOM JNA i zvijezdom petokrakom, od izbezumljenog prištavog ročnika, većinom sa Kosova ili Makedonije - onda bi strepio da te, u prenatrpanom holu, ne zgnječkaju kao muvu uz staklo.
Čistačica, Quasimodo pločanskog Doma JNA, stara cura Neda, metlom je pred harmonika vratima boje vina održavala red i poredak, zijevajući u pomoć kao riba na suvom. No, mi smo se isto bezglavo kao noćne leptirice lipili na plavkasto svjetlo koje je bljeskalo izmešu šarki i pritom, na Nedin užas, rušili one cilindrične kante za smeće sa pijatom za gašenje opušaka na vrhu. Nismo mogli dočekati upasti u dvoranu i dočepati se omiljenog tapeciranog sjedala, nekad i po cijenu gaženja onih što su sa ranije predstave izlazili van, jer da, zamislite, bilo je i ranijih predstava. I točno, sjedala su bila blago tapecirana, opet boja vina, to je ipak bio Dom JNA, sa sjedoguzom koji se diže i spušta, ali bez automatske funkcije što je bilo dobro, no sva istosmjerno povezana u jednom redu, kao žaruljice na boru, pa kad jedna crkne crknu sve, što nije bilo dobro. Pogotovo kad bi na kraj/početak reda sjeo debeli Lešo.
Početak filma bi obično označavalo prekid zavijanja Nede Ukraden iz zvučnika, no ne i svjetlo, koje je znalo pregaziti i ona uvodna slova sa glumcima, skladateljem, redateljem pa čak i naslovom i uvodnom radnjom. Kad bi se svjetlo konačno i ugasilo, to nije značilo da se sa prvim ´zakašnjenikom´neće opet upaliti, a onih koji kasne uvijek je bilo. No pravi bi početak filma, što smo svi mi okorjeli pločanski filmoljupci znali, označavao tek uspon bradatog kino-operatera, inače tate one crvenokose Fani, uza one strme vanjske stepeničice iznad dvorane gdje se nalazio projektor. Crvenokosin tata kino-operater koji kao da godinama ostaje isti ili se to samo tako čini, pokrenuo bi stroj kao traktora na kurblu i kroz onaj četvrtasti prozorčić pustio ponad naših nestrpljivih glava zraku tog čudesnog plavog svjetla sa letećim trunčicama prašine. Čarolija bi počela.