MODESTI BLEJZ

Vidite, moj frend ne može prihvatiti nečije apsolutno zlo. On iskonski odbija mogućnost da se negdje tamo imaginaran netko – nikad neće i ne može popraviti. Pa na moj spomen recimo Hitlera, čak i za njega, onako lakonski svojstveno sebi veli, da je on jadan bio bolestan i da bi on njemu, da je kojim slučajem živio u to vrijeme, rekao da se liječi i da – pije tablete. Znam da su se mnogi sada povaljali po podu od smijeha, ali bih vas zamolila za još malo samokontrole(ako je moguće) i strpljenja… Osobno se jednim manjim dijelom čak i mogu složiti sa svojim prijateljem, mislim na onaj dio o Hitlerovoj bolesti, ali uz neznatnu promjenu sredstva liječenja, tablete su tu od nikakve koristi. No jedan veći dio mene, unatoč prijateljskim mi uvjeravanjima prijatelja moga, ne da mi mira i stalno se opire tom sveobuhvatnom konceptu ljudske dobrote. Zašto? Strpite se još malo, molim vas…
I kao što već rekoh, jednog dana dolazi meni taj i takav moj frend, i vrlo živopisno mi prepričava svoje prethodno provedeno poslijepodne sa zajedničkim poznanikom. A kako je moj frend jedan vrlo otvoren i vrlo pričljiv tip osobe, teme koje se nađu na tapetu uvijek su raznovrsne, i nikad ne ostanu bez ikakove reakcije sugovornika. A tako je bilo i ovaj put sa zajedničkim poznanikom. Naime, jedna od tema koje su se njih dvojica dotaknuli tog poslijepodneva bio je i – holokaust.
Moj prijatelj na svoj, ali i moj ponos, barata neviđenom količinom informacija, razumijevanja i suosjećanja vezanih za žrtve ove tragedije (ujedno jednog od najvećih zločina ljudskog roda). I kada razgovor krene temom II.svj.rata, uvijek se sa osjećajima užasa, nevjerice i onim povijesnim obećanjem čovječanstva: nikad više! – osvrnemo na Auschwitz, Jasenovac, Treblinku… Uostalom, ne govorim ništa novoga, takva bi reakcija svakog iole normalnog čovjeka na ovom planetu trebala biti. Iole normalnoga, da – ali kao što već možete naslutiti, onaj poznanik se nije pokazao takvim. Naš poznanik naime, nije pokazao suosjećanje, nije pokazao razumijevanje, a ponajviše (ili je bolje reći: ponajmanje) nije pokazao – znanje. Što je on pokazao? Pokazao je bahatost, pokazao je zadrtost, pokazao je predrasude, pokazao je mržnju, pokazao je programiranost, pokazao je – idiotizam. Njegove izjave da su koncentracijski logori židovska izmišljotina, i da je 6milijuna pobijenih također izmišljotina – nisu ništa drugo doli bezumna trabunjanja ograničene budaletine! Budaletine koja, u svome jadu, čak i ne zna da ni te ´inovativne´ idiotarije koje izgovara nisu njegova ograničenog uma djelo, već preko 60 godina stara nacistička propaganda i indoktrinacija. Ali moj prijatelj, na svoju diku (ali i na svoju naivnost, koju spomenuh), u tom trenutku budaletinine otvorenosti - ne diže od njega ruke (kao što sam mu u razgovoru natuknula da bih ja učinila… u stvari, natuknula sam da bih na njegovu mjestu: ne digla ruke -od, već digla ruku -na). Naime, moj prijatelj se sa još većim žarom bacio na iznošenje podataka, činjenica, fotografija, tragedija, istinitih priča – sve sa iskrenom željom da onoj budaletini prosvijetli pamet. Da ga, štono bi rekli – popravi. I što mislite jeli uspio?
Naravno da nije. Budalu ne možeš opametiti, ako ona to neće. Ja osobno drugačiji rezultat nisam ni očekivala, iako moram priznati da nisam imala srca svome i dalje nadajućem(!) prijatelju – to otvoreno reći. I sad dolazimo do toga zašto i ovu zgodu nisam jednostavno prekrižila u svome sjećanju, kao samo jedan u nizu ispada svjetskih budaletina čijih sam postojanja svjesna (al ne i moj frend). I zašto se onaj veći dio mene opire sveobuhvatnom konceptu ljudske dobrote.
Pa vrlo jednostavno, a u svojoj jednostavnosti - poražavajuće jezovito. Naime, naš mladi zatucani zajednički poznanik - profesor je povijesti zaposlen na jednom od hrvatskih povijesnih instituta!
Sada bi se moglo postaviti niz logičnih pitanja kao što su npr. kome, kako i što bi on trebao predavati? Kome, kako i zašto on može zahvaliti svoje poslovno uhljebljenje za koje očito nije kompetentan? Kome, kako i čemu on ˝duguje˝ iznimnu bahatost, mržnju i sljepoću kojima gleda na svijet? I tako dalje, i tako dalje... Moglo bi se postaviti mnogo sličnih pitanja, na koja i bez istrage naslućujem odgovore… Evo probajmo… Kako? Zna se. Zašto? Zna se. A mržnju ˝duguje˝ komu? Kućnom ne-odgoju, čiji su korijeni duboki… No njegovu kompetenciju neka preispituje onaj čiji je to posao, a ja ću se zadržati samo na preispitivanju njegove etičnosti(?).
Očekivati od nekog tako programiranog da promijeni razmišljanje, po meni je čisti gubitak vremena i energije. Takav netko ne reagira po nalozima vlastita uma ili savjesti, već samo po nalozima onog iznad – programatora. I takav netko po napucima tog istog programatora, programirano ne želi vidjeti ono što vidi, nego vidi samo ono što mu se kaže da vidi.
Argumentirajući svom prijatelju ovako, shvatila sam da mu trebam pojednostaviti to silno teoretiziranje, pa sam mu usporedila to sa sljedećim… Poslije oslobađanja koncentracijskih logora po cijeloj Europi, lokalno stanovništvo obližnjih gradova uporno je tvrdilo da nije znalo za užase koji se tamo događaju. Tvrdili su da nisu znali za holokaust jer u logore nisu imali pristupa. A to je naravno, bezočna laž. Znali su. Kad kod nas u Dalmaciji hara požar, pa onda ta paljevina još tjednima tinja – smrad dima osjeti se cijelim krajem u radijusu 40km, a nebom se uporno vuče crna izmaglica. I svi znamo o čemu se radi. A pogotovo su znali i stanovnici gradova oko koncentracijskih logora. Oni nisu mogli ne znati, sa svim tim pepelom koji je umjesto snijega padao na ulice. To što oni nisu HTJELI znati, to je drugi par postola… U tu kategoriju ˝neznanja˝ ubrajam i našeg poznanika, koji - ne želi znati. I što god da mu se dobronamjerno ukaže – on neće htjeti znati.
No moj prijatelj, unatoč mojim savjetima, i dalje nije gubio svoj vječni entuzijazam. On je i dalje smatrao da će svojim gorljivim zalaganjem jednog dana ˝popraviti˝ našeg poznanika. To se, koliko znam, do danas nije desilo.
I sada kada razmišljam o tome, svome prijatelju uz osmijeh mogu poručiti samo jedno – da i dalje ostane to što je, naivni entuzijast. Jer svijet bez takvih beznadnih idealista, jednim svojim dijelom, ne bi funkcionirao (naš se poznanik sigurno ne bi ˝odao˝ nekome/meni tko bi ga automatski napao, ali je zato to učinio pred mojim frendom ˝naivcem˝- da se čovjek zamisli, zar ne?).