Crkva
Jutos me zvao fra Kruno i rekao da je napravio Ivanove i Simunove Krsne listove i da mogu popodne doci po njih u Zupnu kucu. Kako je tata popodne imao posla na Brodarici (dida Vjeko uvik nesto razbija i gradi), baka Elza je dosla i pricuvala Ivana, a ja i Sime smo isli po dokumente.
Bija je skroz dobar, osjetilo dijete neko strahopostovanje u zraku.
Posli sam ga odvela u Crkvu prvi put, da dite vidi kako je tamo. Taman je bila molitva Krunice prije dnevne Mise. Dosli smo, prekrizili se (mali lijevom rukom i sve naopako, ali vazna je namjera), malo sjedili i slusali, pa smo otisli. Inace nisam od onih koji «ljube» oltare, ne idem bas u Crkvu, ali sam vjernik i zahvalna sam mami sto me tjerala u Crkvu svaku nedilju. Tako sad poznam svoju vjeru i u njoj nalazim nekakvu utjehu mada nisam cest gost u Crkvi.
Kad sam imala strasnih problema s kicmom, kad sam imala strasnu prometnu nesrecu, kada su mi i lijecnici davali male sanse da se uopce probudim iz kome i da prezivim, kada nisu znali u kojoj mjeri je moj mozak ostecen, i kako cu reagirati na terapije, ja sam se molila Bogu da sve bude u redu i On me spasio.
Malo ljudi koji podlete skuterom pod autobus bez kacige i imaju lom lubanje i nagnjecenje mozga i pluca, ostecene prsljenove, budu u komi, malo njih se oporave u potpunosti. Ja sam jedna od njih.
Na tome sam zahvalna.
Jos uvijek mislim da nije svako zlo za zlo.
Da mi se sve to nije dogodilo, nikad ne bih smogla snage ostaviti tadasnjeg momka i biti sa svojim sadasnjim suprugom. Lijekovi (narkotici) koje sam pila 2 godine poslije nesrece jer je postojala mogucnost da se pojavi epilepsija (hvala Mu – nije), promijenili su me u potpunosti i u tom periodu se moj cijeli zivot poceo drasticno mijenjati.
Prestankom uzimanja lijekova, opet sam bila ona stara, samo udata: Hvala Mu na tome.
Cvrsto vjerujem da sve sto nam se dogadja u zivotu ima neki smisao, neku svrhu. Pogotovo lose stvari.
Iz njih covjek moze ako je pametan, puno toga nauciti.
Zato cu ja poceti postavljati temelje vjere svojim sinovima od malena.
Ne nista prisilno. Kad mama bude isla u Crkvu (nadam se malo cesce nego do sad), povest cu i Simuna ako bude htio ici.
Po ure – po ure.
Zeljezo se kuje dok je vruce.
I bas me briga sto ce stara komunjara reci, neka me se i odrekne (mada to ne moze jer mu nisam nista) mene nece biti briga.
A dogodi li se to, vidjet cemo tko je mom muzu vazniji.
Mi ili oni
|
