Dnevnik jedne vec pomalo ispizd.... mamice

Baš sam neki dan (Blog nije radio), dok sam išla na tečaj, razmišljala kako sam u biti ljubomorna na sve one što se sad nalaze na skijanju, koji uživaju negdje na snijegu, skijaju, djeca i odrasli, sanjkaju se,......
Bed mi je reći, ali, eto, tako je, pomalo sam zavidna (ma šta pomalo, PUNO) svima koji si to mogu priuštiti, da mi samo vidite lice dok ih slušam kako govore gdje idu, koju su si opremu kupili, kakav je smještaj, koji su sadržaji u skijalištu,...

Zelena sam, da, zelena.

I tako ja razmišljam u busu, i nadam se kako ćemo si možda već dogodine muž i ja možda moći priuštiti odlazak na snijeg, kad vidjeh kroz prozor da vani pada snijeg!

Da, krasno, mislim se ja.

Sad će ovo padati par sati, pa će bura sve zalediti, vraćat ću se doma i slomit nogu, je*em ti ove postole, da sam bar obula one druge, ne znam ni klizati, ali sve mi se čini da ću na putu doma prisilno naučit.

Izađem kod bolnice, ima još par stotina metara do Stila (tamo prije tečaja cijela grupa pije kavu), a snijeg još pada.
Sjela ja, naručila čaj, ubrzo je stigao Nino, pa Filipa, pa Antonio, pa Ivan, Miro, je javio da ga je uhvatila gripa, Lada se boji spuštati u grad autom jer će sve polediti pa se neće moći vratiti kući, Kate je na skijanju (?).

I tako mi pijemo, neki čaj, neki kavu, vani grmi i sniježi, vrijeme je za tečaj.
Pošaljem ja profesoru, našem Tomi SMS tipa «grmi, sijeva, opasno za računala, lipo ih ugasite i dodjite preko puta na kavu, cila ekipa operatera je ode».

Nisam ni misla da će mi odgovorit, već smo smišljali kako ćemo ga isprovocirat i reć mu da ćemo mu mi kupit bon kad mu firma ne plaća mob., kad eto profesora, ulazi u kafić. I tako se tečaj održao u kafiću.

Nismo ni primjetili koliko je vani snijega napadalo. Došlo vrime za ić doma, a vani sve poledilo.
Snijega do čičaka.
Aj nekako sam došla doma, zamislite, padne snijeg a gradski i prigradski busevi ne voze. Nisu spremni za snijeg. Neka se to dogodi negdje u unutrašnjosti, nastao bi kolaps.
Zamislite da u Gorskom Kotaru, ili Slavoniji, Lici, dok ima snijega, autobusi ne voze. Strašno.
A još su gori naši vozači, ne znaju vozit po snijegu, pa automobili proklizajavu, staju, muče se, šlajfaju, ne mogu izgurat uzbrdicu.
Nitko se ne siti (ili neće) da stavi lance. Ako ih uopće i imaju.
Kao, šta će meni to? Nije velik snijeg, može i bez lanaca.
A i ljudi.
Hodaju ko po jajima, padaju, lome se. Ne mogu virovat. A još je i padao «dobar snijeg» (čitaj: suh) i nije se ledilo. Bože, kako smo jadni.
(Meni je trebalo sat vremena da dođem do kuće, a inače mi treba 20 minuta, neki mulci su me gađali grudama pa sam im morala uzvratiti)

ZAKLJUČAK:
Bog mi je poslao snijeg da i ja uživam kao i oni na skijanju

REZIME:
Fu*k, sutradan se već otopio

SRETNI BLAGDANI I SVE NAJBOLJE U CIJELOJ 2005. I NAREDNIH 50 GODINA

E ljudi, stvarno se ispričavam što me duuuugo nije bilo.
Stvarno mi je žao, znam, nema isprike, ali stvarno mi je bilo.....
Ma šta ja znam, bila sam u nekakvom bedu, sve mi je bilo ispremještano, ispretumbavano, u letu, brzo, brže, najbrže.

ukratko, od one kuće ništa. Stari prodaje samo gornji kat, bez pristupa autom, ima milijun stepenica do kuće, neki nerješeni imovinsko-pravni odnosi, UŽAS.

I tako se moj dragi i ja odlučimo kupit kuću na kredit. Kao, dignut ću ja kredit jer on kao obrtnik ima previše procedure a kako firma i nije baš najbolje u zadnje vrijeme i to je upitno, bla, bla,.. odosmo u banku.

Dragi moji, stanje u ovoj našoj jadnoj državi je takvo da ćemo mi ako nam netko nešto ne pokloni, ZAUVIJEK OSTATI PODSTANARI.

Rata za kredit od 50.000Eur (šta je to za kupnju kuće?) iznosi skoro 3.000kn mjesečno i to na 30 godina

Za ne povjerovat. Prvo smo mislili dići kredit, sve smo već isplanirali, ali kad su se strasti malo smirile i razum prevladao onaj početni zanos, došli smo do zaključka da to i nije baš najpametnije.

Kako ćemo sad dizat kredit, sa dvoje male djece, moja plaća bi CIJELA išla na otplatu.
A njegov posao je takav da jedan mjesec ima 10.000, a onda se zna desit da dva, tri, nema ništa. Nemojte me krivo shvatit, radi on,ubija se od posla, kad vidim da se ja smrzajem vani a on oblači ronilačko odijelo i ulazi u more i buši, minira, mamutira, rasteže kabele po morskom dnu, dođe mi plakat.
A ovi mudonje koji su angažirali njegovu firmu, otežu s plaćanjem i po 6 mjeseci. Pa se ti onda krpaj.

A i moj posao i nije baš najsigurniji. Kad se vratim na posao sa porodiljnog, što ja znam hoće li me zadržat ili me poslat na rad u najudaljeniji trgovački centar u županiji i tako me prisilit da sama odem jer oni ne plaćaju putne troškove.

Ljudi moji, dragi moji, nastojat ću da vas previše ne gnjavim ovim, vjerujem da će se sve već riješiti, pa što ima veze da smo još koju godinu podstanari, nismo jedini, sve će se riješiti.

Kako ste se proveli za Doček? Ja sam po prvi put točno znala gdje ću. Bila sam doma, djeca su spavala, muž nam je miješao koktele, nalili smo se ko dica, a mene onda počela bolit glava.

Zaboravila sam da pijem Sumamed (bronhitis)

Nemojte se ljutit, uzimam Maxadsl pa ćemo se češće čitat.
Volim vas, tako mi je bilo drago pročitat vaše komentare i vidjet da vam nedostajem. CMOK