<$/$>
04.02.2010., četvrtak
Posljednji trenutak tvog života...
|
Opet je došla noć, ona teška, umorna ali ujedno, potpuno suprotna od toga. sklapam oči ali umjesto mirnoga sna, srce mi kuca kao da će iskočiti, a u glavi vrluda tisuće i tisuće iskomešanih misli koje se isprepliću, kao da se bore međusobno, i izluđuju me, a potreba za snom kao da nikada nije ni postojala. Očiju punih suza razmišljam zašto se odjednom javio ovaj grozan osjećaj ...pa danas je bio sasvim običan dan, ništa se posebno nije desilo. Bio je, čini se topao dan, temperature iznad nule, to bi značilo da dolazi proljeće, da bih trebala biti vesela i uživati u udisaju svakog toplog daška. Depresija mi nikada nije bila jasna stvar,razmišljala sam tisuću puta, što bi se to trebalo tako strašno desiti čovjeku da se poželi riješiti života? Ovog jednog jedinog, jedine stvari koju istinski posjedujemo, jedine nepovratne. Tog jednog jedinog života koji nam svakim danom pruža neku novu priliku. Često razmišljam pozitivno, pa pomislim, ako je ikada došao trenutak kada sam i sama poželjela završiti s jedinom igrom čiji mi je ishod stvarno bitan, zvanom - život, zašto sam poželjela takvo što? Jesam li uistinu ozbiljno mislila? I kako je to ustvari bilo glupo. Pa zašto bi itko htio umrijeti? Ostaviti iza sebe milijune novih prilika, odigrati još koju partiju. Zar uopće postoji bezizlazna situacija? U svakoj igri, pa tako i u ovoj, uvijek postoji makar minimalna šansa za spas. It can't rain all the time Ali onda dođe opet taj trenutak, i tada više ništa nije bitno, ne mariš za nove prilike, i svaka se situacija čini bezizlaznom. Ne želiš da svane sutrašnji dan, jer svaki novi dan može biti samo gori od jučerašnjeg i donijeti nove probleme, i ničija riječ te ne može uvjeriti u suprotno. Jednostavno si izgubljen u prostoru i vremenu. I jedini trenutak koji želiš zaustaviti je ona milisekunda prije kraja, onaj trenutak prije nego će jureći vlak odnijeti svjetlo iz tvojih očiju, ubiti sunce ovoga dana, zaustaviti dah. Trenutak prije stravičnog osjećaja boli. Trenutak u kojem znaš da će sljedeće sekunde sve biti gotovo, i boli više neće biti. Ničega više neće biti, niti svjetlosti, niti tame, niti misli, samo veliko i vječno beskrajno ništavilo. Nestanak, tvoj nestanak. I uvijek sam se pitala zašto ljudi biraju tako stravičnu smrt. Ako žele umrijeti zašto ne umru bezbolno. Zašto posljednji trenutak života žele osjetiti kako im tone jurećeg željeza prelazi preko udova smrskavajući kosti i mišiće od stopala do lubanje. To traje djelić sekunde ali ipak je dovoljno za stravičnu patnju. No sada znam odgovor zašto. Ionako nije bitno kolika će bol biti, jer nakon te boli, svaka bol će nestati, sve će nestati, i više ništa neće biti bitno. Smrt je oslobođenje. A život je borba. To shvaćaju oni koji se ne predaju, nikada. Život je gledanje nepravde, okruženost ljudima koji te lažu, koji te varaju,i koji nemaju grižnje savjesti zbog toga. Ljudima koji zavaravaju i sami sebe. Život je okrutna pojava, koliko god ti dobrih stvari donese, loših donese bar 3 puta više. No, nakon loših stvari jednom moraju doći dobre, koliko god nerealno zvučalo, koliko god dugo čekali. Čak i ako nas život svaki put iznova razočara, uvijek postoji nada, ona posljednja umire. Život je jedan i zato vrijedi toliko, čak i kada ništa nemamo, imamo život, a on uvijek predstavlja mogućnost, i zato ako ga cijenimo možemo reći da smo bogati, bar na neki način. Ljudska jakost sastoji se u tome da se bori bez obzira na ishod, umjesto da prepusti nemilostima da ga slome. Leći ću u krevet, sklopiti oči, vrela kapljica ponovno će skliznuti niz obraz. Šapnut ću samoj sebi "da, život je nepravedan" no, nije vrijedno živciranja, jer naposljetku, što mi tu možemo? |
