<$/$>
29.08.2009., subota
Ukradene stolice... i perač stakla
|
Ako ste čitali prethodni post, znate da sam prodavala namještaj ovih dana. Na kraju sam uspjela naći kupce, dvoje simpatičnih ljudi koji su namještaj htjeli smjestiti u svoju vikendicu u Lovranu. Nisam postigla ni približno toliko visoku cijenu koliko to vrijedi ali eto, bar 3 puta veću od onih bijednih 3000 kn jesam, a i to je nešto. S obzirom da je taj namještaj bio dio mene, s obzirom da sam živjela s njim cijeli život, drago mi je da nije došao u ruke nekog zlog trgovca koji će skupo preprodat, već u ruke ljudi koji će to voljeti i cijeniti kao što sam i ja... Jer on je meni poput živog bića, nešto što treba udomitelja koji će na njega paziti i čuvati ga. Međutim, priča nema sretan kraj, predvečer me žena nazvala i rekla da joj fale sve 3 stolice. Bio je to šok s obzirom da znam da su njih prve iznijeli, no to je bila kobna pogreška. Dok su iznosili ostalo, netko je ukrao stolice, a oni nisu primijetili neko tek kad je sve (osim stolica) stiglo u Lovran. Misleći da su ih možda zaboravili unijeti u kamion, žena me nazvala da provjerim jesu li još uvijek pred zgradom, no to je bilo nemoguće, prošlo je pola dana i sigurno bi ih već netko odnio. Ljudi koji su ukrcavali namještaj u kamion kažu da nikakve stolice nisu primijetili, a žena kaže da se onuda motao nekakav perač stakla. Tada mi je bilo sve jasno. Činjenica je: stolice su ukradene. Prve su ih iznijeli i dok su iznosili ostalo, perač stakla je odnio stolice. A znam tko je taj famozni "perač stakla". To je cigan koji pere stakla automobila na semaforu u mojoj ulici. Svaki put kad izađem iz tramvaja onak mi prosto seljački dobacuje "đes mala, kako si mi zgodna, ko jablan visoka" uz zvižduke i slično. Ja sam taj namještaj prodala, dobila za njega novac i to bi trebalo biti to, ne bi me trebalo više biti briga, no ja jednostavno ne mogu podnijeti tu groznu činjenicu da su (nekoć) moje prekrasne stolice kod nekog ciganina u brvnari i njegova neodgojena dječurlija skače po njima, ne mogu jednostavno! I sad bih najradije došla tom odvratnom čovjeku i rekla bi mu da izvoli vratit ukradeno, priprijetit mu policijom ili ga jednostavno hmmm nabit? Što bi se desilo da to učinim? Okomili bi se na mene predstavnici nacionalnih manjina koji bi se osjećali ugroženo i nesigurno u ovoj državi, bila bih odmah etiketirana kao nacionalist nacist i rasist a takvi su užasno opasni za ugled države i još puno stvari sličnih tome. A u čemu je stvar? Bad Blue Boysi pretuku metalca ili punkera i nitko ih i ne traži, neodgojeni maloljetnici ubiju Luku Ritza i puste ih iz zatvora nakon par mjeseci i nikom niš... Nabiješ cigana i postaneš najgori kriminalac opasan za nacionalnu sigurnost! Jer oni se osjećaju vječno ugroženo, osuđivano i ne znam šta zbog toga što su to što jesu i svakakve državne institucije ih brane, a što oni čine za svoj "ugled"? Ništa. Kradu, švercaju, ponašaju se nekulturno, priređuju ljudima oko sebe svakodnevne neugodnosti. Kao da je meni ugodno svaki dan izlaziti iz tramvaja i slušati kako mi neki neugledni proćelavi niski prljavi debeljko dobacuje nekakve sexističke perverzije i pritom se dere da ga cijeli kvart čuje. Još gore je kad to radi dok hoda za mnom, a jednom se to desilo taman kad sam išla na bankomat. Ali ja ne smijem ništa reći, iako se bojim da će me napasti, da će me okrasti ili čak silovati, jer nikad ne znaš što se krije u tom umu. On mene skoro svaki dan zlostavlja na neki način, a vjerujem da to radi i drugim prolaznicima, odnosno prolaznicama, no njemu nitko ništa ne smije jer je odmah rasist i nacist. U ionako polu propaloj državi gdje je sve više kriminala i nezaposlenosti, ne trebaju nam takvi ljudi koji su a) neškolovani b) neodgojeni c) vrlo potencijalni lopovi d) prljavi e) množe se masovno Jednom društvu ovakvi pojedinci nimalo ne pridonose, čast iznimkama. Kao prvo, iako je školovanje u Hrvatskoj obavezno, rijetko tko od njih završi osnovnu školu, a što možeš raditi bez škole osim švercati, prositi i krasti. Koliko je puta bio u novinama članak o tome kako cigani u školama zlostavljaju drugu djecu, prijete im, tuku ih... čak je jednom bila vijest kako su cigani iz viših razreda osnovne škole prijetili ostaloj djeci iz nižih razreda pištoljima. Suživot s takvim ljudima je težak i opasan, a neizbježno neugodan jer ja još nisam doživjela proći pored nekog takvog a da mi ne dobaci nešto uvredljivo u najblažem slučaju (ili da me gnjavi cijelim putem u najgorem), nisam se doživjela voziti s nekim takvim u busu ili tramvaju a da na mobitel ne pušta cajke da se cijeli tramvaj trese. O krađama da i ne govorim. Stolice s početka posta su najbolji primjer. A frendica s faksa mi je pričala kako je prije par godina cigan prodavao Canon EOS 350d za 200 kn. Tada je taj fotić vrijedio bar 5 000 kn, zamislite da vam netko ukrade nešto tako vrijedno i onda proda za 200 kn (i još je rekao da ekran ne radi dok slikaš, a ustvari je to normalna stvar kod fotića koji nema ugrađen live view, fotić je bio potpuno ispravan), a nedavno sam u gradu vidjela 2 ciganke kako vode bijelo plavokoso dijete, čisto i dobro obučeno, znači još uvijek i djecu kradu iako ne znam zašto pošto svoje imaju previše, valjda da prose umjesto njih (vidjela sam također i plavokoso dijete potpuno spaljeno nekom kiselinom po tijelu kako prosi na Kvatriću, dakle ukradu ga, unakaze i pošalju da prosi). O nehigijeni nemam šta pričati, dovoljno je reći: zamislite da smo svi tako prljavi, mislim da bi se vratile sve one srednjovjekovne epidemije na nas, a njih ima sve više, nas sve manje... Kako će Hrvatsko stanovništvo izgledati za 10 godina? Indijci? I što reći na kraju? Netko će sada reći da sam nacist, da sam rasist, da sam netrpeljiva i opasna za ugled „antifašističke“ Hrvatske, ali morate priznati da bi život bez takvih ljudi bio puno ugodniji, pogotovo ljudima koji su prisiljeni živjeti u njihovoj neposrednoj blizini, čija su djeca prisiljena ići s njima u školu... Ali njih država stimulira da rađaju više, daje im socijalne pomoći, socijalne stanove, štiti ih od bilokakvih napada... A jedan od njih je ukrao moje stolice, uništio sreću ženi koja se toliko veselila tom namještaju, zvala me i jutros da mi to sve ispriča, kaže da joj je tako prazan taj stol kad nema stolica, ako i stolić s ogledalom. Ja se osjećam užasno, a mogu zamisliti kako je tek njoj... |
18.08.2009., utorak
Kućni antikviteti...
|
Pošto je moja draga majka počela manijakalno rasprodavat stvari iz stana i nekom kmetu upravo dala ogromnu sliku u antiknom okviru za 300 kn (a sam okvir bez slike vrijedi najmanje 1500 po mom mišljenju), odlučih uzeti stvar u svoje ruke i prodat ostalo po suvisloj cijeni... Jedini problem je što ne znam koja bi to cijena bila... Pa ako netko zna od prilike ili zna nekog poštenog procjenitelja koji neće lagati o cijeni (kao gore navedeni koji je za dolje objavljeno ponudio 3000 kn), please neka mi javi... Evo, riječ je o antiknom namještaju koji je u prilično dobrom stanju a sastoji se od 11 dijelova...     |
11.08.2009., utorak
Digital edited art
Moj profesor bi vrištao... Mrtva priroda u temperi nabrijana u photoshopu... Jedan od rijetkih mojih dovršenih radova, na ovaj ili onaj način... |
07.08.2009., petak
Vrijeme samo po sebi ili način kako ga provodimo…
|
Danas je jedan od onih dana kada osjećam svoju intelektualnu slabost više nego obično. Vrlo često znam zaboraviti na to i ne zamarati se, raditi nešto drugo, no kad-tad me dostigne istina… Već neko vrijeme osjećam kako moje intelektualne sposobnosti opadaju iz dana u dan. Mnogo puta sam se zapitala što je tome razlog, vrijeme nosi svoje, možda je problem u tome što starim. No često puta mi padne na pamet kako možda nije stvar u vremenu već načinu na koji ga provodim. Sjetila sam se kako je to bilo prije, u osnovnoj školi. Jednostavno, bila sam sama sebi primjer djeteta „od kojeg će biti nešto“. Voljela sam čitati, pročitala bih svaki tjedan barem po jednu knjigu, voljela sam i crtati, to mi je oduvijek super išlo, isto kao i pisanje, kako pjesama tako i priča. Profesori su bili oduševljeni, a i ocjene su mi bile 5 sve od reda. U slobodno vrijeme gledala sam TV, mnogo filmova i serija sam pogledala u tom razdoblju, voljela sam maštati i pretvarati maštu u stvarnost – na papiru… Pisala sam blog, koji se tad tek pojavio, svaki post bio je moj ponos, čitala sam ih ponovno i ponovno i divila se samoj sebi… A kako je sada? Zadnju knjigu sam pročitala negdje u 3. razredu srednje kao lektiru, iako nam profesorica nije marila za to čitamo li lektire ili ih skidamo s neta, tad sam još bila nadobudna i čitala jer me zanimalo, danas nisam u stanju pročitati niti tanku knjižicu koju bih prije progutala u par sati – jer me ne zanima. Crtam samo na faksu jer moram i to mi ne pruža nikakvo zadovoljstvo više, a kad probam nešto napisati, to obično završi ili zgužvano u košu ili nedovršeno i pre loše da bi imalo smisla završiti. Nisam više u stanju zapamtiti najjednostavnije informacije, a nevažne stvari tipa tko je što kome rekao i u koji džep je tko stavio papirić od bombona pamtim bez da to želim… Filmove ne gledam jer mi se neda, jer me ne zanimaju, kao ni serije, kao ni TV općenito, a i kad probam pogledati neki film, trebam 3 puta premotati neku scenu da bih uopće shvatila o čemu se radi, koncentracija mi je na nuli i u svim ostalim životnim situacijama, ne razumijem ljude koji mi pričaju hrvatski, a kamo tek engleski. Blog pokušavam pisati, ali mi nikako nejde, i svaki post čini mi se kao sve veće i veće smeće… I što ustvari radim? Ne radim ništa… Trošim zrak i ostalo… Buljim u komp cijeli dan, visim na facebooku i zabavljam se nekim blesavim aplikacijama. I shvaćam da je to glupo i besmisleno. Bolje je bilo dok sam visila na blogu i čitala tuđe postove, barem sam se uživjela u njih i razmišljala o nečemu, sad mi se to neda, a što imam od toga da bacim nekom slona u glavu? Ništa, osim potrošiti besmisleno vrijeme, ali raditi to je jednostavnije nego raditi bilo što drugo… I što je zapravo sa mnom? Jesam li se samo ulijenila? Ili mi fali motivacije? Ili sam jednostavno postala glupa… Možda sam samo otupjela? Sve je počelo negdje u 2 razredu srednje. Tada sam počela izlaziti, piti i prestala gledati TV… Možda mi se mozak opustio, možda su moždane stanice propale ili je jednostavno prestanak gledanja TV-a uzrok svim nevoljama. Televizija otupljuje, čula sam mnogo puta. No ponekad mislim da je istina sasvim suprotna. Televizija me bombardirala različitim informacijama, poticala je znatiželju i tjerala da istražujem, oponašam, težim nečemu viđenom. Pa bilo to dobro ili loše, potjecalo je znatiželju, osjećaje, potrebe, tjeralo me da se krećem u nekom smjeru. Od kad ne gledam TV sve me prestalo interesirati, i to žestoko prestalo interesirati. Kad ti se život svede na jesti, spavati i visiti za kompom i na osjećaj da je to sve što ti treba, shvatiš da nešto nije u redu, no najveći problem je osjećaj da je svaka promjena iz tog stanja prenaporan čin da bih ga mogla ostvariti. Jedina latinska poslovica koje se sjećam (a znala sam ih preko 100) jest „Carpe diem“… I peče me savjest što nisam u stanju držati je se, leći u ponoć u krevet i reči „ovo je bio stvarno dobar dan“. Možda starim i propadam, a možda sam samo zaboravila pravi smisao jedine nezaboravljene poslovice… |
