Danas je jedan od onih dana kada osjećam svoju intelektualnu slabost više nego obično. Vrlo često znam zaboraviti na to i ne zamarati se, raditi nešto drugo, no kad-tad me dostigne istina… Već neko vrijeme osjećam kako moje intelektualne sposobnosti opadaju iz dana u dan. Mnogo puta sam se zapitala što je tome razlog, vrijeme nosi svoje, možda je problem u tome što starim. No često puta mi padne na pamet kako možda nije stvar u vremenu već načinu na koji ga provodim.
Sjetila sam se kako je to bilo prije, u osnovnoj školi. Jednostavno, bila sam sama sebi primjer djeteta „od kojeg će biti nešto“. Voljela sam čitati, pročitala bih svaki tjedan barem po jednu knjigu, voljela sam i crtati, to mi je oduvijek super išlo, isto kao i pisanje, kako pjesama tako i priča. Profesori su bili oduševljeni, a i ocjene su mi bile 5 sve od reda. U slobodno vrijeme gledala sam TV, mnogo filmova i serija sam pogledala u tom razdoblju, voljela sam maštati i pretvarati maštu u stvarnost – na papiru… Pisala sam blog, koji se tad tek pojavio, svaki post bio je moj ponos, čitala sam ih ponovno i ponovno i divila se samoj sebi…
A kako je sada? Zadnju knjigu sam pročitala negdje u 3. razredu srednje kao lektiru, iako nam profesorica nije marila za to čitamo li lektire ili ih skidamo s neta, tad sam još bila nadobudna i čitala jer me zanimalo, danas nisam u stanju pročitati niti tanku knjižicu koju bih prije progutala u par sati – jer me ne zanima. Crtam samo na faksu jer moram i to mi ne pruža nikakvo zadovoljstvo više, a kad probam nešto napisati, to obično završi ili zgužvano u košu ili nedovršeno i pre loše da bi imalo smisla završiti. Nisam više u stanju zapamtiti najjednostavnije informacije, a nevažne stvari tipa tko je što kome rekao i u koji džep je tko stavio papirić od bombona pamtim bez da to želim… Filmove ne gledam jer mi se neda, jer me ne zanimaju, kao ni serije, kao ni TV općenito, a i kad probam pogledati neki film, trebam 3 puta premotati neku scenu da bih uopće shvatila o čemu se radi, koncentracija mi je na nuli i u svim ostalim životnim situacijama, ne razumijem ljude koji mi pričaju hrvatski, a kamo tek engleski. Blog pokušavam pisati, ali mi nikako nejde, i svaki post čini mi se kao sve veće i veće smeće…
I što ustvari radim? Ne radim ništa… Trošim zrak i ostalo… Buljim u komp cijeli dan, visim na facebooku i zabavljam se nekim blesavim aplikacijama. I shvaćam da je to glupo i besmisleno. Bolje je bilo dok sam visila na blogu i čitala tuđe postove, barem sam se uživjela u njih i razmišljala o nečemu, sad mi se to neda, a što imam od toga da bacim nekom slona u glavu? Ništa, osim potrošiti besmisleno vrijeme, ali raditi to je jednostavnije nego raditi bilo što drugo…
I što je zapravo sa mnom? Jesam li se samo ulijenila? Ili mi fali motivacije? Ili sam jednostavno postala glupa… Možda sam samo otupjela?
Sve je počelo negdje u 2 razredu srednje. Tada sam počela izlaziti, piti i prestala gledati TV… Možda mi se mozak opustio, možda su moždane stanice propale ili je jednostavno prestanak gledanja TV-a uzrok svim nevoljama. Televizija otupljuje, čula sam mnogo puta. No ponekad mislim da je istina sasvim suprotna. Televizija me bombardirala različitim informacijama, poticala je znatiželju i tjerala da istražujem, oponašam, težim nečemu viđenom. Pa bilo to dobro ili loše, potjecalo je znatiželju, osjećaje, potrebe, tjeralo me da se krećem u nekom smjeru. Od kad ne gledam TV sve me prestalo interesirati, i to žestoko prestalo interesirati. Kad ti se život svede na jesti, spavati i visiti za kompom i na osjećaj da je to sve što ti treba, shvatiš da nešto nije u redu, no najveći problem je osjećaj da je svaka promjena iz tog stanja prenaporan čin da bih ga mogla ostvariti.
Jedina latinska poslovica koje se sjećam (a znala sam ih preko 100) jest „Carpe diem“… I peče me savjest što nisam u stanju držati je se, leći u ponoć u krevet i reči „ovo je bio stvarno dobar dan“. Možda starim i propadam, a možda sam samo zaboravila pravi smisao jedine nezaboravljene poslovice…
Post je objavljen 07.08.2009. u 04:39 sati.