<$/$>
31.08.2008., nedjelja
(NE)KREATIVNI NERED – BOLJKA PROTIV KOJE SE BORIM CIJELI ŽIVOT I SVAKI PUT IZNOVA BIVAM PORAŽENA
|
Iako živim u ogromnom stanu (koji na žalost nije moj, da ova izjava slučajno nebi izazvala nečiju zavist), iako je sama moja soba veličine prosječne garsonijere, nekako osjećam manjak prostora, gušim se u svom vlastitom silnom neredu, kreativnom ili ne, više ni sama ne znam razaznati… Neki dan sam maknula svoj stari komp, koji ne služi ničem, sa radnog stola kako bih imala gdje držati laptop, da ne stoji jadan na podu u nedostatku stolice pretrpane odjećom. Staru kantu sam ugurala pod drugi radni stol koji je izgubio svrhu još prvog dana, vječno pretrpan raznim suđem, omotima s polu-pojedenom čokoladom, zatim raznim predmetima iz svakodnevne uporabe kao što su kišobran, razni lijekovi, kreme, nakit, nekoliko pari čarapa koje moja mama tu odloži nakon što ih opere i složi (???) a ja ih ne želim stavit u ormar jer imaju rupu (!!!) a najkobnije mi je ujutro kad se žurim slučajno posegnuti za baš tim rupičastim, pa je manje zlo da nakazno stoje tu na radnom stolu… Monitor stare kante završio je na trulom ormaru, jednom od brojnih komada namještaja u ovom stanu koji mi se gade svojom starošću, ružnoćom i masivnošću i svojim jednako starim, trulim i beskorisnim sadržajem, a koje nemam ovlast baciti, i sad me taj monitor sablasno gleda s vrha trulog ormara… Na prvi pogled, ovo djeluje ok, iako mi je neudobno tipkati za stolom, nekako me bole zglobovi, ali barem laptop ima svoje mjesto dok nije u uporabi… Jedino me smeta hrpa žica i kablova koji vise i omotavaju se oko stola i mojih nogu. Nikad nisam voljela kablove, djeluju mi tako ne estetski, kada se tako razvlače i šire poput kakvih duguljastih glista. No moj problem broj 1 idalje ostaje prostor oko kreveta, koji nikako ne mogu osloboditi napadnih rekvizita na podu. Jednostavno, doći do kreveta pravi je pothvat, ako mi je u cilju ne nagaziti na nešto lomljivo… Naravno, uz lomljive stvarčice tu se nalazi i zgužvana odjeća, prljavo rublje i barem 3—4 para moje brojne obuće, sve to ispremiješano u neki divlji čušpajz. Najbolje bi mi pasao neki stolić kraj kreveta jer imam običaj često boravit na njemu, čak i kad mi frendice dođu, sjednu na krevet. I dok pijemo kavu ili sok, uvijek su problem te čaše i šalice koje nemamo gdje odložit pa one završe na dobrom starom podu i tu bivaju zaboravljene, u moru ostalih stvari, ponekad i polupune, te se često znalo desiti da nagazim na njih i onda se stvari još više zakompliciraju. Priznajem, neuredna sam i ne volim to kod sebe definitivno. Znam da nekim ljudima to smeta, mojoj mami pogotovo. I zbilja se trudim pospremati čim uhvatim trenutak vremena, ali dešava se da red potraje koju minutu i ubrzo opet nastane kaos, to je neprekinuti krug s kojim se ne mogu boriti. Jednostavno, da bih se snašla, da bih nešto pronašla, da bih mogla bilo što napraviti, oko mene mora nastati nered. Ne zato što ja tako želim, nego jednostavno drugačije nije fizički izvedivo. Kada je sve uredno spremljeno, moram to prekopati da nađem nešto, i tad nastane nered, zar nije onda estetski jednako, a opet meni puno jednostavnije da je to od prije bilo tu, pri ruci, na podu? Neki dan sam tražila neke bilježnice iz srednje škole koje su mi trebale da učim za ispit, ustvari trebala mi je samo jedna formula, izvukla sam 8 bilježnica i tražila formulu u njima, našla sam je u jednoj, ostalih 7 sam odložila na pod. Tražila sam neka rješenja u hrpi papira, zadatke u drugoj hrpi, formule u trećoj, na četvrtu hrpu papira sam pisala i sve sam to morala poslagat po krevetu i oko njega da se mogu snaći. A onda sam vidjela kolko je sati i skužila da moram brzo stić na kavu s frendom, hrpica na podu i krevetu je ostala. Ostatak dana sam bila zaposlena, nisam se stigla bavit tim hrpicama papira, na večer su još uvijek stajale na krevetu. Tada sam već bila toliko umorna , da sam ih samo šutnula s kreveta na pod i izvalila se. Nisam imala snage ni odjeću složiti, samo sam je bacila na pod među papire i zaspala ko letva… I kako onda postati uredan? Gledam u te bočice s lijekovima, mogla bih ih spremit u ormarić i tako osloboditi pisaći stol 2, ali kad znam da će mi sutra opet trebati i da ću ih opet izvaditi i tu odložiti, i onda svaki moj pokušaj urednosti gubi svrhu… Bolest u borbi s kojom uvijek izgubim… |
