Među mnogim mislima koje mi se motaju glavom, među hrpom stvari na ovom svijetu (i osobito u ovoj državi) koje mi idu na živce, uspjela sam izabrati jednu o kojoj ću prvoj napisati nešto (a doći će i ostale na red polako...). Riječ je o jednoj od činjenica s kojom se susrećem svaki dan kad upalim komp i uđem u photoshop, svaki put kad bacim pogled na svoju policu sa skriptama i svaki put kad me netko pita što studiram. U početku sam se trudila objasniti ali sad već znam izgovoriti pravi odgovor: "Ikebana". Da, ikebana, iako smatram da većina ljudi u Hrvatskoj, bez obzira na koji faks idu, ne stječe potrebno znanje studiranjem, moj faks je posebna priča. Baš kao i ikebana (nekakva japanska tehnika aranžiranja suhog cvijeća) o kojoj ćak imam i knjigu (koju je moja stara dobila za odličan uspijeh i uzorno vladanje u srednjoj školi), znanja koja stječem na faksu potpuno su nevažna i beskorisna za moju struku. Istovremeno, ono što mi je stvarno potrebno da bih našla posao i da bih ga znala raditi uči se ili jako malo ili se uopće ne ući. I jedno od onih jutra kad me probudilo automatsko paljenje radija u 6 kako bih si ponovila prije ispita formule i zadatke iz beskorisne fizike, u vijestima sam čula veselu izjavu našeg ministra Primorca "Hrvatska si ne može dozvliti taj luksuz da proizvodi intelektualce koji nisu potrebni našem gospodarstvu" a zatim su slijedile riječi spikerice koje su na mene djelovale kao hladan tuš: "ministrove riječi posebno se odnose na politologe, pravnike, i grafičke dizajnere"... Da dobro, što će nama politolozi kad se politikom ionako bave oni koji nisu ni osnovnu završili, ali grafički dizajneri!!! Kako netko može izjaviti da grafički dizajneri nisu potrebni? Pa gdje god se okreneš vidiš plakate, novine, ambalažu, vidiš digitalne tiskare, internet stranice...!!! Pa tko to radi nego grafički dizajneri, a moj faks ih svake godine prima samo 50 s tim da od tih 50 više od 25% odustane na prvoj godini (jer shvate da je faks smeće) a do zadnje godine ih ne dogura niti pola! To je druga stvar što Hrvatska ne proizvodi ONAKVE grafičke dizajnere KAKVI su potrebni našem ili bilokojem drugom gospodarstvu. Moj faks proizvodi ljude koji znaju sve o strojevima starim 100 godina koji se više ni ne koriste, znaju fiziku, matematiku, kemiju, statistiku i ostale gluposti koje im nikad neće niti trebati (ali moramo ih ipak znati jer to je tehnićki fakultet i ne možemo ga proći a da neznamo predmete iz područja tehnićkih znanosti), ali ono što nas svaki poslodavac traži pri zapošljavanju, ono što je navedeno pod "obavezno" u oglasima za zapošljavanje, to znaju samo oni koji si nauče doma sami jer se to na faksu ne uči... Jednostavno, program je identičan kakav je bio i prije 100 godina. Na predmetu "Fotografski procesi" cijeli smo semestar učili o analognoj fotografiji, morali smo znati sve vrste razvijača i fiksira i njihov kemijski sastav i sve te gluposti koda ćemo radit jednog dana u kemijskoj industriji i proizvoditi kemikalije za razvijanje, a o digitalnoj fotografiji koja je danas najzastupljenija govorili smo na samo jednom predavanju i to onom zadnjem na koje je došlo 5 ljudi jer je do tada već svima dopizdilo slušati o razvijačima... Naravno, u skripti o tome nema ni riječi jer je skripta pisana prije 30 godina. Imam sreće što sam bila uzoran student i bila jedna od onih 5 ljudi na predavanju pa sam naučila nešto o CCD i CMOS senzorima pa se ne osjećam ko totalni ikebana-debil... Profesorica iz tog predmeta je ipak bila toliko OK (i hrabra) da se usudila u to 300-godišnje drevno znanje koje se ući ubaciti i nešto novo... Mogla bih reći da je situacija srašna a razmišljajući o tome svemu došla sam i do zaključka ćemu je tome tako. Naime, naš faks je poslodavac brojnim profesorima koji su završili naš faks i svaka im čast, oni su, eto, mogli raditi i nešto na strojevima starim 100 godina, ali dans se ti strojevi, kao što sam već prije spomenula, ne koriste. A oni su se mučili na našem faksu, dobili diplomu i sad bi bilo OK da imaju i posao, a pošto neznaju ništa osim o strojevima i tehnikama starim 100 godina, ne mogu ništa osim pričati nama o istom tom. I kakve onda intelektualcie proizvodi ta ustanova? Eto takve. Jedan od njih nastavit će tradiciju o prenošenja tog drevnog znanja novim generacijama na faksu, a ostali neće služit apsolutno nićem. I zato je ministar u neku ruku u pravu, ali nema i pravo rješenje problema. Taj faks ne treba ukinuti nego reformirat, ali pošto se ljudi u ovoj državi boje novih stvari, preostaju mi samo dvije mogućnosti: ili zagrist i bit najbolja od svih u poznavanju strojeva starih 100 godina kako bih dobila počasni posao nastavljanja prenošenja tih beskorisnosti na nove generacije, ili posudit u knjižnici knjige o photoshopu i corelu i počet učit u ono malo slobodnog vremena koje mi preostaje uz fizike i matematike i grafičke strojeve... Ili se počet bavit ikebanom, knjigu imam, sve je spremno...!
|
