bajkovita pojava
Osjecaj kada te obuzme tuga... Mozda malo i vise od tuge... Nesto puno snaznije... primjerice kada osjetis kako bi se bacio na nekoga i iskopao mu oci, poput vrana koje su naletile na jadnu strvinu... Mozda one ne osjecaju taj gnjev, mozda su samo gladne reklo bi se...Ali nisam ni ja nista drugo nego gladan.. gladan malo paznje koja mi je uskracena... A ako nekome uskratis nesto sto mu je prijeko potrebno onda taj netko trazi osvetu.... Onda taj netko i zeli utaziti zed!!!
Uglavnom, taj osjecaj osjetila je jednom davno jedna usamljena dusa...
Bila je graciozna njena pojava...Izgled joj nije bio nezamjetan, cesto su joj pridjevali razne atribute kojih sama nije bila svjesna, cesto su joj prisivali razne osjecaje i maske za koje ona nije ni slutila da ima... Naposljetku sama je sebi bila strana. kazu da je krocila prostorom tako laganim koracima da je promatrac imao osjecaj kao da lebdi...Krhka grada samo je jos vise naglasavala njenu bajkovitu osobnost, cinilo se uistinu kao da je nebesko stvorenje poslano da nagovijesti ljepotu koja nas ceka na drugom svijetu. I zivjela je bajkovito ta pojava. Bila je nadasve sretna, nasmjesena, sa lijepom rijecju spremnom za svakoga. Niposto nije htjela da se poremeti taj njezin svijet. Zasto je to bitno znati?! Nije, ali ce pomoci pri razumijevanju onoga sto ce se desiti…
Bio je to jos jedan lijep i naocigled nimalo drukciji dan od onih na kakve je bila naviknuta. No, iluziji se kukavicki blizio kraj, dolazio je laganim korakom i iz daljine vec neprimjetno poceo nagrizati bajku. Setnja je pocela uobicajeno, pored nevjerojatnog cvata male tresnje koji se tog dana prostirao u beskraj, sto je vise nego inih dana kada bi se znao prostirati samo do vidika. O mirisu da ni ne govorim. Osjecao se cak i s one strane knjige, s one strane lista gdje se prostire druga prica. Lagani koraci su postajali sve sporiji i osjetila se teskoca kojom ostavljaju tragove na putu. Opet su svi prolaznici okretali pokusavajuci barem krajickom oka uhvatiti tu bajku koja prolazi oko njih. I vjerujete, mnogi nisu ni znali sto ih je snaslo, nisu imali pojma o tome tko ili sto pored njih u tom trenu lebdi, ali su svi zaboravljali sto im je ciniti spazivsi tu pojavu. Tako lijepa je bila.
Gromovit i prodoran zvuk se zacu tada i nastade pravi muk. Ni ptice se nisu glasale, ni mravi nisu koracali, cak je i trava prestala rasti. Nebo suze svoje prolijevati stalo, lisce s drveca u pomoc poletilo. Ali pomoci se nije dalo... Bjelinu njene pojave zamjenilo je crvenilo. Krv je liscu more bila i skupiti se nije dala. Cisti sjaj oka zamjenila je praznina, a zivot njen gasio se jos lakse nego sto je putem koracala. Vrijeme je stalo, miris se povukao a cvat tresnje umalo pohrdao... Zadnji vapajem glasa ljupkog jos je uspjela otpjevati „Oprot mu dajem, milost mu saljem“... Bajka to je bila, i nista drugo u sebi nije krila. Rekla je sto je htjela, zivot svoj cemu je posvetila...
Pitamo se sada otkud osjecaj s pocetka price u nama?- Ta treba li pravdati to sto zelim kome oci iskopati?
one more time...
I evo nas opet. Ti i ja... nerazdvojni, nespojivi; izgubljeni, spašeni; umorni, puni života... vidim kod tebe i nešto što sam odavno zaboravio da postoji, zadržalo se samo kod tebe? Mislio sam da sve dijelimo, ali opet sam negdje na putu zaspao kako se čini. Opet sam nešto važno propustio, opet me nešto zaobišlo kao prosjaka na sred raskrižja. Vidim da sam nešto propustio, vidim da mi nešto fali, ali nikako da spoznam što je to... Ne želiš mi reći? Nećeš mi pomoći? Čekaj... imam tebe, ti imaš mene, mi imamo sebe... Čini se kako je sve tu. Misliš da opet umišljam? Da opet tražim problem gdje ne postoji? Ta davno sam se te mane odrekao. Moglo bi se reći da je korizma počela upoznavši tebe. Mislim da ovaj put ne pretjerujem. čini mi se da je tako blizu ta spoznaja, da mi je pred nosom, da mi je nadohvat ruci, a nikako da je dohvatim. Osjetim čak i miris, i on je poznat. Čini mi se da sam to već vidio, nanjušio, opipao, čuo pa i osjetio. Hmm, znači nešto je što se može i opipati i nanjušiti i čuti i vidjeti ali i osjetiti. Ajme, sjetih se!! Fali mi nešto što je tako jednostavno, tako potrebno, tako dragocjeno. Da može se svim osjetilima pokazati, može se jednostavno samo ugasiti, a mislim da je ovo zadnje bas slučaj kod mene. Toliko sam to tržžio i za tim žudio, toliko sam to htio da sam na kraju od puste želje za ciljem zaboravio uživati u tome kada sam našao. Tuge li ove, nesreće li moje! Sjećam se muka pretrpjelih dok ne dođoh do ovdje i nema sile koja će me na to ponovno natjerati... Još nije kasno, iskra zadnja još tinja, a srce mi je dovoljno snažno da i najmanju iskru u ivanjski krijes pretvori. A kad se to dogodi, zajedno ćemo krijes naše ljubavi preskakati i crnila se ne bojati... Ti i ja, ja i ti, bit ćemo nerazdvojni... Ti i ja, ja i ti bit ćemo opet zaljubljeni...
I evo nas opet.Ti i ja... nerazdvojni, nespojivi; izgubljeni, spašeni; umorni, puni života... Vidim kod tebe i nešto što odavno znam da kod mene postoji, a drago mi je da se nije zadržalo samo kod mene ...
Čuvarica sreće
Jednom davno, kada mi je starost daleko bila, kada mi se činilo kako sam nedostižan za smrt, kada me majčin zagrljaj štitio od svega, kada sam živio u bajci, tada mi se javla ptica vatrenih krila. Nije bila nimalo manja od mene, no veličinom me također nije mogla zadiviti, bila je točno moje visine. U očima sam joj vidio isto što bih vidio i u svojima poslije buđenja. Uplašila me svojom pojavom no ipak je u meni pobudila osjećaj sigurnosti...osjećao sam njenu toplinu koja dopire iz gorucih krila, njenu nježnost kojom me obasipala dubokim pogledom u moje oči, ljubav koju je gajila prema životu... činilo se kao da joj čitam svaku misao, pa sam i prije negoli mi se obratila njeznim glasićem znao što namjerava izustiti. Nije pjevala. Više je zvučala kao da šapuće neku od onih molitava kojima me poučavao djed poslije svojih pripovijetki. Time je još više pridobila moju pažnju i počeo sam slušati, a evo što mi je rekla: " Drago dijete, potomče mojih predaka i svih koljena poslije mene... ponovno sam se rodila, onog trenutka iz ognja paklenog i njegovog pepela se uzdigla kada sam začula vapaj tvojih suza. Tu sam i zaštitu moju imaš dok god moja krila trebaš". Začuđeno još uvijek sam gledao i nikako nisam shvatio o čemu je riječ. kao i svako dijete nisam ni pokušao dalje shvatiti što je htjela reći nego sam pružio ruku i dodirnuo užareni kljun. Suza joj iz oka krenu i u trenu ispari na plamenu koji joj je činio tijelo. vidjeh svoju suzu, vidjeh suzu svih onih koji su bili prije mene, i onih koji će biti poslije... Povukao sam ruku prema mjestu gdje je suza isparila, ali me vatra nije opekla. Krenuo sam dalje o pomilovao vatrena krila pod njenim budnim pogledom koji je pratio moje kretnje. Začuo se šapat njen: "Ne žali za onime što nisi, budi sretan zbog onoga što jesi". Začuo sam odvanjanje tih riječi koje su tako tiho izrečene, a tako velik nemir u meni stvoriše. "Da budem sretan zbog onog što jesam,"- upitah je, " a koliko će ostali biti sretni zbog toga što jesam?". Izustio sam tu rečenicu praznim pogledom usmjerenim u vatru njenih krila u kojima se gubio moj mali dlan. "Ovo što vidiš, to je tvoj život i bitan si samo ti". Ispod nje stvori se ljuska a u toj ljusci vidjeh nešto što nikada u životu nitko nije vidio. Predamnom se otvorila vrata vremena... Vidio sam prošlost i svaku svoju suzu, vidio sam budućnost i svaku svoju sreću. Vidio sam tisući života iza mene, vidio sam još njih toliko ispred sebe. A onda sam vidio i nju. Vidio sam svoju čuvaricu kako mi svaki put nanovo pokaže da živimo uvijek jedan život, da poslije njega dođe drugi, pa treći, pa četvrti..., ali nikako, ama nikako ne možemo živjeti dva odjednom!!! Upitah: " A zašto si ovaj puta došla tako rano? Ta još sam dijete"! -"Ovaj puta želim biti sigurna da ćeš živjeti od početka, ovaj puta suza ti je glasnija, sudbina gorča... Ovaj puta želim da se u potpunosti ponovno rodiš, da živiš i da umreš kao ti! Želim da spoznaš da je svako rođenje tvoje ujedno i rođenje moje, da sam svaku smrt tvoju proživjela kao ti sam, da ću svaku sreću tvoju osjetiti i ja na kljunu, ali znaj da je svaka gorka suza tvoja, meni još stotinu puta gorča, krila mi sledi, vatru moju ugasi te u pepeo me pretvori. Gorka je, gorka ta suza tvoja, toliko gorka da u pepeo me vraća!" "A što da učinim da više ne umireš?"-upitah je. Pogleda me u oči i nestade... U zraku se osjećala toplina i male iskrice koje su podsjećale na krijesnice koje su zamjenile dan i noć. Vjernu čuvaricu do danas nisam više vidio, a suzu gorku nisam prolio...Slatka je, slatka ta sudbina moja...
