bajkovita pojava
Osjecaj kada te obuzme tuga... Mozda malo i vise od tuge... Nesto puno snaznije... primjerice kada osjetis kako bi se bacio na nekoga i iskopao mu oci, poput vrana koje su naletile na jadnu strvinu... Mozda one ne osjecaju taj gnjev, mozda su samo gladne reklo bi se...Ali nisam ni ja nista drugo nego gladan.. gladan malo paznje koja mi je uskracena... A ako nekome uskratis nesto sto mu je prijeko potrebno onda taj netko trazi osvetu.... Onda taj netko i zeli utaziti zed!!!
Uglavnom, taj osjecaj osjetila je jednom davno jedna usamljena dusa...
Bila je graciozna njena pojava...Izgled joj nije bio nezamjetan, cesto su joj pridjevali razne atribute kojih sama nije bila svjesna, cesto su joj prisivali razne osjecaje i maske za koje ona nije ni slutila da ima... Naposljetku sama je sebi bila strana. kazu da je krocila prostorom tako laganim koracima da je promatrac imao osjecaj kao da lebdi...Krhka grada samo je jos vise naglasavala njenu bajkovitu osobnost, cinilo se uistinu kao da je nebesko stvorenje poslano da nagovijesti ljepotu koja nas ceka na drugom svijetu. I zivjela je bajkovito ta pojava. Bila je nadasve sretna, nasmjesena, sa lijepom rijecju spremnom za svakoga. Niposto nije htjela da se poremeti taj njezin svijet. Zasto je to bitno znati?! Nije, ali ce pomoci pri razumijevanju onoga sto ce se desiti…
Bio je to jos jedan lijep i naocigled nimalo drukciji dan od onih na kakve je bila naviknuta. No, iluziji se kukavicki blizio kraj, dolazio je laganim korakom i iz daljine vec neprimjetno poceo nagrizati bajku. Setnja je pocela uobicajeno, pored nevjerojatnog cvata male tresnje koji se tog dana prostirao u beskraj, sto je vise nego inih dana kada bi se znao prostirati samo do vidika. O mirisu da ni ne govorim. Osjecao se cak i s one strane knjige, s one strane lista gdje se prostire druga prica. Lagani koraci su postajali sve sporiji i osjetila se teskoca kojom ostavljaju tragove na putu. Opet su svi prolaznici okretali pokusavajuci barem krajickom oka uhvatiti tu bajku koja prolazi oko njih. I vjerujete, mnogi nisu ni znali sto ih je snaslo, nisu imali pojma o tome tko ili sto pored njih u tom trenu lebdi, ali su svi zaboravljali sto im je ciniti spazivsi tu pojavu. Tako lijepa je bila.
Gromovit i prodoran zvuk se zacu tada i nastade pravi muk. Ni ptice se nisu glasale, ni mravi nisu koracali, cak je i trava prestala rasti. Nebo suze svoje prolijevati stalo, lisce s drveca u pomoc poletilo. Ali pomoci se nije dalo... Bjelinu njene pojave zamjenilo je crvenilo. Krv je liscu more bila i skupiti se nije dala. Cisti sjaj oka zamjenila je praznina, a zivot njen gasio se jos lakse nego sto je putem koracala. Vrijeme je stalo, miris se povukao a cvat tresnje umalo pohrdao... Zadnji vapajem glasa ljupkog jos je uspjela otpjevati „Oprot mu dajem, milost mu saljem“... Bajka to je bila, i nista drugo u sebi nije krila. Rekla je sto je htjela, zivot svoj cemu je posvetila...
Pitamo se sada otkud osjecaj s pocetka price u nama?- Ta treba li pravdati to sto zelim kome oci iskopati?
