Marketing
Čuvarica sreće
Jednom davno, kada mi je starost daleko bila, kada mi se činilo kako sam nedostižan za smrt, kada me majčin zagrljaj štitio od svega, kada sam živio u bajci, tada mi se javla ptica vatrenih krila. Nije bila nimalo manja od mene, no veličinom me također nije mogla zadiviti, bila je točno moje visine. U očima sam joj vidio isto što bih vidio i u svojima poslije buđenja. Uplašila me svojom pojavom no ipak je u meni pobudila osjećaj sigurnosti...osjećao sam njenu toplinu koja dopire iz gorucih krila, njenu nježnost kojom me obasipala dubokim pogledom u moje oči, ljubav koju je gajila prema životu... činilo se kao da joj čitam svaku misao, pa sam i prije negoli mi se obratila njeznim glasićem znao što namjerava izustiti. Nije pjevala. Više je zvučala kao da šapuće neku od onih molitava kojima me poučavao djed poslije svojih pripovijetki. Time je još više pridobila moju pažnju i počeo sam slušati, a evo što mi je rekla: " Drago dijete, potomče mojih predaka i svih koljena poslije mene... ponovno sam se rodila, onog trenutka iz ognja paklenog i njegovog pepela se uzdigla kada sam začula vapaj tvojih suza. Tu sam i zaštitu moju imaš dok god moja krila trebaš". Začuđeno još uvijek sam gledao i nikako nisam shvatio o čemu je riječ. kao i svako dijete nisam ni pokušao dalje shvatiti što je htjela reći nego sam pružio ruku i dodirnuo užareni kljun. Suza joj iz oka krenu i u trenu ispari na plamenu koji joj je činio tijelo. vidjeh svoju suzu, vidjeh suzu svih onih koji su bili prije mene, i onih koji će biti poslije... Povukao sam ruku prema mjestu gdje je suza isparila, ali me vatra nije opekla. Krenuo sam dalje o pomilovao vatrena krila pod njenim budnim pogledom koji je pratio moje kretnje. Začuo se šapat njen: "Ne žali za onime što nisi, budi sretan zbog onoga što jesi". Začuo sam odvanjanje tih riječi koje su tako tiho izrečene, a tako velik nemir u meni stvoriše. "Da budem sretan zbog onog što jesam,"- upitah je, " a koliko će ostali biti sretni zbog toga što jesam?". Izustio sam tu rečenicu praznim pogledom usmjerenim u vatru njenih krila u kojima se gubio moj mali dlan. "Ovo što vidiš, to je tvoj život i bitan si samo ti". Ispod nje stvori se ljuska a u toj ljusci vidjeh nešto što nikada u životu nitko nije vidio. Predamnom se otvorila vrata vremena... Vidio sam prošlost i svaku svoju suzu, vidio sam budućnost i svaku svoju sreću. Vidio sam tisući života iza mene, vidio sam još njih toliko ispred sebe. A onda sam vidio i nju. Vidio sam svoju čuvaricu kako mi svaki put nanovo pokaže da živimo uvijek jedan život, da poslije njega dođe drugi, pa treći, pa četvrti..., ali nikako, ama nikako ne možemo živjeti dva odjednom!!! Upitah: " A zašto si ovaj puta došla tako rano? Ta još sam dijete"! -"Ovaj puta želim biti sigurna da ćeš živjeti od početka, ovaj puta suza ti je glasnija, sudbina gorča... Ovaj puta želim da se u potpunosti ponovno rodiš, da živiš i da umreš kao ti! Želim da spoznaš da je svako rođenje tvoje ujedno i rođenje moje, da sam svaku smrt tvoju proživjela kao ti sam, da ću svaku sreću tvoju osjetiti i ja na kljunu, ali znaj da je svaka gorka suza tvoja, meni još stotinu puta gorča, krila mi sledi, vatru moju ugasi te u pepeo me pretvori. Gorka je, gorka ta suza tvoja, toliko gorka da u pepeo me vraća!" "A što da učinim da više ne umireš?"-upitah je. Pogleda me u oči i nestade... U zraku se osjećala toplina i male iskrice koje su podsjećale na krijesnice koje su zamjenile dan i noć. Vjernu čuvaricu do danas nisam više vidio, a suzu gorku nisam prolio...Slatka je, slatka ta sudbina moja...
Post je objavljen 22.03.2007. u 01:50 sati.