apel smrti
Putujem od sada
ka vječnosti dalekoj,
životom se hvalim
smrti opakoj.
Čeka me ona
kao svakog drugog,
među nama hara,
otima nam dragog .
O smrti, pratiljo vječna
svoju žeđ utaži,
povuci se odavde
postojanje pravde dokaži.
Završi ovaj boj,
stišaj svoj glas,
okreni nam leđa,
odavno pobijedila si nas.
Putuj, putuj…
U zaborav nestani,
nikada te neće
tražiti nesani.
poems
Unutarnji boj
I dok u noći tmurnoj
S nebesa, crna kiša lije,
U mom krhkom tijelu
Strašan boj se bije.
Razum način traži
Srce da pokori,
A osjećaji svoj dom brane,
U ljubavnoj odori.
O Razume, pratnjo uvijek draga,
Ne kori ono jedino,
Jedino što se u meni nada.
Ostavi mi to malo
U životu slada,
Dopusti da životom mojim,
Makar bolna ljubav vlada.
02:49h, 23.2.2004.
svijetla tocka
Prigušena svjetlost jedne zimske, ali ipak proljetno tople noći pada na nožne prste desne noge i tako tvori jedinu svijetlu živu tvar u podrumskoj sobi koju zadnjih mjesec dana zovem svojim domom.
Želja za dobrom i osiguranom budućnošću natjerala me da se desetima kilometara koji prelaze stoticu, udaljim od svoje cijenjene i iz sveg srca voljene obitelji. Obitelju ne smatram samo članove svog života čija krv u mojim venama kola, nego i one čija ljubav moju ličnost ispunjava, što uz roditelje, braću i sestre podrazumijeva i srednjoškolske veze, okovane nevidljivom gumenom opnom.
Svako dobro skupo se plaća…, pa tako i moje školovanje. Pritom ne mislim na brojčane vrijednosti studija i sporednih troškova, iako su i one ¨perverzne¨- kako bi rekao jedan profesor, nego mislim na razočarenja zbog nedočekanog onog što se prethodno očekivalo. Mislim na duboku prazninu usamljenosti koju svaki novodošao član u novoj zajednici osjeća i na strah od onoga, nečega što nas u bližoj ili daljoj sutrašnjici čeka… što će Sutra biti…? Kako će Sutra izgledati…? Hoće li me Sutra uopće dočekati…?
Pitanja, pitanja i još pitanja na koja uvijek dobijemo jedan istinit i bezbroj mogućih – da ne kažem lažnih – odgovora… Zanimljivost je pritom da su lažni odgovori uvijek ispunjeni raznovrsni bojama, koje ispunjavaju maštovite prikaze naših okruženja u dobru i zlu. Maštamo tako da se slika o Sutra, o našoj budućnosti uklapa u naše životno iskustvo, u naš način gledanja na svijet, pa će te maštovite, do u detalje razrađene fantazije često pokazati jedan svijet pun nas samih, naših bližnjih koji se za čudo Božje nimalo nismo promijenili. Prikazat će nam svijet pun blagostanja, ljubavi pa čak i mira… Kućice u cvijeću, zgrade s obiljem zelenila, ulice sa ili bez automobila, obitelji s osmjesima i sjajem u očima… Neki ćemo se vidjeti u bijedi, rasulu, u izopćenosti iz društva, u samoći okruženi tamnosivim, skoro crnim tonovima i takvim okruženjem – slijepim i nevidljivim, gluhim i nečujnim, mrtvim i neživim…
Dok jedni sanjaju o jutarnjem plaču ptica i cvrčaka, drugi se bude u glazbi raspjevane tišine…Dok jedni žele osjetiti ružnoću ljepote, drugi spoznaju ljepotu ružnoće…Dok jedni ispijaju milost grijeha, drugi cijede gnjev milosti…
Dok svi na svoj način vide svoje lažne budućnosti, pred mojim se očima prostire tama… Tama poput ove koja me progutala u mom novom, jedva mjesec dana starom domu. Moja budućnost je nepoznata, nezaviriva, ne obazire se na moje pozive. Poput zrcala je – vidiš dubinu ali znaš da zapravo nije stvarna, da je samo odraz onoga što je iza tebe, onoga na što možeš sada utjecati, onoga što jednim pokretom možeš promijeniti. Ti si onaj koji stvara sve iza sebe, ali i sve ispred sebe posredstvom onoga što u istom trenutku sa sadašnjim vremenom rušiš, mijenjaš i stvaraš oko sebe.
Riječi je dosta! Sada ustani i upali svjetlo!
kako objasniti...
najolje je odmah reci ono sto mislimo, bez previse razmisljanja.. ali svi mi znamo da je upravo to najteze! kako reci ono sto mislimo, kad nam fali rijeci.. kako izravno ( odmah ) reci ono sto nam je na umu kada i pisuci ovo moram stati i razmislit kako to napisat.. a pisem o najbanalnijim stvarima..
no ne zelim se zadrzavati na toj temi, mozda kojom drugom prilikom.. zapravo sam naslovom htio samo nagovjestiti da cu objasniti zasto ovaj blog nosi to ime koje nosi... radi se ponajprije o tome da me ta brojka cijelo vrijeme prati, kroz cijeli zivot, dokle god sezu moja sjecanja... ali najvaznije od svega se desilo 26.6.2001 godine. znam nema nikakve trojke u svih sedam brojeva datuma. ali nije bitan datum, bitno je sto se desilo tog dana, odnosno te veceri...
za one koji ne zele citat sve sazetak ( zbog prijateljstva)
naime tada smo dvije frendice i ja ( 
shvacate vec = 3) dosli na ideju da nase prijateljstvo zauvijek sacuvamo a to cemo zapecatit onime sto je nama najsvetije, nase najintimnije tajne..ako se netko nada da ce sada slijedit te tajne, vara se.. to znamo samo mi.. tajne su bile ono sto nas je povezalo, njih tri samo za nas troje.. svatko je imao svoju, a sada su postale zajednicke, ne mozete si zamisliti koji je to osjecaj, kada podjelis nesto sto nitko ne zna, niti smije znati s nekom drugom osobom... nesto sto je meni bilo sveto sada je i njima, nesto sto je njima bilo, sada je i meni.. naravno da sam ja morao nadmasiti njihove tajne, pa kada sm izgovorio sto me muci i tisti, pomislio sam da je to to.. da je prijateljstvo gotovo... pogotovo jer jedna od njih, cuvsi istinu, ni riejci nije ekla iducih nekoliko sati... kasnije se saznaje da nije rijec o tome da me manje voli ili slicno, nego da je zatecena time i da joj treba vremena da to prihvati.. a to vrijeme je trajalo cijelu tu noc, za mene pak vjecnost...
iduce jutro opet veselje
, smjeh
, zabava
i naravno ispitivanja
o svemu sto dotada nisu znali o mojoj tajni.. dosadnoooooooo 
jel da??
al meni puno znaci i samo zbog toga sada citate MISTERYOF3 :P
