svijetla tocka
Prigušena svjetlost jedne zimske, ali ipak proljetno tople noći pada na nožne prste desne noge i tako tvori jedinu svijetlu živu tvar u podrumskoj sobi koju zadnjih mjesec dana zovem svojim domom.
Želja za dobrom i osiguranom budućnošću natjerala me da se desetima kilometara koji prelaze stoticu, udaljim od svoje cijenjene i iz sveg srca voljene obitelji. Obitelju ne smatram samo članove svog života čija krv u mojim venama kola, nego i one čija ljubav moju ličnost ispunjava, što uz roditelje, braću i sestre podrazumijeva i srednjoškolske veze, okovane nevidljivom gumenom opnom.
Svako dobro skupo se plaća…, pa tako i moje školovanje. Pritom ne mislim na brojčane vrijednosti studija i sporednih troškova, iako su i one ¨perverzne¨- kako bi rekao jedan profesor, nego mislim na razočarenja zbog nedočekanog onog što se prethodno očekivalo. Mislim na duboku prazninu usamljenosti koju svaki novodošao član u novoj zajednici osjeća i na strah od onoga, nečega što nas u bližoj ili daljoj sutrašnjici čeka… što će Sutra biti…? Kako će Sutra izgledati…? Hoće li me Sutra uopće dočekati…?
Pitanja, pitanja i još pitanja na koja uvijek dobijemo jedan istinit i bezbroj mogućih – da ne kažem lažnih – odgovora… Zanimljivost je pritom da su lažni odgovori uvijek ispunjeni raznovrsni bojama, koje ispunjavaju maštovite prikaze naših okruženja u dobru i zlu. Maštamo tako da se slika o Sutra, o našoj budućnosti uklapa u naše životno iskustvo, u naš način gledanja na svijet, pa će te maštovite, do u detalje razrađene fantazije često pokazati jedan svijet pun nas samih, naših bližnjih koji se za čudo Božje nimalo nismo promijenili. Prikazat će nam svijet pun blagostanja, ljubavi pa čak i mira… Kućice u cvijeću, zgrade s obiljem zelenila, ulice sa ili bez automobila, obitelji s osmjesima i sjajem u očima… Neki ćemo se vidjeti u bijedi, rasulu, u izopćenosti iz društva, u samoći okruženi tamnosivim, skoro crnim tonovima i takvim okruženjem – slijepim i nevidljivim, gluhim i nečujnim, mrtvim i neživim…
Dok jedni sanjaju o jutarnjem plaču ptica i cvrčaka, drugi se bude u glazbi raspjevane tišine…Dok jedni žele osjetiti ružnoću ljepote, drugi spoznaju ljepotu ružnoće…Dok jedni ispijaju milost grijeha, drugi cijede gnjev milosti…
Dok svi na svoj način vide svoje lažne budućnosti, pred mojim se očima prostire tama… Tama poput ove koja me progutala u mom novom, jedva mjesec dana starom domu. Moja budućnost je nepoznata, nezaviriva, ne obazire se na moje pozive. Poput zrcala je – vidiš dubinu ali znaš da zapravo nije stvarna, da je samo odraz onoga što je iza tebe, onoga na što možeš sada utjecati, onoga što jednim pokretom možeš promijeniti. Ti si onaj koji stvara sve iza sebe, ali i sve ispred sebe posredstvom onoga što u istom trenutku sa sadašnjim vremenom rušiš, mijenjaš i stvaraš oko sebe.
Riječi je dosta! Sada ustani i upali svjetlo!
