|
U poruci iz prošlog posta stoji: «Ne bojite me se kao suca jer u svojoj oholosti ne vidite svoje grijehe. Ponizite se i počnite smatrati jedni druge većima od sebe te nećete imati napast natjecanja i omalovažavanja. Ja sam tu da svakog obdarim primjereno rasporedbi moje milosti po mojoj providnosti, a ne po vašim uskim mjerilima. Imajte to na umu i dopustite meni da sudim. Maknite se iz središta i moći ćete jasno vidjeti što smjeram sa svakim od vas.»
Stjecajem okolnosti, nakon duže vremena, našao sam se na jednom biblijskom susretu koji je vodila jedna naša sestra u Kristu. Tema razmatranja je bila 'Preobraženje na Taboru'. Jedna od nazočnih osoba, u trenutku kad se radio osvrt na razmatranje, je rekla kako misli da ne treba reći bilo što (uz obrazloženje da je pomenuto razmatranje shvatila u stilu: 'O ovome sad za sad ne govorite nikome') , tim više jer se to što je dobila u razmatranju nije ticalo nje direktno, nego sviju nas, dodavši: «Jedino ukoliko vi želite mogu vam prenijeti.»
Inače, pravilo susreta je da ne iznosimo ništa što se ne tiče nas osobno, nego se svjedočanstvo odvija po principu: «Što meni osobno riječ Božja kaže». Međutim, sestra u Kristu je napravila izuzetak rekavši da se može iznijeti. Iz kojeg razloga ne znam, al znam da je uskoro, nakon pročitane 'poruke', uslijedilo nešto što nije služilo na čast onoj koja si je uzela u zadatak animirati jedan takav susret. Iako je susret završio na tomu (nije bilo nikakvih rasprava), stvar je otišla tako daleko da je sestra u Kristu narednih dana išla po 'pomoć' kod više svećenika tražeći 'savjet' glede nastalog 'izgreda', pri tom ispustivši prenijeti ključni moment, a taj je da se pomenuta osoba ogradila tako što nije ništa htjela uraditi samoinicijativno, a još manje nametljivo.
Ovu situaciju uzimam kao podlogu onomu što želim reći ovim postom, a tiče se razmatranja nad evanđeoskim ulomkom od iduće nedjelje (prispodoba o rasipnom sinu, tj. o milosrdnom ocu). Iako smo ga slušali u subotu (06.02.), zbog svoje važnosti je stavljeno i u 4. korizmenu nedjelju.
U danima iza nas imali smo priliku slušati riječ Božju, koja na momente nije bila nimalo ugodna. Riječi opomene su bile tako jake da sam u jednom trenutku, da li po inspiraciji ili ne – svejedno, u noći s četvrtka na petak stavio uz prigodna čitanja i jedan 'apokaliptični' video (klimatske promjene i opomene Božje) koji je govorio o znakovima vremena. Sutradan u jutro se desio razoran potres u Čileu. Da li je slučajnost ili ne - svejedno, isto se desilo i rujnu prošle godine (potres i tsunami – Samoa) kada sam također uz misna čitanja stavio 'apokaliptički' video. Uopće se nisam iznenadio kada sam maloprije pročitao kako se u Čileu tijekom jučerašnjeg dana desilo još pet potresa srednje jakosti, a započeli su neposredno pred inauguraciju novog čileanskog predsjednika. Prekjučer na Kosovu, a dan prije u Turskoj, pa opet Malezija, Kirgistan, oluja u zapadnim dijelovima Europe, ovaj val hladnoće, odvajanje ledenjaka itd. vijesti su koje vrtoglavom brzinom slijede jedna drugu i to baš u ovim danima kada smo u crkvama slušali riječi opomena Božjih. Kako sve ovo protumačiti ako ne kao hitan poziv na obraćenje!?
Pitajući @majušnu o eventualnoj oprečnosti ove poruke sa slikom o milosrdnom Ocu (iz prispodobe) htio sam da dođemo do svrhe opomena Božjih. One, ma koliko god teške bile, nisu nikad odvojene izvan konteksta ljubavi Božje koju ima prema nama, pa čak i da doista zaslužujemo da nam se desi ono što se desilo onima u Siloamu. A zaslužujemo.
«Mislite li da ti Galilejci, jer tako postradaše, bijahu grešniji od drugih Galilejaca? 3Nipošto, kažem vam, nego ako se ne obratite, svi ćete slično propasti! 4Ili onih osamnaest na koje se srušila kula u Siloamu i ubila ih, zar mislite da su oni bili veći dužnici od svih Jeruzalemaca? 5Nipošto, kažem vam, nego ako se ne obratite, svi ćete tako propasti.»
Svoju nadu ni u kom slučaju ne možemo staviti u 'svoju pravednost', te sebe izuzeti izvan žrtve otkupljenja nazivajući samog sebe nevinom žrtvom. Nevini postajemo tek po prihvaćanju otkupljenja vjerom u tu neprocjenjivu žrtvu koju Krist radi nas i našeg spasenja pretrpi.
Zato nikako ne mogu pojmiti kako nekim ljudima uopće pada na pamet, u ovom vremenu totalnog otpada i apostazije, dobro nazivati zlim, a zlo dobrim. Što je to što se još treba desiti pa da zaključimo da se nalazimo na rubu ponora ukoliko se ne obratimo Gospodinu? Možda da legaliziramo brak sa životinjama?
Božja je pravednost, reći će papa Benedikt XVI. u svojoj Poruci za ovu korizmu, neraskidivo povezana uz pravičnost u odnosu prema bližnjima. Zato zanemariti nered na međuljudskoj razini, a pozivati se isključivo na dobrotu Božju ne znači ništa drugo nego oportuno pristajati uz zlo kao da se sudbina mog bližnjeg mene ne tiče. Stoga je potrebno izići iz opsjene o samodostatnosti te razotkriti tu bijedu zatvorenosti u sebe tako što ćemo si iznova posvjestiti važnost i značenje 'jednog tijela'. Kad jedan ud trpi, onda trpi cijelo tijelo.
No, da pređem na poentu. Nerasuđivanje tijela Kristovog razlog je brojnim ne samo nesporazumima, nego i bolestima koje razdiru jedinstvo Crkve, a glavni uzrok vidim u egocentrizmu. Dio poruke nam govori o tome: «Ponizite se i počnite smatrati jedni druge većima od sebe te nećete imati napast natjecanja i omalovažavanja.» To važi za svakog od nas, al na poseban način se odnosi na one koji su pozvani na rasuđivanje iz razloga koji od njih traži da prepoznaju ono dobro koje se tiče zajednice vjernika i ugrade ga za dobro sviju. Strah pred ovim rasuđivanjem, odnosno svijest o svojoj nedostojnosti (uz pomanjkanje povjerenja) razlog je što često dođe do nesporazuma na relaciji između onih koji potiču i onih koji su pozvani da rasuđuju. Istina je da se u moru duhovnih ponuda nađe dosta toga što je mutno i nejasno, ali je isto tako istina da je Duh Sveti danas kamen spoticanja za mnoge.
U potpunosti razumijem zahtjevnost animiranja, rasuđivanja i usmjeravanja. Jedno od bolnih pitanja koja se u tim situacijama pojavljuju jeste 'kako se postaviti u konfliktnim situacijama'. Na prvom mjestu valja si posvjestiti da postojanje konflikta samo po sebi nije zlo. Ono može dovesti do pozitivnih odnosa unutar jedne grupe ili zajednice vjernika. Svatko od nas se 'melje' u žrvnju tih odnosa na vlastitu izgradnju. Ono što je tragično jeste da u određenim situacijama kao da ne shvaćamo kako ih nadići, kako iz njih izići i što učiniti. Odsustvo strategije upravljanja nastalim konfliktnim situacijama je ono što više zabrinjava nego samo njihovo postojanje.
U tim situacijama nekad je jako teško reći da ne vladamo nastalom situacijom, da ne vidimo, ne razumijemo, da ne znamo … da treba promoliti. Asistenti smo i upravitelji povjerenih milosti, a ne njeni gospodari. Svoje neznanje ne bi smjeli projicirati tako što ćemo obezvrjediti drugog. Taj drugi iz nas može 'izvući' ono loše u nama i dovesti nas u nezgodan položaj, međutim svako neznanje je moguće nadomjestiti poniznom gestom ljubavi. Ako se trudimo revnovati i služiti Gospodinu u istini isto tako bi češće valjalo posvjestiti si kako iza prve dolazi druga zapovjed ljubavi prema bližnjem kao prema samom sebi. Moj bližnji nije 'predmet' mog interesovanja, a još manje pokusni kunić za moje vježbanje u krepostima. Ako je meni neugodno biti osramoćen zbog neispravnog razlučivanja, nije ništa manje neugodno otrpjeti klevetu. Vrlo lako je pod borbom za 'pravu stvar' ući u napast promicanja 'svoga puta', te pasti pod opomenu ove poruke:
«Ja sam tu da svakog obdarim primjereno rasporedbi moje milosti po mojoj providnosti, a ne po vašim uskim mjerilima. Imajte to na umu i dopustite meni da sudim. Maknite se iz središta i moći ćete jasno vidjeti što smjeram sa svakim od vas.»
Kada je Isus ispričao onu prispodobu o vinogradarima ubojicama tu su se našli neki koji su shvatili da govori o njima, no to ih nije spriječilo da se tajno sastanu i smišljaju način kako da ga se riješe. Jedino čega su se bojali jeste ono do čega su posebno držali jer su od toga 'živjeli', a to je: 'bojahu se što će narod reći'.
Međutim, kamen koji odbaciše graditelji postade kamen zaglavni. Tko će razumjeti ovo čudo!? Neki izgleda tek kad se o njega razbiju.
Pitanje koje ostaje pitanje svih pitanja na koncu svega glasi: «Ljubiš li me?»
Naravno, njemu prethodi posvješćenje spoznaje da je on nas prvi ljubio, te da kod oca ima kruha i za njegove sluge, a kamoli ne i za njegove sinove. Unatoč tomu što ćemo u svom približavanju Bogu naići na mnogu stariju braću koja će nam prkositi svojom 'nepogrešivom' apsolventnošću, ono što nas treba pokretati prema naprijed jeste uvjerenje o Božjem milosrđu, te da odbačenost i smrt imaju i pozitivnu stranu ukoliko znamo da je Njegova zadnja, a sve ostalo mijena.
Josipova braća su to shvatila tek kada su iskusili okrepu koja je došla po Josipu nakon više godina suše. Naravno, preduvjet je bilo pokajanje. Josip im je oprostio u srcu već davno prije, međutim to im je dao do znanja tek kada su 'položili test' htjenja. Njegova nakana nije bila natjecanje i zlurado dokazivanje. Ono što je očekivao od njih jeste njihovo novo srce.
Ponizite se i počnite smatrati jedni druge većima od sebe te nećete imati napast natjecanja i omalovažavanja.
|
