|
Darko Grden
Interview: Dr. fra Ante Vučković, izvanredni profesor filozofije na KBF-u u Splitu
Pokreti su djeca svoga vremena i odgovor na vrijeme
Teološko-pastoralni tjedan u organizaciji Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, jedna od najznačajnijih nacionalnih prigoda za promišljanje o novim izazovima koji su pred Crkvom, ove si je godine zadao temu »Pastoral u susretu s novim crkvenim pokretima«. Jedno od izlaganja s najizazovnijim naslovom organizatori su povjerili članu Franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja dr. Anti Vučkoviću, izvanrednom profesoru filozofije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Splitu. Splitski je franjevac rado podijelio svoja zapažanja i promišljanja s čitateljima Glasa Koncila.
»Moj« izbor Isusa kao »mojega« Boga
Naslov Vašega predavanja na TPT-u glasi: »Pokreti Crkve - odgovor na duh vremena i suvremene kulture«. Možete li reći u kojem to smislu pokreti nastoje biti odgovor?
DR. VUČKOVIĆ: Za razumijevanje pokreta jako je važno razumjeti što se dogodilo Zapadu u njegovu duhovnom razvoju. Charles Taylor je u svojim analizama procijenio da je pitanje identiteta i dobra ključno čovjekovo pitanje. Drugim riječima, pitanje »tko sam?« vezano je uz pitanje »što kao čovjek trebam činiti da bih sebe mogao smatrati dobrim čovjekom?«. No pitanje se dobra tijekom povijesti stavljalo u različite kontekste. U antici je dobrota bila vezana uz shvaćanje kozmosa, u srednjovjekovnome kršćanstvu uz Boga (nebo), u prosvjetiteljstvu (modernoj) uz čovjeka i njegovu autonomiju. Danas smo došli do četvrtoga velikog preokreta koje neki nazivaju kasnom modernom a neki postmodernom, u kojemu se izvor moralnosti smješta u odluku pojedinca. Svatko sam odlučuje što je za njega dobro. Naravno da su mogući konflikti između mojeg i tuđeg izbora. Oni se rješavaju pravno. Tako pravo dolazi u prvi plan kao način reguliranja odnosa među ljudima.
To je pozadina u kojoj se javljaju pokreti. U tom kontekstu valja reći da su pokreti djeca svog vremena, da sami žive od impulsa koje dobivaju od svojega vremena, no istodobno daju i odgovor na vrijeme i njegove nedorečenosti. To je osobito vidljivo u insistiranju na osobnoj odluci, na obraćenju, na krštenju u Duhu, na »mojemu« osobnom izboru Isusa kao »moga« Boga. To se osobno uvjerenje onda živi u zajednici koja je pregledna, u kojoj se ljudi mogu međusobno poznavati. Imamo dakle zajednice vjernika čiji se članovi sastaju svojevoljno, zato što to žele. Ta egzistencijalna, osobna pripadnost obilježje je svih novih pokreta u Crkvi.
»Pokrenuti« članovi pokreću druge
U čemu je novina suvremenih pokreta u odnosu na stare pojave, spomenimo samo redovništvo u svim njegovim oblicima i karizmama koje su davale uvijek nove poticaje Crkvi?
DR. VUČKOVIĆ: Mislim da je prva novina u njihovoj masovnosti. Crkveni pokreti danas u svijetu zahvaćaju milijune ljudi i vrlo se brzo šire. Nadalje, gotovo je pravilo da se pokreti dobro prilagođuju mogućnostima komunikacije koje nudi suvremena tehnika. Možda je dobra povijesna paralela snažna veza protestantizma i tiska.
Kod svih se novih pokreta snažno osjeća svijest o pozivu Duha Božjega, svijest da opstaju, ne iz ljudske volje nego kao odgovor na Božji poziv. Stoga se svi noviji pokreti, kad govore o svojemu nastanku, pozivaju na iskustvo susreta s Bogom. Bilo na iskustvo jednog čovjeka, osnivača, bilo na iskustvo pripadnika pokreta, kao što je slučaj s karizmatskim pokretom čiji pripadnici izravno kažu: Mi nemamo ljudskog pokretača, nas pokreće Duh Sveti.
Iz onoga što ste dosada rekli dade se iščitati kako Vi u pokretima doista vidite priliku Crkve...
DR. VUČKOVIĆ: Uvjeren sam da velik dio pokreta u sebi nosi istinski potencijal koji se može razviti, ali koji se može i ugušiti. Može mu se pomoći. Ali i odmoći. Pavao ne bi pisao »ne trnite Duha« kad ne bi znao da je i to moguće. Ono što ja vidim kao osobito pozitivno jest to da pokreti brže i učinkovitije uspijevaju doprijeti do ljudi i pokrenuti ih. Imaju dakle dva momenta: pokrenuti su, a onda oni koji su »pokrenuti« pokreću druge. Posebno ako uzmemo u obzir da Crkva u posljednje vrijeme ima velikih poteškoća s »antisvjedočenjem«, dakle s članovima koji umjesto da svjedoče prisutnost živoga Boga imaju poteškoće s osnovnim ljudskim kvalitetama.
Nadalje, čini mi se da pokreti s terapeutskim naglaskom imaju bolji pristup ljudima koji su opterećeni patnjom, slomljenim odnosima, nego što je to slučaj s uvriježenim pastoralom koji ima administrativni pristup te teško može odgovoriti na takve zahtjeve.
Zbog svega toga smatram kako bi taj potencijal trebalo aktivnije uključiti u život cijele Crkve, to više što je velik dio ljudi unutar pokreta spreman surađivati s Crkvom te imaju veliku želju i potrebu da, kao članovi pokreta, unutar Crkve budu prihvaćeni i priznati.
Pokreti su »dar Duha Svetoga Crkvi«
Je li tu prigodu Crkva, po Vašem mišljenju, na pravi način prepoznala, osobito kod nas?
DR. VUČKOVIĆ: Desetljećima smo živjeli u nametnutom kolektivnom shvaćanju življenja vjere. Na velike socijalističke skupove Crkva je odgovarala velikim katoličkim skupovima, hodočašćima, odlascima u marijanska svetišta, sa snažno istaknutom potrebom velikih brojeva. To je naprosto bio način preživljavanja.
No kad je pao Berlinski zid, vrlo smo brzo bili izloženi dolasku pojedinca u prvi plan. I do nas je stigao snažni val novih pokreta, kako onih obojenih new ageom, tako i crkvenih. Očito da je to bio nagli udar i neočekivani pomak i Crkva se našla pred nečim za što nije bila pripravna, niti se objektivno mogla pripraviti. Otada dosada stav bi se institucionalne Crkve mogao opisati kao »toleriranje s distancom«, kao provjeravanje duhova, kao čekanje da se vidi što će se dogoditi i kamo će sve to krenuti. Sada je prošlo određeno vrijeme i situacija je postala jasnija. Stoga smatram da je došlo vrijeme za kvalitetni dijalog između institucionalne Crkve i pokreta. To može biti samo na obostranu korist. Jer Crkvi je s jedne strane potrebno da uvijek ima pokrete koji će joj vraćati životnost, vraćati je onom najizvornijem »pokretu« koji dolazi iz osobnog susreta s Bogom. S druge strane, pokretima je potreban oslonac na instituciju koja traje, koja ima veće pamćenje, koja iz tog pamćenja može uvijek iznova prepoznavati koji put može biti stranputica.
Bez kvalitetnog dijaloga ljudi u pokretima osjećaju se neprihvaćenima i to pojačava opasnost pretjerivanja u nekim pojavama koje mogu biti negativne. Mislim da je i inače u društvu u kojemu živimo, a onda i u Crkvi, najvažnije priznanje. Gdje god nema priznanja, gdje nema prihvaćanja drugoga u onome što on smatra važnim, postoji opasnost da se on zatvori, a to uvijek pogoduje pooštravanju i zastranjenjima.
Službena je Crkva pokrete shvatila kao »dar Duha Svetoga Crkvi«. To znači: mi ih priznajemo kao dar, kao takve ih prihvaćamo, pristajemo na suradnju, te im kao institucija želimo pomoći da odrastu, da dođu u zrelu dob, da prebrode mladenačke bolesti, da uoče poteškoće koje se lakše mogu riješiti kroz komunikaciju. Čini mi se da bi uspostava kvalitetnog dijaloga u našoj mjesnoj Crkvi, u našim biskupijama, bila od velike koristi kako za pokrete tako i za život cijele Crkve.
Elitizam? Ne, radije autentičnost!
Pokreti su vrlo šarolika pojava i vrlo je opasno reći bilo što negativno, jer se to u pravilu nikad ne odnosi na sve pokrete. Ipak, mnogi im općenito prigovaraju svojevrsni elitizam...
DR. VUČKOVIĆ: Mislim da bi »elitizam« bio pogrešna kvalifikacija. Elitizam bi trebao biti stvaranje skupine koja je u nekom području obrazovanija, viša, istaknutija, zaštićenija. Mislim da to ovdje nije slučaj, nego je riječ o razlikovanju između životnog kršćanstva i tradicionalnog kršćanstva. Koliko ja poznajem pokrete, nitko od njih ne želi zatvorenost, nitko ne želi izdvajanje. Rijetko se susrećem s ljudima koji bi takvo što zagovarali, ali često susrećem ljude koji kažu da se ne osjećaju prihvaćenima i shvaćenima. I susrećem, s druge strane, kršćanstvo u kojemu je najvažnije pripadati tradicionalno, teritorijalno, ali gdje je osobni vjerski život u drugome planu. Ono čega se pokreti ne žele niti smiju odreći - jer je to nešto najbolje što imaju - jest kršćanstvo na temelju vlastite odluke i želje da ta odluka oblikuje cijeli život. Mislim da nije riječ elitizmu. Radije o autentičnosti.
Često se govori o župi kao mjestu gdje bi pripadnici pokreta mogli biti na korist svim vjernicima. Je li župa kao »zajednica zajednicâ« rješenje za taj problem?
DR. VUČKOVIĆ: Nisam pastoralni teolog i ne bavim se župom kao takvom. No koliko mogu opaziti ovako »sa strane«, čini mi se da se neki pokreti u nekim župama dobro uklapaju u život župne zajednice. Postoje kao zasebna skupina, ali žive unutar župe i pridonose njezinu životu. Možda bi se i župa mogla misliti terminima (ne)gostoljubivosti.
»Svjedočenje je pak aktivna zadaća«
Ako se pozornije razmotre izvještaji sa susreta predstavnika hijerarhijske Crkve s pokretima, opaža se kako crkveni pastiri mahom pozivaju pripadnike pokreta na svjedočenje Krista u svijetu. Kako komentirate tu činjenicu?
DR. VUČKOVIĆ: Kad se članove pokreta poziva na svjedočenje u svijetu, čini se da je riječ o dvije stvari. Prvo, o svijesti Crkve da pokretima treba dati identitet i zadaću. Ta bi zadaća bila svjedočenje u svijetu u kojem žive. Drugo, riječ je o svijesti Crkve da ona više ne može doprijeti tamo gdje mogu članovi pokreta. To znači da Crkva neizravno priznaje da propovijed jednoga župnika može doprijeti do maksimalno 20 posto njegovih župljana, dok osvjedočeni vjernici mogu doprijeti do puno većeg broja ljudi s kojima žive. Iza toga isto tako stoji svijest da osobno svjedočenje jednog vjernika ima daleko veći učinak od propovijedi jednog župnika. Jer u svijetu u kojem živimo župnika lako možemo smjestiti u određenu društvenu ulogu te reći: on to obavlja jer to spada u njegovu profesiju.
Iza svega toga ima još nešto. Kad god se rade istraživanja, crkvena, sociološka, politička, u kojima se nastoji procijeniti tko je vjernik, uvijek se uzimaju pasivni kriteriji. Vjernik je onaj tko prihvaća što mu Crkva daje. Svjedočenje je pak aktivna zadaća. Naime, tko god je ušao ozbiljno u vjeru, ulazi i u evangelizacijsko poslanje. Dakle, kad Crkva insistira na svjedočenju, onda želi reći da aktivni vjerski život nije pitanje samo nositelja određenog statusa, nego sviju koji su primili krštenje.
»Kvalitetna mreža religioznoga života«
Kod nekih se pokreta i skupina, više okrenutih molitvi, opaža izvjesna sklonost k intimizmu, do te mjere da se čini kako članovi dobro funkcioniraju samo unutar te zajednice...
DR. VUČKOVIĆ: Kad kažem djeca svog vremena, onda to znači da je u njima prisutan individualizam kao obilježje kulture u kojoj živimo. No kad govorimo o odgovoru, onda se postavlja pitanje »na što?«. Mislim da tu postoji pozadina koju bi trebalo razjasniti. Kod nas je velik dio ljudi ranjen. Iza sebe imamo rat, raseljavanje, ali prije toga brojne je obitelji razdvojio odlazak na rad u inozemstvo. To je ostavilo duboki trag na međuljudskim odnosima. Opažam kako velik broj ljudi u Hrvatskoj nema gotovo nikoga s kim mogu biti potpuno otvoreni. Razbijeni su obiteljski odnosi, sve je više samaca itd.
Kad se pojave skupine koje nude toplinu, intimnost u religioznom kontekstu, onda je to iznimno privlačno za ljude s poteškoćama. Uzmimo za primjer neokatekumenske zajednice. Ako čovjeku koji nije imao društva, koji nije imao s kim razgovarati, takva zajednica zada vremensku okosnicu da se dvaput tjedno sastaje s 30-ak ljudi (oni se nazivaju braćom i sestrama) koji ga mogu razumjeti i s kojima se može družiti; ako mu se dade zadatak da dvaput tjedno nešto napravi, pripremi biblijski tekst kako bi se nad njim razmatralo - onda takva osoba zapravo dobije okosnicu cijeloga života. Nije dakle zadovoljena samo religiozna potreba. Isto će se tako ljudi slomljenih odnosa itekako otvoriti nekome tko kaže da ima karizmu slušanja, karizmu molitve za drugoga, karizmu liječenja, kao što je slučaj u karizmatskome pokretu.
Istina je da u nekim zajednicama postoji možda prejak naglasak na individualnosti, na osobnom odnosu s Bogom, čak je možda prisutan i zaborav na drugoga. No jednako se tako u tim zajednicama, samim tim što su zajednice, može osjetiti kako je i za osobni napredak važno da čovjek živi u mreži života, u kvalitetnoj mreži religioznoga života. Doista mislim da se kršćanstvo istinski živi tamo gdje postoje kvalitetni ljudski odnosi. Prva stvar koju Bog čovjeku kaže kad ga poziva jest da treba ljubiti ljude, tj. da treba stvarati dobre ljudske odnose. Dijalog sa sveopćom Crkvom, koja je svima otvorena, zacijelo pomaže pripadnicima pokreta u sazrijevanju te svijesti.
Ipak mislim da impuls za dijalog mora doći od institucije koja je stabilna, koja nije u strahu, koja ima svoju ulogu u svijetu, u povijesti i društvu. Institucija doista tim zajednicama može pomoći da se razviju, kao što ih može i ugušiti.
Što je onda sa sintagmom »aktivni vjernik u Crkvi«, koja se i kod nas rabi već dugo vremena?
DR. VUČKOVIĆ: Bojim se da u našoj Crkvi »aktivni vjernik« znači biti vjernik koji se angažira u župi. A kad govorimo o pokretima, onda je riječ o svjedočenju u svijetu koji nema odnosa s Bogom, ili je taj odnos dalek, nejasan.
Crkva treba ispitati i razumjeti
Kod nekih su pokreta prisutni fenomeni poput molitve u jezicima, iscjeljenja... Mnoge to oduševljava, druge zbunjuje, treći tomu pristupaju s podsmijehom. S druge strane, o takvim fenomenima čitamo u novozavjetnim tekstovima. Kako k tome pristupiti?
DR. VUČKOVIĆ: Smatram da se kod tih pojava treba kloniti ekstrema u stilu: tu izravno djeluje Duh Sveti i samo on, ili pak: tu izravno djeluje Zli, to je podvala, varka. Treba ih pokušati razumjeti, što nije uvijek lako. Kad je riječ o podsmijesima, često je riječ o projekciji vlastitih strahova, ili o nesposobnosti da se stvar razumije. Usporedio bih to s jednom starozavjetnom epizodom: Abraham je pogostio tajanstvene goste a Sara se smijala. Smijeh zbog nepoznatog nije neobična reakcija, ali mislim da to ne bi smio biti stav Crkve i njezinih članova.
Crkva treba ispitati o čemu je riječ i treba razumjeti. Kad je riječ o darovima koji se javljaju u pojedinim pokretima, postoji jedna opasnost: Ili ćemo ih odbaciti i proglasiti nemogućima te tako doći u sukob s vlastitim evanđeljem, ili ih držati na distanci i podsmjehivati se te opet doći u sukob s vlastitim evanđeljem, ili ćemo reći »idemo provjeriti jesu li to uistinu darovi«. Čini mi se da je to novozavjetni stav. Poznajem ljude koji vjeruju da imaju takve darove i koji kažu kako jedva čekaju da ih netko provjeri. Zašto se ne bi osnovalo neko teološko povjerenstvo koje bi bilo prisutno kad se uživo događaju takve stvari. Ako fenomene i ne razumijemo, ili još ne razumijemo, možemo analizirati njihove plodove: Što se događa nakon kraćeg vremena, što nakon dužeg vremena, mijenjaju li ljudi život? Kakav učinak imaju darovi?
»Privatizacija« je znak nedostatne komunikacije
Kad se govori o javnome djelovanju katolika u svijetu, u nekim su zemljama upravo pokreti najsnažniji glas Crkve. Kod nas se ponekad stječe dojam da su previše »privatizirani« pa se teško ujedinjuju...
DR. VUČKOVIĆ: Osobno mislim da se takva »privatizacija« može dogoditi samo u kontekstu društva koje funkcionira bez kvalitetne komunikacije. Ako nema kvalitetne komunikacije između lokalne Crkve, nacionalne Crkve, i pokreta koji se u njoj rađaju, onda su pokreti primorani osloniti se na nešto drugo. Jer, društveno je neodrživo da neka skupina preživi bez oslonca. Zato se pokreti vežu uz osobu. Čini mi se da je oslanjanje na karizmatsku osobnost, koliko god bilo problematično, jedina mogućnost da neki pokreti opstanu u vremenu bez dobre komunikacije. Kad bi postojala bolja komunikacija, onda bi vezanost uz neku karizmatsku osobnost bila daleko manja jer bi se pokret oslanjao na Crkvu kao takvu. Ako pokreti preko odgovornih osoba, crkvenih ureda, redovitih susreta sudjeluju u kvalitetnoj crkvenoj komunikaciji, onda karizmatske osobe gube svoj »društveni sjaj«.
Preuzeto s Glasa Koncila, broj 4 (1753)
|
