|
„Crkvena pripadnost i pastoralna suodgovornost“, odnosno uloga laika u pastoralnom djelovanju na temelju shvaćanja II. Vatikanskog sabora, bio je naslov teme o kojoj je Papa govorio, 26.05. o.g. (Tijelovo) na otvaranju crkvenog skupa rimske biskupije.
Nakon što je pojasnio saborsko gledanje na Tijelo Kristovo kao na 'zajedništvo osoba' koje Duh Sveti sabire u Narod Božji, Crkvu, rekao je kako je taj nauk bio dobro prihvaćen, no da unatoč obilnim plodovima njegovo ulaženje u crkvenu svijest nije bilo baš lagano i uvijek na ispravan način shvaćeno, što je stvaralo izvjesne teškoće. S jedne strane postojale su retrogradne snage koje su još uvijek Crkvu poistovjećivale s hijerarhijom, te s druge one koje su nauk II. Vatikanskog shvaćale kao prekid s tradicijom Crkve i pri tom zanemarivale postojeće razlike između svećeničkih i laičkih službi (i odgovornosti). Prostije rečeno, jedni su više naglašavali vertikalu, a drugi horizontalno sociološku dimenziju, što je izazvalo određene rezove i podjele.
Tako 'retrogradno-tradicionalističke' snage još uvijek ne shvaćaju, ukoliko žele iznova imati Crkvu 'savršeno' ustrojenu (i hijerarhiju i narod), da taj 'retro-korak unazad' ne može više dosegnuti vrijeme kad smo imali 'i temelje i krov', iz jednostavnog razloga što više ne postoji društveno okruženje prožeto duhom evanđelja, nego da se u vremenu 'novog poganstva' mora iznova krenuti od 'temelja' kako bi se stiglo do 'krova'.
Koncil u Dekretu o ekumenizmu kaže, da Krist svoju Crkvu zove u njenom hodu na neprestanu reformu koja joj je trajno potrebna: «Prema tome, ako bi se – već prema prilikama – bilo u običajima, bilo u crkvenoj stezi ili pak u načinu izricanja nauke (no taj način valja brižno lučiti od samoga pologa vjere) štogod slabije obdržavalo, neka se to u zgodno vrijeme s dužnom ispravnošću OBNOVI (br. 6,1). Problem u razumijevanju obnove leži u određivanju polazišne i ishodišne točke pastorala. Zapravo, istinski problem ne postoji. Postoji samo nespremnost iznova se uhvatiti u koštac s izazovima pastorala u novim okolnostima. Često spominjana i osporavana tzv. 'nulta točka' postoji, no ona se ne tiče nauka kao da bi posrijedi bio raskid s tradicijom Crkve, nego je ona praktične naravi, a tiče se kopanja temelja. Istinski problem je u tome što početak gradnje kuće od temelja nije nimalo lagan posao. Potrebno je na duže vrijeme zasukati rukave, a vidljivih rezultata nema sve dok se ne izađe na površinu. A i onda kada se ukažu plodovi rada valja progutati činjenicu da dalju gradnju preuzima netko drugi. Predmnijevam na Mojsija i ulazak naroda Božjeg u obećanu zemlju. No, i taj gubitak je u konačnici dobitak ukoliko smo radili na slavu Božju. Ako smo htjeli imati plodove na brzinu i još k tomu pobrati lovorike, onda je ne samo kraj našeg dijela posla obeshrabrujući, nego i sama pomisao da bi tako moglo završiti. Onaj dio pastoralnog osoblja koji je neposredno u doticaju s organiziranim laikatom k tomu se mora suočiti s činjenicom da u biti nekoliko godina nije dovoljno za polučiti značajnije rezultate. Iskustvo nam govori da su puno više postigli oni svećenici kojima je dopušteno jedan duži period duhovno pratiti neku laičku zajednicu ili udrugu. Koliko je bitno ne navezati se na nju, kao što to kaže dokument «Svećenik u laičkim udruženjima», isto tako je dobro onim svećenicima koji imaju sklonost duhovnom praćenju omogućiti određenu 'specijalizaciju', tj. posvećenost toj vrsti pastorala na duži rok, na isti onaj način na koji je to dopušteno profesorima na bogosloviji. Fra Zvjezdan Linić i kuća na Taboru su jedan svijetao primjer na tom planu.
Nasuprot retrogradnim snagama, koje još uvijek ne shvaćaju u čemu bi se i na koji način trebala dešavati duhovna obnova naroda Božjeg, 'modernistički nastrojeni tumači' Crkve morali bi priznati povijesni kontinuitet hoda i sve ono što tradicija nosi i nudi, te prihvatiti, poput 'mudrog pismoznanca', koji iz škrinje vadi ne samo novo (poticajno), nego i 'staro' (provjereno), da stalno bude u dužnoj povezanosti i podložnosti crkvenom autoritetu. Ta, ako govore, ne govori se u svoje ime. Ako se nešto nudi, ne nudi se 'u svoju korist'. Njihovo horizontalno rezanje (sistematizacija i preraspodjela odgovornosti) ne bi smjelo isključivati vertikalu prema Bogu, do kojeg često, i na žalost, dolazi ukoliko se ne poštuje hijerarhijski ustroj, odnosno razlika između hijerarhijskog i baznog. Drugi vatikanski sabor nije išao za raskidom s 'predkoncilskim' , nego za obnovom postojećeg. Obnova ne znači izolaciju od povijesti, nego sadašnji trenutak dovodi u ispravan odnos i vezu kako s prošlim, tako i budućim. Govoreći o ovom 'horizontalnom rezanju' koje isključuje vertikalno uporište, papa kaže kako je to «u suprotnosti riječima i duhu Sabora, koji nije želio raskid, drugu Crkvu, nego pravu i duboku obnovu, kontinuitet jedinoga subjekta Crkve, koja raste i razvija se u vremenu, ostajući uvijek identična, jedinstven subjekt Božjega naroda u hodu». Podsjetio je okupljene na crkvenom skupu rimske biskupije kako se treba promicati suodgovornost sviju, posebice laika, te kako se i danas stanovnicima Rima treba navijestiti evanđelje kao što se učinilo nekad u prvim stoljećima. «Previše krštenih nije na putu Crkve, ne osjećaju se dijelom crkvene zajednice, a župama se samo u nekim okolnostima obraćaju radi vjerske službe. Brojni ne-kršćani ne poznaju ljepotu vjere.»- rekao je dodajući kako laici nisu samo suradnici klera nego i nešto više. A to više bismo voljeli vidjeti konkretno u župnom pastoralu, a ne samo za katedrom ukoliko želimo da 'zajedništvo osoba' koje Duh Sveti sabire u jedan narod Božji, Crkvu, bude naša stvarnost, a ne samo mrtvo slovo na papiru. Kraljevstvo Božje je duhovno kraljevstvo, a istinski klanjaoci su u duhu i istini! Treba zatemeljati novog čovjeka pa će onda biti krova i duhovnog i materijalnog.
A za sve to dovoljno je ono malo gorušičinog povjerenja i Riječ- rekao bi naš Gospodin i vjerojatno nam ispričao prispodobu o 'sijaču i sjemenju'. Danas pak bi vjerojatno rekao: "Pa, 'upali', ubaci u prvu i kreni! Auto ide. Ti samo upravljaš! Ako nemaš 'goriva', išti u mene i dobit ćeš. Evo sad je vrijeme milosno, evo sad je vrijeme spasa (2Kor 6,2). Dovoljno je krenuti u povjerenju. Sve ostalo ja činim. Tvoje je da samo osluškuješ što govorim, prepoznaješ znakove na putu i usmjeravaš u danom trenutku!"
|
