|
Središnja poruka Isusovog djelovanja jeste «da budu jedno» kao što je on u Ocu i Otac u njemu. Konteplacija Isusovog odnosa prema Ocu i nama ljudima stavlja nas u ispravan odnos sa Ocem nebeskim i naše međusobne narušene odnose iznova dovodi u vezu. Iscjeljenje svakog člana Crkve, a time i naših međusobnih odnosa, jer jedno bez drugog ne ide, je primarni cilj, koji Crkva definira kao «poziv na svetost».
Jedna od najvećih opasnosti koje se pojavljuju u tom procesu iscjeljenja i sazrijevanja se dešava kada ljudi zajednicu učine ciljem, a ne sredstvom, kako bi se došlo do cilja, a ona se pojavljuje kada se zanemari poveznica koja nas sve ujedinjuje. Isto kao što kruh nije kruh ukoliko se brašno ne pomiješa s vodom i ispeče na vatri, isto tako članovi jedne zajednice nisu zajednica u pravom smislu riječi ukoliko ih ne povezuje jedan te isti Duh, tj. Ljubav Božja. Sjedinjenje članova Crkve nije nikada izravno. Mi jedni drugima jesmo dar, ali smo u isto vrijeme i križ. Kao što roditelj može počiniti grešku u odgoju tako što pokuša živjeti sebe kroz svoje dijete, a da pri tom ne dopušta da mu Krist govori, isto tako postoji opasnost da mi ostvarenje samih sebe pokušamo pronaći tako što živimo iz drugog i drugom posredujemo sebe, svoje osjećaje, ali i svoje terete, svoj jad, a da pri tom ostanemo, ne samo suho brašno, nego i nesamljeveno zrnevlje žita izmješano s pljevom. Mi možemo biti zajedno, no to sjedinjenje nikad ne bi trebalo biti izravno bez obzira koliko mi imali simpatije prema nekome, jer uvijek prijeti opasnost da nam taj drugi postane idol. To naravno ne isključuje neprestanu razmjenu iskustava svjedočkog karaktera i traženje, odnosno pružanje pomoći bratu u potrebi, ali ono uvijek podrazumijeva micanje sebe iz središta koje pripada onome koji je Gospodin i Životvorac.
Stvaranje kršćanske zajednice ne ide putem na koji to čine ljudi od ovog svijeta. Ne radi se o uzdizanju nad druge, nego o silasku na nivo sluge koji druge drži većim i boljim od sebe. Ne radi se o nadgradnji nečeg, nego o pražnjenju sebe od svega onoga što priječi protok milosti Božjoj; o potrebi umiranja sebi kako bi On mogao izvoditi svoja djela kroz nas, a ne mi naša. Zato je skrušenost pred Gospodinom i braćom preduvjet koji prethodi podnošenju i nošenju drugih. To nije čisti i tvrdi realizam, oslobođen osjećajne profinjenosti i sućuti pred bratom čovjekom, ma kakav god on bio. To nije niti cinizam i prezir naspram onih koji još uvijek nisu došli do Gospodina.
Konteplacija Presvetog Trojstva nas uvodi u dubine Srca Isusovog gdje je položena sva ostavština nama namijenjena. Ulazeći u dubine tog misterija mi ulazimo u posjed te ostavštine.. Kontepliranje odnosa unutar Presvetog Trojstva osposobljava nas za unutar-crkveno zajedništvo i odgovorno raspolaganje ostavštinom. No, to ulaženje u ovaj misterij nije tek neko teološko racionaliziranje, nego prije svega dvosmjerna ulica, put pražnjenja sebe i usvajanja obećanja Isusovih. Svaki naš dalji angažman u svijetu jest tek posljedica hoda tim putem. Opravdani vjerom imamo mir i slobodan pristup milosti u kojoj stojimo i dičimo se nadom slave Božje bez obzira na okolnosti u kojima se nalazimo, pa bila to bilo kakva nevolja ili protivština koja, ukoliko smo u tom miru, može donijeti samo postojanost, prokušanost i nadu koja ne postiđuje, nego otvara vrata većoj ljubavi Božjoj koja se razlijeva našim srcima. Iskustvo Uskrsnog mira zalog je kliktaju kojim sv. Pavao kliče: Tko ili što nas može rastaviti od ljubavi Kristove!? Mač? Progonstvo? Iskustvo ovog mira u nama eliminira svaku netrpeljivost, cinizam, suparništvo i svako drugo neprijateljstvo, bilo prema braći unutar Crkve, bilo prema onima vani.
Na Duhove je došlo do potpune objave Presvetog Trojstva. Isus kaže apostolima kako bi im još toliko toga imao govoriti, no budući on odlazi Ocu Duh Sveti je taj koji će im nastaviti govoriti i uvoditi ih u tajne vjere. Duh Istine od Isusa uzima i daje nama sve ono što nam je potrebno, a što je Isus već osigurao i što ima: «Sve što ima Otac, moje je». Svi oni koji vjeruju u ovo imaju udjela u zajedništvu Presvetog Trojstva. Iako svi različiti i jedinstveni, svatko na svoj način, po tom istom Duhu koji je razliven u našim srcima, i mi postajemo jedno. «Ta Posvetitelj i posvećeni – svi su od jednoga! Zato se on i ne stidi zvati ih braćom!». Razlog je to više da se i mi smijemo zvati braćom i svetima. No, to u isto vrijeme nije i gotova stvar. Svatko je od nas pozvan na neprestano suobličavanje. Poziv na svetost, odnosno naše suobličavanje Kristu su prioritetni zadaci pred kojim stoji stvaranje kršćanske zajednice, odnosno i prije svega zajedništva, jer možemo imati zajednicu, a da među nama ne bude zajedništva. «U svetoj Crkvi – kaže sv. Grgur Veliki- svatko je oslonac drugima, a drugi je njegov oslonac». Ukoliko to nismo jedni drugima, onda je upitno i naše suobličenje s Kristom. Nije dovoljno biti samo slušatelj, a ne i vršitelj Riječi. Svatko tko se osjeća pozvanim ima pravo na proročki izričaj, ali ne bi se smjelo dogoditi da budemo navjestitelji Riječi koji istinu drže odvojenu od ljubavi prema onome kome je upućujemo, kao što i gostoljubivost ne bi smjela biti lišena istinoljubivosti. Ukoliko smo samo istinoljubivi postoji opasnost da istinu koristimo čisto realistički i mašemo njome kao s čekićem oko glava drugih. Tko će je takvu slijediti. Ukoliko smo pak samo gostoljubivi, a ne i istinoljubivi kako onda da se pred sobom ne postidimo kao licemjeri i dvoličnjaci.
Jedna zajednica ne može doći do svoje zrelosti ukoliko ne postoje ove obadvije odlike i ukoliko se ne shvati da se unutar zajednice radi o različitim osposobljenostima, a ne o većem ili manjem dostojanstvu, tj. vrijednosti. Različitost bi trebala biti bogatstvo, a ne prijetnja i ugroza određenog statusa. Po pravilu, u većini slučajeva kad dođe do netrpeljivosti najčešći uzrok je u naglašavanju osobnih prava nauštrb osobnih dužnosti. Neprestani proces suobličavanja Kristu bi nas uvijek morao držati u stavu poniznosti naspram našeg duga prema onome kome smo neizmjerno dužni i čuvati u opreznosti da ne bi osudom brata (koji nam duguje puno manje) došli na ponovni sud kad ćemo morati svoj dug isplatiti do posljednjeg novčića, jer mjeru sami odredismo.
U isto vrijeme iluzija je i perfekcionizam da možemo imati zajednicu savršenih. To je druga krajnjost crno-bijelog pogleda na stvarnost Crkve i zahtjevnost koja koči i sputava. Ni Isus nije izabrao savršene, nego malene i neznatne u očima svijeta, koji su znali nakon svega (osim sina propasti) ostati zahvalni, iako su u tom procesu suobličavanja pokazali brojne manjkavosti. Unutar-crkveni dinamizam u jednoj zajednici ne bi trebao ići niti u pravcu skrivanja osobnih grijeha, nego u iskrenom priznanju svoje grešnosti kao podloge svjedočanstvu u kome svu hvalu dajemo Gospodu. Međutim, vrlo često smo svjedoci da je upravo naše razgolićivanje najčešći razlog povlačenju iz suživota. To što smo grešnici je činjenica od koje ne bi smjeli bježati. Ta čime da se hvalimo osim križem našeg Gospodina, koji je platio cijenu i za mene i za tebe. Gospodin nas pita: Kakve su vam zasluge ako ljubite samo one koji vas ljube? Ne čine li to isto i pogani i oni koji vas mrze?
Novi agregativni stadij vjernika laika koji hoće sudjelovati u poslanju Crkve mora biti svjestan da bilo koji oblik udruženog apostolata mora prije svega u sebi njegovati ovu duhovnost zajedništva, koja je već sama po sebi poslanje, jer će tek tada svijet moći reći : «Gle, kako se ljube!». Sve dok se to ne dogodi svaka aktivnost je samo farsa, krinka (I:Pavao II). Ova duhovnost zajedništva se mora očitovati i u nutrini i na izvan u kontekstu «općeg sakramenta» ponuđenog svijetu. Laičko pravo na okupljanje i djelovanje nije pak oslobođeno kriterija po kojima se razlikuje crkvena autentičnost i prosudbe onih koji imaju vlast vezati i odriješivati, a ta autentičnost svoju provjeru ima upravo na ovom osnovnom pitanju crkvenosti, a to je zajedništvo unutar zajednice, te dužna veza sa crkvenim autoritetom koja se ostvaruje preko dodijeljenih duhovnih asistenata. Ova sloboda je laicima zajamčena, no ona je uvijek i isključivo u pomenutom zajedništvu.
Neka nam euharistijsko slavlje , koje izvor i vrhunac zajedništva, otvori pogled vjere u šutljivom motrenju punog strahopoštovanja i pomogne nam da se što više subličimo s Isusom, kako bi riječi Oca nebeskog izgovorene nad Jordanom i u našim srcima imale odjeka:
"Ti si Sin moj, Ljubljeni! U tebi mi sva milina!"
(Lk 3,21-22)
|
