|
Jedan od najopasnijih mitova u kojem i mi imamo udjela – a taj vjerojatno najviše slabi naš rast kao kršćana – je mit da mi, koji smo primili krštenje u Kristu, ostajemo ograničeni na grijeh. Ne samo da je ova tvrdnja daleko od istine, nego je ona i heretička, jer ukazuje na to da je Isusova smrt a samim tim i Njegovo uskrsnuće nisu bili dovoljni da nas spase i da je kršćansko spasenje, sukladno tomu, nešto više od obične priče.
Međutim, da bismo potpunije shvatili zašto mi nismo ograničeni na grijeh, trebamo proći kroz par putovanja. Prođimo najprije, nakratko, do dana stvaranja, kada je Bog, u svojoj beskrajnoj mudrosti, stvorio čovjeka.
Na svoju sliku stvori Bog čovjeka,
na sliku Božju on ga stvori,
muško i žensko stvori ih. (Post 1, 27)
Bezgrješan i svet, prvi čovjek Adam imao je mudrost, srce puno ljubavi i želju da čini dobro, a sve je to rezultiralo skladnim odnosom između Boga i njega samoga. Bio je to savršen odnos koji bi trajao kroz cijelu vječnost da Adam nije shvatio da jedinstvo koje je dijelio s Bogom bilo ograničeno na jedan glavni faktor – vjerovanje u Božju riječ, i što je najvažnije, poslušnost Riječi.
Đavao, kao nemilosrdni neprijatelj i Boga i čovjeka, došao je k Adamu i iskušavao ga da učini jednu jedinu stvar koju mu je Bog zabranio. Sada, mudrošću, Adam je također imao samosvijest i moć izbora. Od njega se tražilo da sve to ovdje i primijeni. Nažalost, Adam je svoju snagu upotrijebio da odabere ono pogrešno. Prepustio se kušnji, i u neposlušnosti prema Bogu, odvojio se od svoga stvoritelja, nasljeđujući proces grješne prirode koji će se kasnije prenijeti na cijelo čovječanstvo.
Jednim malim korakom, Adam nas je prodao u ropstvo đavlu i sve nas pretvorio u robove grijeha.
Sada se nakratko i vrlo brzo vratimo 2000 godina unatrag, kada je Bog poslao svoga jedinoga sina Isusa na zemlju da nas spasi. Svojom smrću na križu a isto tako i Svojim uskrsnućem, Isus nas je oslobodio okova grijeha i jarma robovanja đavlu.
Ili zar ne znate: koji smo god kršteni u Krista Isusa, u smrt smo njegovu kršteni. Krštenjem smo dakle zajedno s njime ukopani u smrt da kao što Krist slavom Očevom bi uskrišen od mrtvih, i mi tako hodimo u novosti života.
Ako smo doista s njime srasli po sličnosti smrti njegovoj, očito ćemo srasti i po sličnosti njegovu uskrsnuću. Ovo znamo: naš je stari čovjek zajedno s njim raspet da onemoća ovo grešno tijelo te više ne robujemo grijehu. Ta tko umre, opravdan je od grijeha. (Rim 6, 3-7) Sada, molim vas, pažljivo slušajte.
Oni koji su kršteni u Kristu – to jest, oni koji su se identificirali s Kristom u njegovoj smrti i pokopu da bi kao takvi mogli živjeti u jedinstvu s njegovim uskrsnim životom – oni su se vratili tamo gdje je Adam bio rije svoga pada, nisu više odvojeni od Boga nego su se ponovno ujedinili s njim. Obnovljen je naš savršeni odnos s Bogom! Kada dođu napasti na našem putu, uvijek iznova se nađemo u istoj poziciji na kojoj je bio i Adam kada je đavao došao da ga kuša. Imamo isti izbor koji je i on imao: poslušati Boga i ostati s Njim, ili ne poslušati Boga i odvojiti se zauvijek od Njega.
Možemo poslušati! Jer, mi više nismo robovi grijeha!
Da, oslobođeni grijeha, postadoste sluge pravednosti. (Rim 6, 18) Ovo je temeljna istina religije po kojoj i mi vjerujemo. Zašto smo onda ustrajni u uvjerenju da se nama koji griješimo ne može pomoći? Pogledajmo nešto kao odgovor.
The Shawshank Redemption navodi priču o jednom čovjeku kojemu je izrečena kazna zatvorskog života zbog zločina koji nije počinio i o njegovoj neprestanoj borbi za preživljavanjem među vlažnim zidovima njegovog novog doma. Jedna od sporednih stvari u filmu pokazuje čovjeka koji je u zatvoru proveo preko četrdeset godina prije nego što je konačno oslobođen. Živio je život iza rešetaka i sadistički raspoloženog čuvara koji je regulirao svaki njegov pokret. Nije mogao ni pojmiti sebi činjenicu o svojoj slobodi Živio je život kao da je još uvijek zarobljen. Još uvijek se osjećao odgovornim stražaru za svoje ponašanje, koji više nije imao gotovo nikakve kontrole nad njim. Nesposoban da se uhvati u koštac s time, objesio se.
Mnogi od nas su kao i ovaj čovjek. Dugo smo bili u ropstvu, ali i dalje zadržavamo pomisao da smo još uvijek pod okovima, da smo još uvijek žrtve vladavine okrutnog stražara koji nas drži u zatvoru, štoviše i onda kada su rešetke srušene i onda kada se stražar odrekne svoga autoriteta.
Suočimo se s činjenicom da više nismo zatvorenici. Slobodni smo! Znači li to da svi mi možemo prestati i griješiti? Odgovor je "Da!". Doista, neki od nas su postali toliko institucionalizirani tijekom svih tih godina provedenih u okovima, tako da će trebati uložiti određeni napor da se oslobode mentalni lanci koji su nas vezali. Drugima je opet postalo toliko ugodno u grješnim zadovoljstvima, tako da će oni po inerciji, protiv svoje volje, biti odbačeni. Štoviše, drugi još nisu shvatili da su mnoge stvari koje su činili bili u stvari napad na Boga. Nimalo nam ne olakšava ni činjenica da je svijet u kojem živimo pun kušnja, kojima nam je se vrlo teško oduprijeti. Ali, može se život živjeti i bez grijeha. Međutim, da bismo tako i činili, moramo prestati misliti da grijeh ima vlast nad nama.
U početku moga putovanja na kršćanskom putu, dogodilo se nekoliko situacija u kojima sam padao. U nekim prigodama sam bio tako skrhan svojim padovima, da sam se osjećao kao da su me bacili s litice. Ali, ni u svojim najgorim trenutcima, dok sam ležao skrhan i uplakan zbog frustracija zbog greške koja je u stvari bila prevladavanje određene slabosti, nikada se nisam prepustio činjenici da je grijeh suštinski dio moje prirode. Onaj koji me je poticao u mome vjerovanju bio je Duh Sveti koji me je neprestano uvjeravao da sam u pravu. Obično bi mi rekao: "Bog insistira na tome da ne griješiš. Pa zar misliš da bi ti Bog rekao da učiniš nešto nemoguće?"
Dogodilo se i to da je ovo uvjerenje bilo potaknuto i mojom vlastitim uvjerenjem da grijeh doista više ne vlada nada mnom, što mi je život koji sada živim učinilo mogućim. U nekim stvarima on i nije savršen, ali je i nekoliko svjetlosnih godina daleko od života kojim sam ranije živio, i ako je čovjek kao što sam ja mogao doći tako daleko, nema razloga zašto i vi ne bi mogli.
Neće ići lako, ali onda nitko više ne će moći reći – moglo je biti. Doći će vrijeme kada ćete i pasti, ne zbog promišljanja, nego zbog nesreće ili istinske slabosti. U takvim trenutcima, znajte da vas Bog ljubi i da je on milosrdan Bog, i da će vam On oprostiti ako se pokajete. Ako je vaše pokajanje iskreno, nikakav događaj neće nas odvratiti od ispovijedi. Još jednom ćete doživjeti obnovu svoga prisnog odnosa s Bogom. Odlučite se, štoviše i onda kada se pokajete, da nećete ponovno pasti. Naravno, to vam se još uvijek može dogoditi, ali bez prestanka se trudite, bez obzira koliko puta padali, ili koliko budu teški vaši padovi. Ako ustrajete u svojim naporima da savladate grijeh, obećavam vam da će Bog u jednom trenutku stati na vašu stranu i pomoći vam da potpuno pobijedite zle duhove koji oblijeću oko vas.
I, umjesto zaključka, želio bih vas ostaviti s par redaka iz prvog Ivanovog pisma. Ostavljam vam ih da ih vi protumačite onako kako vam najbolje odgovara.
Tko god je rođen od Boga, ne čini grijeha
jer njegovo sjeme ostaje u njemu;
ne može griješiti jer je rođen od Boga.
Po ovom se raspoznaju djeca Božja
i djeca đavolska:
tko god ne čini pravde
i tko ne ljubi brata,
nije od Boga.
Neka Duh Sveti bude s vama.
Aneel Aranha (prijevod s engleskog: D. Kolobarić)
|
