|
Dva mlada Moravca čula su za otok na zapadnoj strani Indije na kojem je jedan ateistički britanski vlasnik imao dvije do tri tisuće robova. Vlasnik je rekao: "Nikakav propovjednik i nikakav crkvenjak ne može ostati na ovom otoku. Doživi li brodolom, držat ćemo ga u odvojenoj kući dok ne dođe vrijeme da ode, ali nikad neće moći ni s kim razgovarati o Bogu. Dosta mi je svih tih besmislica."
Dva mlada Moravca su čula za to. Potom su otišli jednom britanskom plantažeru da sami sebe prodaju u roblje kako bi mogli sebi platiti put do tog otoka s robljem, budući ih ovaj nije htio prevesti. Nije im, naime, platio više nego za bilo kojeg drugog roba.
Kad je brod napuštao pristanište u Hamburgu, te ulazio u Sjeverno more, došli su Moravci iz Herrenhuta da vide ovu dvojicu mladića kako odlaze u svojim ranim dvadesetim da se nikad više ne vrate. Ovo nije bio mandat na četri godine; prodali su se u ropstvo do kraja života. Kao robovi mogli su biti vjernici kršćani među drugima. Obitelji su plakale jer su znali da se nikad više neće vratiti. Mnogi su ih promatrali s nevjericom.
Dok se brod odmicao od obale i dok su kuće na obali postajale manje, njih dvojica su došla na krmu broda, zagrlili se i podigli po jednu slobodnu ruku u zrak, te povikali posljednje riječi koje su se od njih mogle čuti:
"Neka Janje koje je bilo zaklano primi čast za svoje trpljenje!"
Ovaj usklik je postao geslo moravskih misija.
|
