mistagogy.blog.hr

petak, 12.09.2008.

KRST ČASNI

Konstantin Porfirogenet u 32. poglavlju svoga djela De administrando imperio govori da je car Heraklije pozvao Hrvate iz Velike ili Bijele Hrvatske, sa središtem oko Krakova, u ove naše današnje krajeve, da mu zaštite zapadne granice protiv Avara. Bilo je to upravo u vrijeme kad je on na Istoku vodio rat za oslobođenje svetoga Križa.

KRSTIONICA
Hrvati su tada bili još pogani, ali su se već kao takvi neizravno borili 'za krst časni', osiguravajući caru, borcu za Križ, zapadne granice njegova carstva. Našem je narodu dao zadatak da se bori 'za krst časni', za križ kao simbol našega spasenja i kršćanstva uopće. I zato naša narodna povijest već od svojih početaka stoji u znaku svetoga Križa. To je njezina najveća čast i slava, a na nama je danas da tome svetome znaku kao narod ostanemo vjerni i u buduće. Osim pojedinih povijesnih motiva za svetkovanje današnjega blagdana ima i drugih. Najdublji je od njih proslava križa, znaka spasenja. Sveci su o križu mnogo razmišljali, od križa mnogo učili, križ im je bio svjetlo i snaga u životu, nada u času smrti. Zato su i umirali stiskajući u rukama časni znak svetoga križa. S tim su se znakom htjeli predstaviti na Božjem sudištu. Križ neka ima časno mjesto i u našem životu! Ne dao Bog da bi se ikada zastidjeli toga znaka našega spasenja!

- 19:06 - Komentari (5) - Isprintaj - #

utorak, 02.09.2008.

Control panel

uTami
Jeste li se ikad našli u situaciji da su vas strpali u određeni kalup i suočili se sa situacijom da vas ti isti ljudi žele pošto-poto zadržati u tom stiješnjenom obliku, a da se pri tom ni najmanje ne trude preispitati svoj stav glede svog odnosa prema vama? Jeste li se ikad suočili s tom neumoljivošću?


Možda ćete reći da je svijet prepun ljudi koji više razmišljaju s predrasudama nego sa stvarnim činjenicama i da nas to ne bi trebalo čuditi, te da nema čovjeka koji se nije suočio s tom pošašću. Uostalom, život je nezamisliv bez pretpostavki i vjerovanja, reći ćete. I pojam zaljubljenosti nije ništa drugo nego kreacija uma i osjećaja zasnovana na predrasudi kad na osnovu jednog 'kostura osobina' idealiziramo sliku o osobi suprotnog spola. Nakon izvjesnog vremena u napasti smo reći da se taj drugi promijenio, kako on ili ona više nisu ista osoba. 'Razbijanje' te iskrivljene slike koju smo imali o nekom u nama tada stvara bol uzrokovanu ne činjenicom da se taj drugi promijenio na gore, nego jer je došlo do gubitka onog osjećaja koji je u nama pri tom 'promatranju' stvarao ugodnost.

Osoba sklona predrasudama je u stalnoj težnji da vidi samo ono u što želi vjerovati i što potvrđuje njene pretpostavke. Međutim, ništa nije skriveno, a da se o tom neće govoriti s krovova i ništa ne postaje sjajno, ukoliko smo istinoljubivi, a da to isto ne izađe na vidjelo, k svijetlu. Istinu je nemoguće ušutkati. Moguće ju je privremeno pokopati, no zar smrt nije obeskrijepljena? Karakteristika istinskog života je u tome da on jednostavno ne može vječno ostati skriven u podzemlju, daleko od očiju, od razuma i savjesti. Od vjekova je tako. Svijetlo istine svijetli i tama ga ne obuze. Koliko god bilo proganjano u svojim lučonošma, ono je uvijek bivalo još sjajnije u svojim iskrama koje su, poput sjemenja razasute na sve strane, postajale nove posude njome ispunjene.

Sagledati drugog u svijetlu Božje Riječi, onakvog kakav on doista jeste, je izazov pred kojim se svi nalazimo. No, uvjet koji se od nas traži jeste istinoljubivost, a ne koristoljublje; gostoljublje, a ne diskriminacija i 'trpanje drugog' u pretpostavljene stereotipe iz kojih im onda ni za živu glavu ne damo izaći kako se ne bi pokazalo da svo to vrijeme nismo bili u pravu, i ka' šta bi i sam Gibonni reka': «Moglo bi bit da je lakše umrit, nego judima reć 'oprosti'». Prava je rijetkost naići na slučaj više od ovog koji bi se dao parafrazirati ovako: «Ti si se doista promijenio/la. Napredovao/la si.», no zar iza te izjave i dalje vrlo čvrsto ne stoji samoopravdavanje koje za sebe kaže da se cijelo proteklo vrijeme bilo u pravu glede suda i osude. Naše bi Ere rekle: 'Kadija te tuži, kadija te sudi', a to u prijevodu glasi da si kriv dok se ne dokaže da nisi, iako si u svakom normalnom procesu, ako već postoji pritužba na tebe, nevin dok se ne dokaže da si kriv.

Neprijateljski stav i nepoštovanje drugog svoj korijen imaju u strahu od nepoznatog i drugačijeg, koji je nepredvidiv u svojoj jedincatosti i pred kojim osjećamo nemoć ukoliko ga ne možemo kontrolirati.

uTami
Želja za kontrolom drugog, pored toga što govori da je taj drugi naš objekt, a ne subjekt, pokazuje i prisustvo jake želje za manipulacijom, koja ukoliko se ne ostvari, prerasta u očitu diskriminaciju drugog svim 'dozvoljenim' sredstvima, a vrlo često i nedozvoljenim, a samo neka od blažih su uskraćivanje informacija i izokretanje istine, tj. laži. Formalni odnos, tj. ponašanje po principu klišea, je samo jedan od najblažih oblika stvaranja distance koju će oni vrlo rado nazvati 'nenavezanost' (čitaj neželjenost), a zapravo je početak jednog kraja koji svoju kulminaciju doseže u diskriminacijskom ponašanju. Manipuliranje drugim je vrijeme trajanja koje započinje s klišeom, a okončava se otvorenom diskriminacijom kad su sva manipulativna sredstva istrošena. Nešto poput objave rata nakon propale politike.

Oduvijek je važilo da su za rat potrebne dvije strane, dva jarca, no što učiniti, odakle započeti- je isto tako trajna dilema. Nije problem samo u dijagnozi, nego i u ispravnoj terapiji. Ti možeš biti (pretpostavimo) sto posto u pravu. Ti možeš znati sto posto da drugi nije u pravu, no to nije samo to. Pitanje na koje moraš pronaći odgovor jeste: Na koji način ćeš reagirati na nanesenu nepravdu? Život koji živimo ovdje na zemlji je kratak. Uskoro će proći. Međutim, ono što ostaje jesu djela ljubavi.

uTami
Nečiju ljubav ne možeš ničim kupiti. Ona ti može biti darovana ili ne. Ne možeš nekog prisiliti da te voli. Zato se i ne isplati biti 'jarac', nego samo i jedino poput 'jaganjca', i to žrtvenog. A da bi se to moglo nije dovoljno samo biti usredotočen na problem, nego biti u stanju vidjeti iza njega. Riječi to ne mogu nadomjestiti, niti bi trebale pokušati obeskrijepiti križ svojim mudrovanjem. Valja biti konkretno zauzet na stvaranju ozračja povjerenja svojim primjerom, suprotnim svakom obliku manipulacije i formalističkom, hladnom, neosobnom pristupu bratu čovjeku. I još ne stati kod toga, nego krenuti dalje od poročnog nečinjenja. Nije se dovoljno samo riješiti poroka i tu stati. Mjesto gdje je bila 'udolina' treba popuniti vrlina. I da sjekira više ne bi bila položena na naš panj potrebno je biti i vršitelj, jer osuda nije samo zbog onog zla koje učinismo, nego i zbog onog dobra koje ne učinismo. Da bi do istinskog bratskog zagrljaja došlo potrebno je odbaciti taj kliše i prestati se skrivati iza statusa, koji nam je darovan, iz jednostavnog razloga jer dalje skrivanje može još više pojačati osjećaj nezadovoljstva samim sobom.

Fanita English u svojoj knjizi «A tako je bilo dobro počelo» iznosi svoju tzv. 'transakcijsku analizu' u kojoj ističe kako osobe sklone dominaciji i kontroli drugih 'paralelno emocionalno maženje' žele zadovoljiti s osobama koje su infatilne i nesigurne i koje će im uzvratiti pažnju svojim iskrenim emocionalnim odgovorom, a da pri tom ti 'kontrolori' ni pod koju cijenu ne žele pokazati svoje osjećaje, nego ih naprotiv drže duboko zakopane u sebi.

'Rat na brvnu' između jaraca nastaje kad se susretnu dvojica istih. Političkim žargonom rečeno, kad dođe do sukoba interesa. Fanita to naziva pojavom 'unakrsnih transakcija' čijeg uzroka puno puta nismo svjesni, ali zato to varničenje vrlo dobro osjećamo na sebi. Psiholozi će reći da je to uslijed pomanjkanja empatije prema drugom i zbog zaokupiranosti svojim statusom i ulogom koja nam je dodijeljena ili koju pokušavamo igrati, no prevedeno na kršćanski jezik moglo bi se reći da je to stoga jer brata promatramo u odnosu na sebe, a ne u odnosu na Boga, da još nismo umrli sebi, da nismo izgubili svoj život, da smo još uvijek nesamljeveno zrno, da još uvijek nismo došli do služenja bez obzira što obnašamo neku službu u Crkvi, da se još nismo predali u volju Božju, da Božju stvar pokušavamo još uvijek podrediti 'svojim', svjetovnim interesima, da ne živimo Blaženstva…

Slikovito rečeno, ta dva jarca koji se još uvijek nalaze na brvnu iznad Jordana bi trebala sići u rijeku, tj. priznati svoj grijeh i očistiti se, obnoviti svoje krštenje, koje nije samo tek jedan čin koji su oni ili netko drugi umjesto njih učinio, nego je to rijeka milosti koja teče, a čiji protok mi kroz svoje srce zaustavljamo pravednošću koju sami sebi dajemo, umjesto da je prihvatamo kao nezasluženi dar. Tu milost gubimo svaki put kad se popnemo na to brvno i uđemo u obračun s 'neistomišljenicima' i kad se damo ugurati u taj kazališni kliše. Tog jarca treba ostaviti samog na brvnu kako bi spoznao uzaludnost svog ponašanja i krenuo u potragu za novim oblikom komunikacije i napokon stigao do dijaloga. Tu se ne treba zanositi pa misliti kako smo mi ti koji će ga urazumiti. Jedino što mu možeš pružiti jesu tvoje molitve i tvoje svjedočanstvo. Najprije životom, a potom i riječju.

Da bi stigao do dijaloga on prije svega treba da se pomiri sa samim sobom i svojim Bogom. Tek tada će to moći i s tobom. U cijeloj stvari ono na što trebaš posebno obratiti pažnju jeste da ne postaneš 'stariji' ili ne daj Bože 'odijeljeni brat' zahvaćen apostazijom, u pobuni i nejedinstvu, nego da uvijek budeš spreman, poput milosrdnog oca, izaći mu u susret kad vidiš da se vraća Kući.

mistagog/KNI

- 13:20 - Komentari (0) - Isprintaj - #
































































































































































































































































































































































































































































-