Oče naš je osnovna molitva kršćana i spada na svaki vjernički susret i sastanak. Na osobit način ta molitva je na mjestu u času kad je zajednica vjernika oko stola Gospodnjega i doživljava se kao jedna obitelj pozvana na gozbu. Tada, dok osjećamo prisutnost nebeskog dara i veličinu ljubavi Boga Oca, vjernici se potiču da kao braća i sestre mole zajedničku molitvu sinova i kćeri istog Oca. Na tu se molitvu nadovezuje molitva za zaštitu, molitva oslobođenja i sigurnosti u hodu prema konačnom susretu s Kristom u slavi. (Preneseno iz Glasa Koncila)
Jedna od bitnih značajki o molitvi očenaša do koje sam došao nakon duže vremena je bila spoznaja kako mi, nakon što nas je Isus naučio ovu molitvu, više ne trebamo činiti ovo ili ono , govoriti duge molitve i nastojati umilostiviti Boga, jednostavno rečeno, brbljati nabrajajući mnoštvo riječi. Molitvom Očenaša , izmoljenim s ljubavlju i vjerom, mi stupamo u intimni odnos sa svojim stvoriteljem kao sa svojim ocem. Budući sam i ja nekoć imao poteškoća u doživljavanju Oca nebeskog kao osobe s neizmjerno velikom ljubavlju, pažnjom i brigom, za mene je to bilo pravo otkriće. Iako sam se bio 'ispraksao' u dugom moljenju, ja sam još uvijek mislio kako svojim dugim molitvama trebam zadovoljiti nezadovoljnog Boga i nadoknaditi za tolike moje grijehe i propuste.
Otkrićem Boga ljubavi, koji me prihvaća i voli ovakvog kakav jesam, ja sam se postepeno počeo oslobađati pritiska da 'moram' biti dobar kako bi me 'moj Otac' prihvatio, a sve više sam uviđao važnost povjerenja u njegovu bezuvjetnu ljubav po kojoj tek tada ja mogu i ja postajem dobar. Tako je i moja molitva Očenaša postala više jedan intimni razgovor nego golo izgovaranje riječi Očenaša, kada bi moj duh bivao drugdje, odsutan i bezosjećajno hladan .
U to vrijeme mi je bilo potpuno neshvatljivo kako to da je sv. Franjo kod ove molitve zastajao već na prvim riječima: Oče naš... ostajući potom satima samo kod toga. Danas sve više uviđam da je to istina i u mom osobnom iskustvu. Ovime ne podcjenjujem molitvu ružarija krunice, nego ističem potrebu postojanja svakodnevnog osobnog odnosa s njime. U to vrijeme mi je također jako pomoglo razmatranje nad prispodobom o rasipnom sinu i milosrdnom ocu.
Danas toga straha od Boga, kao strogog suca, je u meni daleko manje. Na poseban način Bog me vodio svim tim putem postepeno ispunjajući moje srce pjesmom slavljenja i klicanja Imenu njegovu. Iako volim ići na 'tihe mise' nakon kojih ostajem u molitvi klanjanja i zahvaljivanja, jednako tako mi je drago biti u zajednici vjernika koja od srca i bez straha slavi i kliče svome Ocu.
