White Weasel adventure :-D

Hmmmmm….Jao-jao!!!!!
…..zavrsio Treking na Bjelolasici….
Valjda ga neki nisu bezveze nazvali “Alpinisticki maraton”…. svi koji ste se pentrali ove godine po White Weasel-u znate kaj se krije pod tim nazivom hahahahaha….
Kaj da napisem??? Bilo mi je fenomenalno , uz sve nedace glavobolju i zenske probleme , meni je na kraju uvijek fenomenalno!!!
Pustimo po strani, da sam hiperaktivni ovisnik o kretanju (nemojte me sada ismijavati – da znam!, da nisam urnebesno brza, ali ipak nemogu bez aktivnosti, jednostavno bi umrla da svoje tjelo sim i tam ne iscrpim do zadnjih atoma snage…)
Pocelo je sve “normalno” …Okupljanje prije starta, pozdravljanje i cakulanje sa poznatim i meni manje poznatim trekingasima , placanje startnine (najveca glupost u mom zivotu – placam da se mucim LOL) . Nevjerojatno kako mi broj “utetorviran” sa alkoholnim flumasterom izdrzi prvih sat vremena a poslije nestane, bas bi bilo zanimljivo provjeriti koliko je to stetno za organizam, jer sam uvjerena da sva ta tinta zavrsi usrkana u mom tjelu…mozda dobar doping – alkohol i to hahahaha – kako serem….
Prvi put sam si zbog straha od poznatog prvog uspona, zamotala moju “sjebanu” nogu, uzela stapove (sto se na kraju pokazalo super pametnim izborom ).
Start u 09:45, vise manje svi trceci , onu vodecu turbo naspidiranu grupu necu ni spominjat u mojoj prici, jer osim to da sam ih mogla vidjet do kraja prvog zavoja na usponu, neznam bas puno o njima. Jedino kapu dolje na fizickoj spremi i cestitam na dobrim rezultatima ….
Drzala sam tempo na usponu , koliko sam mogla, za razliku od prosle godine na usponu nisam posustala ni jedanput i odradila uspon u jednom komadu do kraja Zicare– sto je za mene uspjeh s obzirom na to da uopce nisam trenirala od Velebita , osim kaj sam isla dva dana prije trke na Sljeme (jako pametno hahahaha). Stapovi su mi jako dobro dosli , mozda sam ih morala ostaviti malo krace,ali otom potom,,,,
Na hrbtu sam srela Mladena, koji je odjurio dalje a ja sam se hebala sa pospremanjm stapova , poslije nekih 500 metara teturanja po hrbtu (naravno umorni prsutici nisu izdrzali ) iza mene se pojavila hordica tregingasica koje su me ubrzo prestigle dok sam se preklinjujuci snalazila po “stazi” u makinji, busenima trave, kamenju, drvecu,…. (sva sam ispraskana – glupaca, to ti je tak kada zaboravis uzeti duge tajice…).
Do KT2 sam stigla relativno brzo, odtrcala dolje bez problema, a onda se zna… Teja ne gleda kartu i ne priprema se za iznenadenja , promjene na trci ….Jebat ga….ocito sam preflegma za ovaj sport ….srecom kad sam dotrcala dolje, odmah sam vidjela KPP za Samarske, cak odtrcala do drugog makedama uz adrenalinsku injekciju kad sam shvatila da sam sustigla neke decke koji su se izgubili, naravno da sam se ja poslje izgubila 2 puta do KT3, i kao po obicaju opet srela Sandru . Nas dve smo jednostavno sudjene jedna drugoj , ona po ravnom, nizbrdo i kamenitom terenu ide tako brzo da je nemogu pratit ali joj losije ide uspon, zato smo uvijek tu negdje….od KT3 smo bile vec podosta sumnjicave u nase orientacijske sposobnosti , poslije kad smo prosle sve punktove sa smjesnim ili neobicnim nazivima sretnemo Veeeeliikuuu grupu koji nikad kraja, svi se vracaju nazad, objasnjavaju nam kako se krati KT4 i KT5 kaj je kruzni tok i to….ma ja ih po kurca nisam skuzila a Sandrica do samog KT 4 nije ni znala da se promjenila KT6. Da su nam rekli ”Gle, ovdje idete desno ili ljevo, vratite se nazad istim putem, nemojte se pentrati na sve vrhove”, ja bih skuzila, a ovak kak so oni nam pripovedali, ja nisam skuzila nist …Kako smo do KT4 odradjivale sa nekim medjimurcima ili zagorcima (neznam tocno) koji su se nama cinili nepouzdani za pratnju naravno ko dve prave zenske odlucile sljediti dalje markacije i odradit cjelu juznu skupinu . Nismo bile same , pridruzili su nam se jos Mario iz Karlovca, jedan decko iz Rijeke i Mladenov prijatelj iz Podravine (sorry zaboravila sam ime) ….Iako smo ovdje izgubili previse vremena da bi od Ratkovog mogli nastaviti na Vihoraski put, ipak mi je to bio najljepsi dio trke.
Izmucila sam se uz glavobolju , neizvjesnost dali uopce idemo u pravom smjeru, kada ce neki medo kociti iz svog brloga, vode uopce nitko vise nije imao …no, druzenje i ekipa je bila fenomenalna!!!! , zezali smo se cijelim putem , nazvali se Suck- Suckerima , najvecim Looserima , uvjereni da jedini idemo najduzim putem, da KT5 uopce necemo ni vidjet i psovali smo Sajmonove naputke te promejene KT6 ….
KT5 nam je bilo cisto iznenadjenje , ono – nismo mogli vjerovat da je ta cvikalica stvarno tamo , a tek kada smo se spustili i vidjeli di smo, kad smo skuzili sta je zapravo taj famozni “kruzni tok” , vjerujem da smo se u mislima svi tukli sa sakom u gavu ….., nevejerojatno …u “pobjednickom” ludilu smo se naputili prema KT6 Ratkovom sklonistu. Sandra, Podravec i Rjecanin su odmah nadobudno nastavili dalje prema Vihoraskom . A ja sam u 18:00 odlucila da ni slucajno ne idem na Vihoraski put kojeg zauvjek zelim zadrzati u glavi kao najdrazu dionicu svih trekinga, a ne totalnu sprdacnu, mucenje,… Na KT6 su bas obitavali neki planinari, dobila sam cigaretu, Voltaren Rapid za moju glavurdinu – ovim putem zahvaljujem curi i decku sa Ratkovog na “pomoci” ….Oko 18:20 smo sa Mariom poslje ispijanja “gumene vode” , konzumiranja cokoladica, nikotina i analgetika nastavili makedamom do cilja. Probali smo kratiti kod Guvna po putu 26 , medjutim ja nisam bila za to, jer bi se sigurno izgubili u sumi, kasnije smo isto probali ici preko Vrelca ali smo se zbog mrklog mraka radje vratili nazad na makedam . Sreli Sajmona sa Sandrom i ostatkom ekipice u autu jebat ga …nisu imali dovoljno vremena .
Odtrcali smo do ceste i po cesti do Cilja…
A na CILJU fenomenalan docek!!! …pljesak , urlikanje, pjesma, cuga, jos uvijek grah – cak u 21:35…JUPIIIIII …..uslikavanje, druzenje i nazdravljanje bevandom me je diglo do te mjere, da bi mogla odtrcati jos koji km ….
That’s all folks – till Zuberak mountain.
PS.: Ipak idem na Samoborsko gorje jer mi 09.09.06. savrseno odgovara za razliku od 16.09. Bye….

Poredak White Weasel 2006