![](("http://i404.photobucket.com/albums/pp130/Loricus2008/Njuskavac1-1.jpg)")
18.05.2015., ponedjeljak
Trkačko prijateljstvo
|
Priča je također izašla i ovdje: Trkačko prijateljstvo Trkačko prijateljstvo U trenutku kad je odjeknuo pucanj, označivši start utrke, Vilko je pritiskom na dugme aktivirao "garmin" i pomislio:"Sad nek' bude što biti mora!". Pogled mu je bio prikovan na Dragovim leđima, crna se majica presijavala na suncu. Više hodajući užurbano nego trčeći, jer bilo je mnogo trkača i čitava je ta rijeka napetih ljudskih tjelesa morala poteći polako, da bi se kasnije prorijedila i ubrzala, Vilko je pogledom svrdlao Dragova leđa koja su se već udaljavala, odajući nestrpljivost. "Neka ide", pomislio je Vilko izgubivši ga odjednom iz vidokruga, čvrsto odlučivši držati svoj tempo tokom utrke i nikako ne dozvoliti da ga sama trka "povuče". To mu se dogodilo davno, prije dvadeset godina: bilo mu je to prvo učestvovanje u trci i sumanuto je pojurio, nošen krilima euforije. Sve je dobro bilo dok nije odjednom nastupila nemoć, mišići su otkazivali poslušnost i u jednom je trenutku morao zastati i prohodati otprilike desetak metara. Bilo je to davno i Vilko već jako dugo nije bio ni na jednoj trci. Trčao je sam, uvijek sam, sve dok jednog dana ... ... dok je trčao ulicom, nije uz Vilka počeo trčati i Drago, kojemu Vilko još nije znao ime. - Zdravo! - rekao je Drago uz širok osmjeh na glatko obrijanom licu. - Često se srećemo trčeći, 'ajde da trčimo zajedno. Vilku je na vrh jezika bilo da mu nešto grubo odbrusi, otjera nametljivca, jer volio je ta usamljena trčanja, kad bi lagano grabio ulicama grada i šumskim stazama svojim tempom, tempom koji mu odgovara i kad bi neometano odmatao svoje misli, neuznemiravan, sasvim slobodan od svih pritisaka koje je život donosio sobom, a kojima je mogao pobjeći jedino na trčanju. - Ja sam spor - rekao je izbjegavajući pogledati ravno u oči Draga. - Bit će ti dosadno sa mnom. Primijetio sam da si dosta brži od mene. - Ne smeta - rekao je Drago i pruživši ruku, dodao: - Ja sam Drago. - A ja Vilko - promrsio je Vilko prihvaćajući pruženu ruku: tako mu i treba, kad nema hrabrosti odlučno odbiti nametljivca. Rijeka se trkača, baš kao što je Vilko i predvidio, prorijedila i sad je, lagano trčeći nesvjesno pogledom tražio Dragu. Nije ga vidio, nije ga to ni iznenadilo. A onda je "garmin" na Vilkovoj lijevoj ruci zapištao i Vilko je bacio pogled na njega i iznenadio se: dva su već kilometra iza njega, nije ni čuo kad je "garmin" prvi put zapištao, označujući prvi pretrčani kilometar. Vrijeme je bilo dobro, Vilko se osmjehnuo, shvativši da trči 45 sekundi brže po kilometru, nego što je inače trčao. S tim će tempom, ako ga zadrži, a znao je da ga može zadržati, istrčati polumaraton u zadanom vremenskom okviru od 2 sata i 30 minuta. To mu je bio cilj. Drugih, većih ambicija, nije imao. Ne nakon ... ... svih onih muka koje je nekako preturio preko glave posljednjih deset, pa i više, godina. Bolest, operacije stopala, sve je to potkopalo Vilkovu snagu i bilo je dana kad je pomišljao, kako se nikad više neće ni vratiti trčanju. Nikad više neće osjetiti zanos dugotrajnog trčanja, zauvijek je osuđen na "laganice" od nekoliko kilometra. Osjećao je mučninu zbog toga, a potmulo nezadovoljstvo je raslo u njegovoj nutrini. - Pa što bi ti htio? - govorila mu je sestra, a i mnogi drugi. - Trčati zauvijek? - A zašto ne? - odgovarao je bijesno Vilko. - Nitko to ne može! - Gle, tko mi to govori - podsmjehnuo bi se Vilko. - Oni koji nikad u životu nisu potrčali ni metar. I tu bi obično bio kraj razgovora, jer sugovornici bi se uvrijedili, a Vilku bi bilo žao što se grubo otresao, pa bi brzo mijenjao temu. Ali nezadovoljstvo je i dalje počivalo u njemu, nije ga ni za tren napuštalo. Postalo je dio njega. Samo ga je čista inercija nosila na treninge, nije ni razmišljao o njima, trčao je iz navike, ne nadajući se povratku na duge pruge, uopće ne razmišljajući o toj mogućnosti. Dok iznenada nije, nema tome dugo, osjetio moć u nogama lagano grabivši uz uzbrdicu velikih i dugačkih četiri kilometra. Sreća ga je preplavila i pokušao ju je uvećati trčeći brzo, ali brzina se nije htjela, željela, ili mogla vratiti. Pomirio se s time, jer ionako trči sam, uvijek sam. Sa svojim mislima. Brzina mu i nije potrebna. Misli mu se odjednom vrate u sadašnjost: pred Vilkom se pružala duga i lagana uzbrdica, koju je na svojim treninzima već nekoliko puta istrčao bez problema. Malo se nagnuo prema naprijed, ubrzano zamahujući rukama i skratio korak. Disao je lagano i to ga je radovalo. Mnogo je trkača bilo ispred njega i Vilko ih je pogledom brojio, ali nije osjećao zavist zbog njihove brzine. - Bravo, Vilko! - odjednom začuje glas, Tanja, i sama trkačica, maratonka, prolazila je vozeći biciklu pored njega. - Eh, bravo - odvratio je. - Starački će biti prije. Odlučio sam trčati svoj tempo. Baš me briga za ostale. - Ma odličan si! - doviknula je Tanja. - Da znaš samo, koliko ih ima iza tebe. - Ozbiljno? - Sasvim ozbiljno. Uopće nisi loš. Vilko se osmjehnuo, obradovan, a tračak snage za koju je mislio da je nepovratno izgubljena, postala je ponovo dio njega. Pitao se, gdje li je Drago ovog trenutka? Kako napreduje? Ispostavilo se, da Drago i nije baš neki nametljivac. Trčeći zajedno, nisu previše razgovarali. A kad su razgovarali, uvijek je to bilo o samom trčanju. Vilko je žalio za onim usamljenim trčanjima, ali nikako nije mogao smoći dovoljno snage, da to iskreno prizna i reče Dragi. Dok jedne nedjelje nije shvatio kako postaje malo brži i odjednom mu sine: Drago ga vuče, služi mu kao "zec". Ništa nije rekao, ali od tog dana više mu nije padalo teško zajedničko trčanje. - A da se zajedno prijavimo na polumaraton? - upitao je Drago jednog nedjeljnog prohladnog jutra, dok su lagano trčali jedan uz drugog već sedmi kilometar. - Nemam brzinu - promrmljao je Vilko, pomislivši u sebi: "Ne još." - Što te briga! - uzvratio je Drago. - Trčati ćemo zajedno, pa što ispadne. - Ti si mnogo brži. Ne bi ti bilo pametno na trci trčati mojim tempom. - Dakle, pristaješ da se prijavimo? - Ne znam. Još nisam odlučio. Htio sam prošle godine, bio sam u sjajnoj formi ... - I što se dogodilo? - upitao je Drago, kad je Vilko iznenada zašutio i malo brže potrčao. - Povreda - odgovorio je Vilko. - Povrijedio sam desnu ložu. - Kako se to dogodilo? - Ne znam - iskreno je Vilko odgovorio. - Ništa nisam neuobičajenog učinio. Lagano sam trčao i osjetio već nakon stotinjak metara kako se loža zateže, ali tvrdoglav kakav jesam, umjesto da prekinem i vratim se kući, nastavio sam trčati. I na kraju se jedva dovukao kući, a bol je zbilja bila jaka. Dva mjeseca nisam mogao potrčati i naravno, u tom se terminu održao polumaraton. - Nemaš sreće. - Nemam. Ili možda ipak imam sreće, pitao se sad Vilko, savladao je dugačku uzbrdicu i lagano se spuštao niz cestu, dok su sa strane ceste stajali radoznali gledatelji i bodrili trkače. Ugledao je i volontere koji su pružali bočice s vodom i odjednom postao svjestan vlastite žeđi. Otpijajući kratke gutljaje vode iz plastične bočice, osjetio je poriv okrenuti se i pogledati iza sebe, prebrojati koliko je trkača iza njega. Nekako se othrvao tom porivu i počeo trčati uz jednog mladića, za kojeg mu se učinilo da trči približno istim tempom kao i on sam. Kilometri su se nizali i odjednom je ugledao kako nasuprot njemu već dolaze oni najbrži među trkačima, tamnoputi gosti. - Evo ih već nazad - promrmljao je sasvim nesvjesno glasno. - Oni lete, ne trče - rekao je mladić pored kojeg je trčao. - Pogledaj ih samo! Trkači su projurili pored njih, Vilko je samo duboko uzdahnuo zagrabio malo brže, osjećajući kako to isto čini i njegov pratilac. U vidno polje mu je odjednom ušao poznati lik i Vilko je shvatio, kako to gleda, u Draga, koji se sad već vraćao, prošao je okretište i sad žuri prema cilju, dok on sam još mora istrčati više od kilometra do okretišta. - Bravo, Drago! - doviknuo je iskreno obradovan. - Strašan si! - Samo naprijed! - uzvratio je Drago i već ga nije bilo. "Nisam ni toliko loš", pomislio je Vilko stigavši konačno na okretište i pojurivši uz laganu uzbrdicu, prestižući na njoj neke sporije trkače i osjećajući silno zadovoljstvo zbog toga. Konačno da netko njega ne prestiže. Onda, na petnaestom kilometru, počeo je osjećati umor i sad je manje pio iz bočice koju je zgrabio u trku, a više se polijevao vodom po glavi. Sunce mu je sijalo u lice i postajalo je teže, ali znao je da može izdržati. U mislima je odmatao nedavni događaj, kad je nedavno trčao iza Drage, osjećajući nemoć, a opet uporno ga prateći, zapiljivši se u tenisice prijatelja i dozvoljavajući im da ga hipnotiziraju. Isto je učinio i sad, samo ovog puta nije bio Drago ispred njega, već upola mlađi čovjek, ali to nije bilo važno. U jednom je trenutku prestigao svog "zeca" i pojurio nešto brže, ali onda su se javile poteškoće. Po prvi je put mora malo hodati. Nije hodao dugo, samo nekoliko sekundi, osjećajući olakšanje napetih mišića. Još je dva puta morao prekidati trčati i hodati, znajući da je cilj blizu, a opet nemajući snage za još jedan veći napor. I opet mu je pomogla Tanja, koja je nudila vodu s drugim volonterkama. - 'Ajmo, Vilko! - dobacila mu je. - Još samo malo. Snaga je i opet, po tko zna koji put, nekako se vratila u Vilkove umorne noge i Vilko se uspravio i potrčao što je brže mogao, čvrsto odlučivši tim tempom trčati do cilja, koji je bio udaljen, znao je to, samo oko petsto metara. Protrčao je kroz cilj, dok su prorijeđeni gledatelji pljeskali, jer mnogi su dočekali samo favorite-trkače, izgubivši interes za ostale, ali Vilku to nije bilo važno. Jedino što je bilo važno, bilo mu je to, da je konačno istrčao svoj prvi zvanični polumaraton u zadanom vremenu. Osjećao je strašan umor i veliku sreću i upravo je brisao znojno lice, kad se odjednom ispred njega stvori Drago. Široko se smijao. - Uspio si! - rekao mu je. - Uspio si! Vilko je ugledao radostan bljesak u Dragovim očima, koji se nesebično radovao njegovom,Vilkovom uspjehu, i to mu je bila najveća nagrada: stekao je prijatelja, iskrenog prijatelja, odjednom je sretno shvatio. - Čini se da jesam - odgovorio je i sa Dragom polako krenuo prema šatoru u kojemu će se presvući i već sad se radujući idućem zajedničkom treningu s prijateljem. Copyright © 2015. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. Oznake: trčati |
- 07:20 - Budi (4) - Iskren - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga:
Priče iz života o životu...  photo gallery A R H I V A 2005 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2006 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2007 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2008 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2009 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2010 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2011 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2012 1 2 3 4 5 6 7 - 9 10 11 12 2013 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2014 1 2 3 4 5 6 9 10 2015 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2016 1 3 4 5 - 7 8 9 10 11 2017 1 4 7 8 10 12 |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||