|
20.03.2016., nedjelja
Na Trsatkim stubama
Na Trsatkim stubama
Priča prva
Idemo u kino
Prvo sjećanje na Trsatske stube u mom je umu neraskidivo povezano i sa ondašnjim kinom "Jadran", kojeg više nema. Godina je 1960 i meni je dvanaest godina i naravno, "lud" sam za filmovima, naročito westernima, koje smo nazivali "kaubojskim".
Početak je ljeta i mogao bih na kupanje, more mi je doslovno pod nosom, ali kad sam ugledao filmski plakat s nazivom filma "Dimni signali" ( i nakon svih ovih godina još ga se vrlo dobro sjećam, oživi u mom sjećanju, baš kao da sam ga tek jučer vidio ) na kojemu su naslikani Indijanci na brdu, a iznad njih je plavo nebo prema kojemu se dižu sivi oblaci dima, u meni je sve zadrhtalo: znao sam, moram vidjeti taj film.
Bio sam prilično nestašan klinac i samo nekoliko dana ranije, uhvaćen u nepodopštini, bio sam kažnjen i nisam se smio udaljavati dalje od dvorišta kojeg smo imali u sklopu zgrade. Znao sam, moram nekog nagovoriti, zamoliti, da me "iščupa iz zatvora" da bih mogao otići u kino i istog sam trena sjetio Jakiše, mladića pet godina starijeg od sebe, koji je stanovao u istoj zgradi, a kojeg sam vrlo dobro poznavao i koji mi je, naravno, bio uzorom. Ako Jakiša pristane i kaže mojim roditeljima ...
I eto nas pred kinom, uspjeli smo, karte su kupljenje, a do početka filma ima još gotovo sat vremena koji nikada neće proteći, bojao sam se. Sekunde su se vukle očajno sporo, sporije nisu ni mogle, svaka je sekunda postala mala vječnost.
- Idemo na stube - predložio je Jakiša. - Tamo je prilično hladnije nego ovdje. I ima više zraka.
Polako smo se uspinjali bezbrojnim stepenicama, a onda sjeli i promatrali rijetke prolaznike. Oni koji bi se spuštali niz stepenice, hodali su bodro i opušteno, a onima koji bi se uspinjali, korak je bio težak, a pogled oboren. Kao da se ne žele suočiti s brojnim stepenicama koje još moraju prijeći.
- Koliko je sati? - upitao sam već tko zna koji put.
- Prestani me to zapitkivati - odgovorio je Jakiša. - Znaš li kad ćemo se spustiti niz stepenice i otići u kino?
- Kad?
- Kad stepenice budu prazne, kad na njima ne bude niti jedan čovjek.
- A što, ako se to ne dogodi? - sumnjičavo sam upitao. - Ako stalno bude ljudi? Film neće čekati ...
- Onda nećemo ići u kino.
- Ozbiljno?
- Sasvim ozbiljno.
Napeto sam gledao uz i niz beskrajnih stepenica, ali uvijek bi se netko njima uspinjao, ili spuštao. Trnci napetosti su mi miljeli tijelom. Znao sam, da me Jakiša zavitlava, da film nećemo propustiti, ali usprkos tome, draž me igre obuzela i ja sam strepio i nadao se ... još samo da se ovaj čova spusti, nitko se ne uspinje i kad on nestane s vidika ... ali onda se pojavio "uspinjač", teškim korakom penjući se uz beskrajne stepenice izglačane do sivog sjaja bezbrojnim cipelama koje su po njima gazile.
Minute su prolazile, postajao sam pomalo očajan i upinjao se snagom vlastite želje spriječiti ljude da se pojavljuju na stepenicama, ali naravno, uzalud. Sunce je baš dobro pripeklo, osjećao sam znoj na gornjoj usnici i nervozno se oblizivao, a ljudi su navirali, nikako da nestanu s njih, da ih ostave poslijepodnevnom suncu i tišini.
Jakiša se odjednom nasmijao i rukom mi promrsio kosu, pa skočio sa zidića na kojemu smo sjedili.
- Idemo! - rekao je, a ja sam odahnuo. - Ne želiš, valjda, propustiti početak filma!?
Veselo sam se spuštao niz sjajne i mnogobrojne stepenice, koje su mi ponovo izgledale lijepe i uzbudljive u svojoj mnogobrojnosti.
Copyright © 2016. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.
Oznake: stepenice
|
|
|
< |
listopad, 2024 |
|
P |
U |
S |
Č |
P |
S |
N |
|
1 |
2 |
3 |
4 |
5 |
6 |
7 |
8 |
9 |
10 |
11 |
12 |
13 |
14 |
15 |
16 |
17 |
18 |
19 |
20 |
21 |
22 |
23 |
24 |
25 |
26 |
27 |
28 |
29 |
30 |
31 |
|
|
|
|
|
|