![](("http://i404.photobucket.com/albums/pp130/Loricus2008/Njuskavac1-1.jpg)")
11.08.2017., petak
Gorka pobjeda
|
Gorka pobjeda Na osmom je kilometru osjetio prvu neugodnost: taban i inače Vilkovog problematičnog lijevog stopala kao da se zažario, a ona mala, ali silno bolna točka koja je označavala sam centar bola, počela je pulsirati lagano, upozoravajuće i Vilko je znao, da će sa svakim kilometrom kojeg pretrči u laganom ritmu, bol rasti i postajati sve jačom. Nije bilo prvi put da osjeća tu bol, na neki se čudan način čak i sprijateljio s njom, znao je da može otrpjeti i znatno jaču bol, ali ... Taj "ali" visio mu je nad glavom poput Damoklovog mača i malo pomalo, Vilko je počeo zazirati od njega. Potajna sumnja, koju je nastojao odagnati od sebe, uvukla se u njega: može li on to? Znao je da želi, silno želi, samo to želi, ali može li? Može li, s tako problematičnim stopalom istrčati maraton? Istrčati velikih četrdeset i dva kilometra i tako okruniti vlastito trčanje koje je godinama znalo biti više nego teško, jer bolesti su nagrizale Vilkovo tijelo, ali želju u njemu nisu mogle ubiti. Nekoliko je puta "napuštao" trčanje, ali uvijek se vraćao na stazu, osjećajući jednostavno da to nije on, nije Vilko, ako ne trči. Pa bi nakon pauze od mjesec-dva, ponovo navlačio tenisice na noge i sretan, pun nade u dobro i bezbolno trčanje ponovo, po tko zna koji put istrčavao na ulicu. - Ne možeš ti bez trčanja - dobacivali bi mu poznanici uz odmahivanje glavom. - Nemoj biti lud! - upozoravala ga je rodbina - Možeš postati invalid. Čuvaj se! Ali je Vilku na vrh glave popelo se to njihovo "čuvaj se". Nije želio, nije mogao živjeti "čuvajući se", morao je živjeti punom snagom. A živjeti punom snagom, za Vilka je to značilo trčati. Pa je trčao potiskujući snagom uma bol koji je ponekad znao biti zbilja opak. Na desetom kilometru, dok se sivi asfalt odmatao ujednačeno ispod Vilkovih tenisica, bol kao da je sasvim nestala. Vilko se nije obradovao, sumnjao je, da se bol, kao i mnogo puta prije ovog trčanja, samo podmuklo pritajila i da će napasti još većom snagom u trenutku kad bude gotovo sasvim zaboravio na nju. Sunce je sad već žarilo, ljeto i toplinski udari bili su u punom zamahu i Vilko se smiješio samom sebi: evo ga, trči uz more, a ne kupa se, osim što se kupa u vlastitom znoju. Ovog je jutra krenuo istrčati osamnaest kilometarsku dužinu već u šest ujutro, ali je paklena vrućina zavladala već u sedam sati i Vilko se počeo pitati, hoće li izdržati do samog kraja? Ili će zastati, hodati, nastojeći se oporaviti? A vražje stopalo se ponovo javilo, prsti su mu se stezali i neki su čudni trnci miljeli njime i oslikavajući na Vilkovom licu bolan grč kojeg nije bio svjestan. Shvatio je to, uhvativši pogled postarijeg para ( pa to su moji vršnjaci ... ha ha ha ) kojeg su mu začuđeno uputili, dok s ručnicima i torbama prolazili pored njega hodajući polako, starački oprezno, prema plaži, moru, osvježenju. Progutao je bol, kao i mnogo puta do tog trenutka i učinio nešto neobično: ubrzao je! Znao je da mora što prije dotrčati do kuće, jer stopalo se bunilo, bunilo ... a Vilko je u sebi plakao, osjećajući silnu žalost shvaćajući, iako ne još sasvim i prihvaćajući ( jer to bi bio poraz, zar ne? ), da njegov san o maratonu polako umire, sve više umire kako se bol pojačava. Koga on to zavarava? Nikad neće istrčati maraton, stopalo mu neće dozvoliti i zašto već jednom ne prestane mučiti samog sebe i prizna poraz i preda se i posluša liječnika specijalistu koji mu je rekao prije više od godinu dana: - Samo četiri do pet kilometara. I polako, oprezno. Ne više. Ovdje operacija ništa ne bi pomogla. Naprotiv, stanje bi se stopala samo pogoršalo. To mu se sjećanje odvijalo u umu dok je bolno stopalo divljalo, a Vilko ljutito i bijesno trčao uzbrdicom odjednom shvativši kako je to posljednja uzbrdica: još samo kilometar i kući je. Pobijedio je, istrčao je dužinu, istrčao je svaki vražji milimetar od osamnaest kilometara, dok mu se sasvim promočena majica zalijepila za grudi, a niz lice slijevao znoj u potocima. Pobijedio je paklenu vrućinu i isto takav bol. Pobijedio je i ovog puta, ali nije bilo radosti u ovoj pobjedi, samo ponosa i mnogo gorčine. Može li se zadovoljiti time? Mora li se zadovoljiti time? Copyright © 2017. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. Oznake: sprint |
- 13:56 - Budi (2) - Iskren - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga:
Priče iz života o životu...  photo gallery A R H I V A 2005 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2006 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2007 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2008 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2009 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2010 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2011 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2012 1 2 3 4 5 6 7 - 9 10 11 12 2013 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2014 1 2 3 4 5 6 9 10 2015 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2016 1 3 4 5 - 7 8 9 10 11 2017 1 4 7 8 10 12 |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||