![](("http://i404.photobucket.com/albums/pp130/Loricus2008/Njuskavac1-1.jpg)")
05.04.2015., nedjelja
Smrt na moru
|
Smrt na moru Vilko se nalakti na prozor i s visine četvrtog kata zagleda u daljinu, prema moru koje se kupalo u zlatu pod raskošnim poslijepodnevnim suncem. S ulice je dopirala uobičajena buka automobila koja se miješala sa još nekom nedefiniranom bukom, dok se Vilko s osmjehom ne dosjeti: netko je gledao film na televiziji, ili možda s kompjuterskog monitora. Vriska ljudi s nevidljivog filma koji se vrtio, odjednom postane silno jakom, odjekne i nekoliko pucnjeva, a odmah zatim Vilko začuje uplašeno mukanje krava. Sad je znao da netko uživa u westernu, žanru kojeg je i sam volio pogledati. Osmjehujući se, pogledom pomiluje more i otoke i u tom času u Vilkov vidokrug pojavi se i veliki plavo obojani brod: isplovljavao je iz luke pod punim teretom. More, brod, sunce, vriska goveda koja je i dalje dopirala do njega, u Vilku odjednom pokrene duboko zakopano sjećanje. I u mislima se odjednom otisne mnogo godina unazad ... ... i upravo je bacio pogled na veliki i okrugli sat: za nekoliko minuta, njegova je smjena gotova, uskoro će osam sati ujutro, a Vilko se u strojarnici nalazio od četiri sata. Radovao se izlasku iz vruće strojarnice. Radovao se tušu i hladnom pivu kojeg će nakon doručka popiti na palubi, dok mu lice miluje slani morski zrak kojeg je silno volio. Brod je plovio Sredozemnom morem i preko brodskog desnog boka mogli su uživati u pogledu na grčke otoke. Vilko je mnogo puta prolazio pored grčkih otoka, ali mu nikad pogled na njih nije postao dosadnim, naprotiv, sve je više uživao gledati ih, dok bi u mašti vidio one drevne grčke ratnike kako ponosno i neustrašivo jedre svojim orahovim ljuskama, putuju prema Troji, prema besmrtnosti. - Jesi li sve podmazao? - upitao ga je Prvi strojar, odjednom se stvorivši pored Vilka. - Sve - kratko je odgovorio. - Gotov sam. Jedva čekam tuš. - Ne tako brzo - rekao je Prvi. - Imamo još posla. - Posla? - začuđeno je upitao Vilko: nikad do sad ništa naknadno nije trebalo uraditi u strojarnici i bio je iznenađen. - Zar nešto ne štima? - Sve štima, naravno. - Pa što je onda? - Prijavio sam te ubojitu akciju - smijuljeći se, rekao je Prvi. - Kakvu akciju? - Ubojitu! - Ubojitu? - ponovio je Vilko, nastojeći odagnati sumnju da krivo čuo. - Barba je naredio da zakoljemo vola. Da imamo svježeg mesa. Prijavio sam te kao dobrovoljca. Vilko je oborio glavu, da mu Prvi ne vidi smeteni i uplašeni pogled, za kojeg je znao da mu zrači s lica. - Moram li ja to ...? - Svi su drugi zauzeti - odgovorio je Prvi strojar brišući ruke i ne primjećujući Vilkovu nelagodu. - Kuhar, ti i ja ćemo to izvesti. - NIkad nisam ništa sličnog učinio. - Za sve postoji prvi put. Ne brini, tvoje je samo da držiš čvrsto konopac kojim će vol biti vezan. - A tko će izvesti vola? - napola pristajući, jer bilo ga je silno sram što osjeća strah i odbojnost prema tom pothvatu, upitao je Vilko, a u sjećanje mu bljesnu uski koridori kojima su tjerali stoku dole, prema dnu broda, sve dok se taj prostor nije sasvim popunio rogatom stokom koja se meškoljila i mukala uplašeno u tom nepoznatom ambijentu. - Isto mi - rekao je Prvi. - Hajde, idi doručkuj i dođi pred kuhinju kad budeš gotov. Vilko je klimnuo, brzo se okrenuo i strmim, šipkama nalik željeznim stepenicama, brzo se uspeo gore i stupio u hodnik, izašavši iz strojarnice. Ali nije otišao u salon na doručak. Želudac mu se stisnuo i znao je, da ni grama hrane ne bi mogao ugurati u njega. Osjećao je silno uzbuđenje i ljutnuo se na sebe, kad je stupivši na palubu zastao i zapalio cigaretu, primijetivši kako mu ruke podrhtavaju. Pa to je ipak samo glupi vol, volina, živina i hiljade godina već ih kolju za hranu i još dugo će ih klati nakon što njega, Vilka, nestane. Glup je što se toliko uzbudio! U kabini, brzo prešavši preko suncem okupane palube, ovaj put ne primijetivši ljepote grčkih otoka, Vilko dohvati bocu fundadora, španjolskog brandya i dobro nategne iz boce, ne trudeći se plemenitu tekućinu naliti u čašu. Zatim potegne još jednom, pa još jednom. Konačno se osjećao spremnim suočiti sa smrću na moru. - Kako si to zamislio? - upitao je Prvi Kuhara. Stajali su pored štive iz čije je dubine dopirala potmula buka uznemirene stoke. Prije nekoliko minuta, njih su se trojica spustila dole u tamu, kuhar je izabrao životinju, pa su vola, gotovo sasvim bijelog, osim smeđe široke mrlje na lijevom boku, polako izveli uskim koridorom na svjetlost dana. Vol je bio krupan i dobro uhranjen i mahao je glavom lijevo i desno i oni su dobro pazili da se ne nađu na dohvatu njegovih rogova. - Vežimo ga glavom što bliže štivi - naredio je Kuhar. - Popeti ću se na štivu i nožem ga ubosti pozadi, u mozak. Tako je najbrže i najlakše. - Jesi li to već radio? - upitao je Prvi strojar. - Dva puta - odgovorio je Kuhar, penjući se na štivu: bio je visok i snažan momak koji se približavao tridesetoj. - Ne brini ništa. Vilko ništa nije govorio. Držao je čvrsto oznojenim dlanovima konopac kojim su bile vezane stražnje volove noge. Njegova je dužnost bila neprekidno držati konopac napetim, da vol ne bi, u slučaju neke nezgode, imao prostora za iznenadni zamah kojim bi nekog mogao povrijediti. Osjećao je strah vola, osjećao je i svoj strah i nelagodu i čudio se, kako to, da ova dvojica koja su se tako mirno dogovarala oko krvavog posla na ovom predivnom jutarnjem ljetnom suncu, na jednom od najljepših mora na svijetu, ništa od njegovog straha ne primjećuju? Izbjegavao je gledati u vola, ali i u svoje suradnike i pogledom se upiljio u velik i težak malj, kojeg je Kuhar donio sobom i odložio ga sa strane, mrmljajući nešto o opreznosti. - Ajmo sad! - uzviknuo je Kuhar, nož mu je dug i tanke oštrice i blistav, bljesnuo na jutarnjem toplom suncu. Prvi je potegao svoj konopac i privukao glavu vola sasvim uz štivu i sad je vol bio primoran glavu držati oborenu, a Vilko je svom snagom vukao konopac, pa tako i stražnje volove noge prema sebi, dok je vol neprestano mukao. Nož je bljesnuo, Kuhar je snažno udario i ... promašio vitalno mjesto. Vol je strašno zamukao zamahujući glavom, iz rane je liptala krv, crvena, užarena pod Vilkovim pogledom. - Ne puštaj! - kriknuo je Prvi prema Vilku. Vilko je upeo svu svoju mladalačku snagu, ali je vol bio jači, bol kao da mu je dala silnu snagu i trzao se poskakujući lijevo i desno, a zajedno s njim i Vilko koji nije puštao konopac usprkos mučnini koju je osjećao. Straha i gadljivosti je nestalo i samo je želio da se sve to što prije završi, da prestane slušati bolno mukanje vola, da prestane to suludo natezanje ... i pogled mu je odjednom zapeo za malj kojeg je Kuhar maloprije odložio u blizini. - Malj! - kriknuo je Vilko. - Uzmi malj i mazni ga između rogova! Prvi je strojar munjeviti reagirao: pogledao je prema Vilku i vidjevši da izdržava s natezanjem konopca kojim su bile sputane stražnje volove noge, odjednom ispusti svoj konopac, munjevito dohvati malj, priskoči volu s lijevog boka, zamahne i silan udarac spusti točno između rogova. Vol je potmulo zamukao, koljena mu omekšala i Vilko je s olakšanjem osjetio kako se konopac u njegovim rukama više ne napinje i kako nema svrhe dalje natezati konopac. - Dokrajči ga! - naredio je Prvi Kuharu, koji je i dalje s nožem u ruci stajao na štivi kao na postolju i gledao u sad oborenog vola. Vilko je gledao kako Kuhar skače s štive i znao je što slijedi, ali nije htio skrenuti pogled: kad već učestvuje, da učestvuje do kraja. Gledao je, kako Kuhar oštrim nožem reže grlo oborenog goveda, vol se samrtnički trznuo, protresao još jednom ruke Vilka, ali bilo je to posljednje trzanje i ne više onako jako kao prije. Posljednji protest životinje na umoru. - Ajmo sad na pivo - rekao je Prvi strojar tapšajući Vilka po ramenu. - Zaslužio si ga, dobar si bio. Vilko bi najradije odbio poziv, želio je samo otići pod tuš i sprati čitav taj događaj sa sebe, ali je i ovog puta šutio i samo je klimnuo glavom. Jer kako bi to izgledalo, da odbije poziv na piće? Svi bi pomislili da je poludio. Smirujući disanje, koračao je palubom prema hodniku i kabinama i pivu, uopće mu se ne radujući. Copyright © 2015. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. Oznake: more |
- 20:10 - Budi (5) - Iskren - #
17.04.2014., četvrtak
Tina
|
Tina Nisam se mogao pomiriti s time, da Tina nije više dio mog života. Da je otišla, nestala, kao da nikad nije bilo onog vrućeg ljetnog dana, kad su se naši pogledi prvi puta sreli na onoj terasi ispod kestena, gdje se mnoštvo ljudi, a među njima Tina i ja, rashlađivalo pićima. Dakle, pogledi su nam se sreli i stopili u jedan. Zurili smo jedno drugo, ni ona, a ni ja, nismo mogli dugo vremena skrenuti pogled. Onda je Tina zatreptala dugim trepavicama, oborila crnokosu glavu, njen se tamni pogled spustio i više nisam mogao uživati u crnilu njenih očiju. Znao sam, već onda sam znao, da želim gledati te oči i da silno želim da i one mene gledaju. Mora biti moja, ta predivna djevojka crne kose i tamnog i vrućeg pogleda. Znam, sad svi očekujete još jednu ljubavnu priču prepunu nježnosti i scena poput one kad dvoje šeće uz morsku obalu, a sunce zalazi u daljini, dok se par sretno osmjehuje. Ništa od toga! Istina, sretno smo se osmjehivali, Tina i ja, tog vrućeg ljeta i iduće jeseni, ali sa dolaskom zime, Tina je odlepršala iz mog života, iz mog naručja, iz mog kreveta. Odlepršala i ostavila ogromnu rupu koju ni sa čim nisam uspio ispuniti. A pokušavao sam, vjerujte mi. Ništa nije pomoglo, ni ogromne količine alkohola koje sam lijevao u sebe tražeći zaborav, ni one druge žene, kojima sam hrlio ne bi li zaboravio Tinu. Bol je bila u početku oštra, zatim joj je oštrica malo otupjela, ali je i dalje neumorno i neprekidno svrdlala u mojoj utrobi. Protok je vremena učinio svoje, nije patnja nestala, srodila se sa mnom i jednog dana sam mazohistički počeo pratiti Tinu. Činio sam to oprezno i mudro, nenapadno, zahvaljujući mnogim krimićima koje sam pročitao. Na primjer, ako bi se Tina kretala pločnikom obavljajući kupovinu, rijetko bi kad hodao prateći je iza nje. Više sam volio biti na suprotnoj strani ceste i držati je na oku. Začudila me je ta vještina za koju nisam ni znao da postoji, da je nosim u sebi. Dani su prolazili, a ja sam je uporno pratio. Dani su se pretvorili u mjesece, kad, nisam bio ni svjestan toga, ali odjednom Tina više nije bila ona Tina koju sam poznavao. Postala je neka druga Tina, zaobljena, mekog pogleda, oči joj više nisu sijale plamen. Primijetio sam malo izbočen joj trbuh i osjetio bol u grudima, kad sam shvatio: Tina je trudna! Vrijeme se jednolično odmotavalo i baš kad sam mislio kako će to praćenje Tine još dugo potrajati, naletim, doslovno naletim na Tinu dok sam izlazio iz pošte. Sudarili smo se i oboje se u jedan glas počeli izvinjavati jedno drogom. - Dosta toga! - prekinuo sam je gledajući značajno u Tinin nabrekao trbuh. - Idemo na kavu, pa ćeš mi ispričati novosti. - Nema se što pričati - rekla je osmjehujući se. - A ovo? - upitao sam prstom upirući u njen trbuh. - Ajde, ne izmotavaj se. Idemo na kavu da se ispričamo. Nisam je slušao što govori, značenje riječi nije me zanimalo. Zaneseno sam gledao ozareno lice Tine i slušao je kako govori o svojoj neizmjernoj sreći. Sjećam se, kako sam u jednom trenutku, dok je Tina hvatala zrak da nastavi sa bujicom riječi, pomislio pakosno: "Nitko ne može biti toliko sretan. Ili može?" Od tog sam dana promijenio taktiku: umjesto Tine, počeo sam pratiti njenog muža, onog koji mi ju je preoteo. Strpljivo sam ga nadgledao kad god sam bio u mogućnosti i jedne kišovite večeri, tik pred Tinin porod, znao sam to, jer sam uredno precrtavao dane na kalendaru, osmjehnula mi se sreća. Koja mi je pokazala da Tinina sreća nije obojana sjajnim bojama, već je u njoj i primjesa crnila. Tinin dragi muž nije sa posla krenuo kući, svojoj Tini, već drugoj ženi. Ta je druga, uvjerio sam se u to već sutradan, vanjštinom bila sušta suprotnost Tini, plavokosa i pomalo mršava, izduženih udova. Pitao sam se, od kad li to traje, taj dvostruki život Tinina muža? A onda, u jednom sasvim ludom trenutku, dok je pun Mjesec sijao s neba osvjetljavajući noć, shvatim kako u rukama držim ključ Tinine sreće. Dovoljno je samo da je "slučajno" sretnem i ... Ništa nisam učinio. Ništa nisam nikome rekao. Pogotovo ne Tini. I shvatio sam tog trenutka, kako ponekad znači ništa ne učiniti, ustvari mnogo učiniti. Teret, kojeg sam toliko dugo nosio u sebi, odjednom je nestao i osjetio sam se lagan i lepršav poput ptice. Sjećanje na Tinu nije nestalo, ostalo je i dalje u meni, ali je sad bilo drugačije, tiho, nježno i sjetno. Jer Tinu će Život povrijediti i bez moje ljubomorne zlobe i osjetio sam tugu zbog toga, jer Tina će patiti, a ja nisam želio da Tina pati, jer vrlo sam dobro znao kakva patnja može biti. Copyright © 2014. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. Oznake: more |
- 15:37 - Budi (5) - Iskren - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga:
Priče iz života o životu...  photo gallery A R H I V A 2005 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2006 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2007 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2008 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2009 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2010 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2011 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2012 1 2 3 4 5 6 7 - 9 10 11 12 2013 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2014 1 2 3 4 5 6 9 10 2015 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2016 1 3 4 5 - 7 8 9 10 11 2017 1 4 7 8 10 12 |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||