![](("http://i404.photobucket.com/albums/pp130/Loricus2008/Njuskavac1-1.jpg)")
18.12.2018., utorak
Dok su trajale rođendanske pripreme …
|
Dok su trajale rođendanske pripreme … U kuhinji je bilo toplo, bila je topla i šalica kave koju mi je servirala Vanja i koja se pušila ispred mene na stolu. - Uživaj u kavi, dok ja završavam s pripremama – rekla mi je Vanja. Poslušno sam sjeo i dlanovima obgrlio šalicu: osjećao sam i nisam osjećao tu toplinu, odsutan duhom, ploveći maštom … Uvijek iznova u mislima bi se vraćao na onaj trenutak, kad su najlonke ugodno zašumjele, a duga i prekrasna noga bila prebačena preko druge. U duhu sam i sad osluškivao taj očaravajući zvuk koji je pokrenuo nešto neobjašnjivo u meni, nešto do sada sasvim nepoznato u mojoj nutrini. Šum poziva na nasladu. Ulovio sam Anđelkin pogled: bila se nagnula prema naprijed, lijevim se laktom oslonila o crveni stol za kojim smo sjedili i ošinula me prezirno-pozivajućim pogledom. „Što čekaš?“, govorio je njen pogled i to ne po prvi put. Ali ovog je puta zbog nečeg bilo drugačije. Osjećao sam da moram reagirati, a opet, mirno sam ostao sjediti i dalje, dok je društvo s kojim smo sjedili i dalje žagorilo, ne primjećuju naš dvoboj očiju. Polako, sasvim polako, odvojio sam pogled od smeđih Anđelkinih očiju i spuštao ga dugo, što sam sporije mogao, prema njenim nogama, klizeći joj tijelom, preko brežuljaka i dolina koje su me dražile. Kad je zadrhtala, znao sam da u ovom malom besmislenom ratu izvojevao pobjedu. Nasmiješio sam se, ali samo u sebi, dok mi je lice ostalo mirno, kameno. Podigao sam pogled, ovog puta brzo, da ne dospije promijeniti izraz lica i zagledao se u dubinu njenih očiju. Ugrizla se za usnu, zatreperila trepavicama i osmjehnula se. Ovog puta otvoreno me gledajući. Klimnuo sam joj. Uzvratila je, duga joj se smeđa kosa zatresla, bljesnula bojom meda pod neonskim osvjetljenjem lokala. Gledali smo se bez riječi, ali kunem se, naši su pogledi mnogo toga govorili savršeno se razumijevajući. I onda je ponovo do mene dolepršao onaj zvuk, duga je noga još jednom, po tko zna koji put, bila prebačena preko druge, pozivajući me, dražeći me, usađujući mi nemir. - Moram ići – rekao sam ustajući o dlanom joj lagano pomilovavši bedro, potajno, da nitko drugi to ne primijeti. Ispratio me Anđelkin pogled, pomalo začuđen, pomalo bijesan. Klimnuo sam joj, samo njoj, naglašeno, bez osmjeha, a Anđelka, koja je prije bila vražica nego anđeo, uzvratila mi je i ovog je puta pogled njen bio miran, bez upitnika u njemu: shvatila je, znala je. - Nadam se, da će biti dovoljno – reče Vanja pokazujući mi staklenu zdjelu prepunu francuske salate. - Što? - Za sutrašnji tvoj rođendan – reče Vanja s osmjehom: lice joj se zažarilo rumenilom zbog pećnice u kojoj su se pekli kolači i čiji sam miris tek sad osjetio. - Moram ići! – bubnuo sam odjednom i ustao. - Što je? – zapanji se Vanja. – Kuda? Već je blizu deset. Što ti je? Godinama nisi tako kasno izlazio. Što se … Nisam je slušao dok sam grabio prema izlaznim vratima, navlačeći ujedno vjetrovku na sebe, čiji me šum podsjetio na onaj drugi šum, pozivajući šum, šum koji mi je obećao ispunjenje snova. Anđelka me čeka, bio sam siguran u to i nisam želio niti htio da me i dalje čeka: vrijeme je da utolimo glad. Sve je ostalo nevažno. Copyright © 2018. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. Oznake: kolači |
- 18:51 - Budi (1) - Iskren - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga:
Priče iz života o životu...  photo gallery A R H I V A 2005 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2006 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2007 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2008 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2009 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2010 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2011 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2012 1 2 3 4 5 6 7 - 9 10 11 12 2013 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2014 1 2 3 4 5 6 9 10 2015 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2016 1 3 4 5 - 7 8 9 10 11 2017 1 4 7 8 10 12 |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||