![](("http://i404.photobucket.com/albums/pp130/Loricus2008/Njuskavac1-1.jpg)")
24.11.2016., četvrtak
Entuzijasti
|
Entuzijasti Nebo se otvorilo točno u trenutku kad sam stigao na mjesto okupljanja, sa kojeg je trebala krenuti prva trka nove sezone. Moral mi se znatno popravio, kad sam ugledao hrpicu trkača i trkačica koji veselo razgovaraju, glasno nadvikujući dobovanje krupnih kišnih kapi po razapetim kišobranima iznad njihovih glava. - Nisam vjerovao da će nas se ovoliko sakupiti - rekao sam. - Nitko nije - reče organizator utrke. - Ali eto, čini se da nas ima poprilično onih koji volimo trčanje. - Entuzijasta - promrmljao sam. - Točno! - potvrdo organizator. - Pravih entuzijasta. I još dolaze ... Pogledao sam u smjeru njegove ruke i ugledao još nekoliko automobila koji su se približavala mjestu okupljanja, ujedno i mjestu starta. Neki među nama već su laganim trkom zagrijavali se, držeći kišobrane iznad glave i to mi je izmamilo osmjeh. Kiša je padala sve jače i jače i kao da nije namjeravala predahnuti. Baš kao i jučer dok je poslijepodne... ... polako odmicalo, a ja sam postajao sve više nemiran, razdražljiv. Nisam mogao dugo vremena zadržati se na jednom mjestu, pa sam još jednom ustao i prišao prozoru. Zagledao sam se u tmurno sivo nebo prepuno kišom bremenitih oblaka. Kiša je padala lagano, ujednačeno, uporno: prva prava jesenska kiša. Gledao sam u sivi, gotovo neprobojni zastor kišnih kapi i ljutio se na vrijeme koje postaje nevrijeme, iako sam znao da je to glupo i uzaludno. Još uvijek nemamo znanja ni moći da bi upravljali vremenom, ali možda je tako i bolje. Kakva je već ljudska priroda, vrlo brzo bi ... Mobitel, koji je do sad zaboravljen ležao na stolu, glasno zazveči i prekine mi misao. "Ona", pisalo je na zaslonu i nasmiješio sam se njenom pozivu. Nije bila poput mnogih drugih žena, koje bi zivkale svakog časa i remetile moj ustaljeni ritam života. Znala je kad treba nazvati, a kad šutjeti. - Gledaš u kišu? - upita me, kad sam se javio. - Gledam. - Neraspoložen si? - Jesam. - Hoćeš li da dođem? - Neću. - Oh! - Kratka stanka. - Ovo je bilo surovo. - Izvini. Nisam namjeravao da tako zvuči. - Sve je u redu - reče ona smijuljeći se, a ja sam u mislima vidio kako joj se skupljaju bore oko očiju i u kutu usana, koje sam volio gledati. - Nedostaje ti kretanje, znam. - Znam da znaš. - Misliš li, da će se sutra održati trka? - Hoće! - Usprkos kiši? - Usprkos prokletoj kišurini - zarežao sam. - Imali smo dugu pauzu i siguran sam, da su i ostali željni trkačkog druženja, baš kao i ja. - Sumnjam, da će vas se mnogo okupiti po ovakvom vremenu - reče ona potiho, nastojeći me smiriti: osjećao sam tu njenu želju. - Ne brini zbog toga - odgovorio sam samouvjereno, iako ni izdaleka nisam bio uvjeren u vlastite riječi, jer kiša je udarala sve jače i jače, potkopavajući mi moral. - Brinem zbog tebe - reče ona. - Ne bih željela da budeš razočaran, kad dođeš na mjesto sastanka i uvjeriš se da nitko drugi nije došao. - Neću tako biti! - Misliš da su i ostali entuzijasti, kao što si ti? - Ne mislim, znam to. Nasmijala se. Tiho i lepršavo i ja sam znao da je zabacila glavu i da joj se vrat napeo, dok joj iz grla izlazi smijeh radosti. - Neću ti više smetati - reče kad se prestala smijati. - Opusti se, čitaj nešto. Ili pogledaj neki film. Sutradan ujutro, dok sam se polako spremao za trku, s nadom sam gledao u oblake koji su lijeno prolazili iznad grada, ne istresajući svoj vlažni teret. Možda ipak neće padati. Možda ćemo imati sreće i otrčati prvo kolo bez da pokisnemo do kože. A onda je istovremeno prasnuo grom i zazvonio mobitel, a sekundu kasnije kiša se lagano i potiho spustila na grad. Znao sam da na zaslonu mobitela piše "Ona", očekivao sam njen poziv. - Ideš? - upitala je bez uvoda, bez pozdrava. - Idem. - Lijep ti mokar trkački provod želim, entuzijaste - kroz smijeh reče i prekine vezu. - Idemo na startnu crtu! - poviče organizator i prekine moje prisjećanje. - Kiša neće stati i nema se smisla tome nadati. Vrijeme je strašno, ali što se tu može. Prije starta, moram vam reći, da sam ponosan i sretan zbog broja okupljenih trkača i trkačica koji ste, usprkos ovome došli danas trčati - rukom je široko zamahnuo iznad glave, obuhvaćajući sivo-crno nebo koje je istresalo vlažan teret na nas. - Koliko nas je? - poviče netko među nama. - Sedamdeset i tri! - odgovori organizator i počne odbrojavati za start utrke: - Još deset sekundi! I nikog od nas više nije bilo briga što kiša lije, sve je prestalo postojati, dok su mišići na nogama nervozno podrhtavali, željni brzine. "Entuzijasti", pomislio sam još jednom, gledajući u mokro i razdragano društvo oko sebe, kojemu sam i sam pripadao. Copyright © 2016. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. Oznake: kiša |
- 07:55 - Budi (3) - Iskren - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga:
Priče iz života o životu...  photo gallery A R H I V A 2005 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2006 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2007 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2008 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2009 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2010 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2011 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2012 1 2 3 4 5 6 7 - 9 10 11 12 2013 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2014 1 2 3 4 5 6 9 10 2015 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2016 1 3 4 5 - 7 8 9 10 11 2017 1 4 7 8 10 12 |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||