![](("http://i404.photobucket.com/albums/pp130/Loricus2008/Njuskavac1-1.jpg)")
14.10.2024., ponedjeljak
Na stanici
|
Na stanici Večernji se suton tek počeo spuštati, ali sam svejedno vrlo dobro vidio njene plamteće crne oči. Stajala je pored mene, nije se privijala uz mene, jer moj je stari bio udaljen otprilike tri metra, ne želeći kontaminirati naš prostor: prostor Marije i mene. Ostalo moje društvo, moji prijatelji, bili su oko nas, pili iz jedne boce koju su dodavali jedan drugom, gurali je i prema meni, a koju sam odbijao: nisam želio posljednji poljubac sa Marijom začiniti alkoholom. - Je li ti žao? – upitala je. - Nije – rekao sam. Dan prije me zagrlila ispod onog našeg stabla i ugrizla me nježno za uho, pa šapnula, dahom ublažujući bol ugriza: - Molim te, idi dan ranije. Moram te ispratiti … - Ali taj dan, kad moram krenuti, moj je rođendan … - Znam – rekla je privijajući se uz mene – ali ja ne mogu biti prisutna kod tvog odlaska, ako ideš taj dan. Poljubio sam je. Ništa nisam rekao. Nije ni očekivala da nešto kažem. U očima sam joj vidio tugu zbog nadolazećeg rastanka i upijao sam prizor želeći ga vječno pamtiti. I eto, sad smo na željezničkoj stanici, odlazim u vojsku, nema gužve oko nas, regruti su pozvani tek za sutradan, a sutradan je moj rođendan i nekako je sve mirno, čini mi se svečano, previše mirno, spavajući mirno, spokojno, dok se Karmen nije rasplakao i to je bio znak da ostali podivljaju: neki su se smijali, neki ga tješili, a ja sam gledao u nju, svoju Mariju, povremeno bacajući pogled prema Karmenu, osjećajući se čudno: nisam želio izdati prijatelja, nisam želio zanemariti Mariju. Zbunjeno sam gledao čas u Mariju, čas u Karmena, kad je moj stari uskočio u scenu, potapšao me po ramenu i rekao: - Zanemari, pijan je. Svi su bili pijani osim mog oca, Marije i mene (zbog nje sam ostao trijezan, namjeravajući se dobro napiti u vlaku, jer rastanak me bolio, iako to nisam pokazivao.) Onda je konačno došlo vrijeme za kojeg sam se nadao da će se odužiti. Kompozicija je cimnula, čelik je zveketao, a ja sam zgrabio Mariju i poljubio je pod budnim okom mog starog, koji se blagonaklono smiješio. - Sretno sine! – rekao je, dok sam uskakao na stepenicu već polazećeg vlaka. Klimnuo sam i gledajući u Mariju: nije plakala, ali crne su joj oči potamnjele uronivši u tamu žalosti. Usnice, sa kojih sam mnogo puta pio neizmjernu slast, nečujno su se otvorile i poručile: „Volim te!“ Prijatelji su vikali, otac je zagrlio Mariju, zvižduk vlaka parao je večernji suton, a ja sam ih gledao i opraštao se od dosadašnjeg života, znajući da više nikad neće biti isto. Sve umire, shvatio sam, dok sam ulazio u kupe i iz putne torbe vadio bocu: posljednja utjeha. Copyright © 2024. by misko- zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora Oznake: stanica |
- 16:43 - Budi (3) - Iskren - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga:
Priče iz života o životu...  photo gallery A R H I V A 2005 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2006 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2007 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2008 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2009 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2010 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2011 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2012 1 2 3 4 5 6 7 - 9 10 11 12 2013 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2014 1 2 3 4 5 6 9 10 2015 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2016 1 3 4 5 - 7 8 9 10 11 2017 1 4 7 8 10 12 |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||