![](("http://i404.photobucket.com/albums/pp130/Loricus2008/Njuskavac1-1.jpg)")
19.07.2019., petak
Optimist
|
Optimist Po prirodi sam više pesimističan nego optimističan, pa se često pitam, što bi se dogodilo s mojim trčanjem da nikad nisam upoznao Doktora i da kroz druženje sa njim, nisam primio veliku dozu optimizma. - Znam da ti je teško i da te ovo sitno trčanje ne zadovoljava - rekao mi je nekoliko puta dok bi sporim koracima trčali otprilike stotinu metara, da bi se zatim još sporije, što me izluđivalo, vraćali na početnu poziciju. - Ali upamti, bolje je i ovakvo kretanje, nego nikakvo kretanje. S vremenom će se i poboljšati. Odmahivao bi glavom na te Doktorove umirujuće riječi. Visok i uspravan, tamnih očiju, uvijek bi me blagonaklono gledao, smirujući moj ludi temperament. Nešto se ružnog događalo sa mnom, a ja nisam mogao dokučiti što: sve sam sporije i sve teže trčao ostajući bez daha i to me izluđivalo. Nikad ne bih ni pomislio, da ću trčkarati u parku stotinu metara, pa zadihan hodati isto toliko metara i to nazivati treningom. Ja, koji sam nedavno s lakoćom trčao brdima gomilajući kilometre baš kao da su milimetri. Nekoliko sam puta odustao, digao ruke od svega toga mučenja, u što se trčanje, bolje reći pokušaj trčanja pretvorio, pa bih izbjegavao park i Doktora, ali ubrzo bi mi počeo nedostajati Doktorov osmjeh i optimističan pogled na svijet prožet dozom misticizma. - Vratio si se - rekao bi mi Doktor kad bi se ponovo sreli u parku, ujutro, oko devet sati. - Nisam ni mislio da nećeš. Kako je? - Nikako! - odgovarao bi snuždeno. - Čim malo potrčim, ostajem bez daha. Ne shvaćam koji se vrag događa sa mnom. - Isto je i sa mnom - odvratio je Doktor. - Ali ja sam pušač. Nemoj ni pomišljati na odustajanje. Dok se krećemo, dobro je. - Cigarete su prokletstvo - primijetio sam, znajući to vrlo dobro, jer sve donedavno i sam bio pušač. - Znam! - klimnuo je glavom Doktor. - Mislim da svi to znamo. Ali nikako ne mogu prestati. Pokušao sam. Nekoliko puta. Jednostavno ne ide. Zato je meni ovakvo kretanje dovoljno. Znam da ti želiš trčati duže i brže, ali što se osnovnog zdravlja tiče, ovo je sasvim dovoljno. Trčkarali smo tako zimskih jutara, razgovarajući čitavo vrijeme. Punio sam baterije optimizmom, jer Doktor je u svemu vidio mogućnost, dok sam ja bio sklon vidjeti prepreku. - Još samo dvije godine - rekao mi je jednog jutra prilikom istezanja pored ribnjaka - pa idem u mirovinu. Tada ćemo ti i ja uživati. Sjesti ćemo u auto i odvesti se do Učke, pa čitav dan trčkarati šumskim stazama, uživajući u svakom trenutku. - Dvije godine - promrmljao sam ispod glasa. - Brzo to prođe - reče Doktor. - I prebrzo. Ulovio sam mu zamišljeni pogled: tamnim se očima zagledao negdje u daljinu, u budućnost koju je samo on vidio. Prečesto se u meni događale promjene raspoloženja koje nisam shvaćao, pa je tako bilo dana kad mi se nije odlazilo u obližnji park, nije mi se "treniralo". Sve me je to mučilo, pritiskalo mi um, obavijajući me nevidljivim ali teškim plaštem neraspoloženja. Istina je bila jednostavna, ali je dugo vremena nisam mogao shvatiti: bio sam bolestan. Teška i opasna anemija nekako se prikrala u moju nutrinu i grickala me polako, jako polako, pa nisam mogao primijetiti promjenu koja se svakodnevno događala u meni. Glavobolje su postale uobičajene i dan bez glavobolje postajao bi praznik. Tada bi se osjećao orno, gotovo optimistički poput Doktora, a Doktor bi, primjećujući svaku promjenu na meni, radosno rekao: - Eto, nije život samo mučenje, je li? I započeli bi jednu od naših dragih filozofskih rasprava o smislu života i smrti, jer ako život ima smisao, što je Doktor tvrdio, onda ima i smrt. Ja sam, naravno, tvrdio suprotno, više rasprave radi, nego li radi svog uvjerenja: sve je kaos i besmisleno, i život i smrt, sve je to jedno te isto, samo se mi, ljudska vrsta, volimo nabacivati mudrolijama. Takva su jutra bila radosna jutra, ispunjena jutra i bilo bi nam žao rastati se, pa bi obično dogovorili sastanak na Korzu za dva sta, pojurili svatko svom domu, istuširali se i sjurili na Korzo, pa uz laganu šetnju Korzom nastavili razgovor, osjećajući se prijatno i zadovoljno uzajamnim druženjem. Izgurali smo zimu i pola proljeća zajedno "trenirajući" u parku, kad je slučajno, prilikom posjete zubaru, otkriveno što se događa sa mnom. Strpali su me u bolnicu i odmah mi dali transfuziju i tu me posjetio Doktor, iako je inače radio u drugoj bolnici. - Nije to ništa strašnog - rekao mi je stojeći pored mog kreveta onako visok i uspravan poput vojnika. - Oporaviti ćeš se. Trčanje po stazama Učke nas čeka. Sad znaš protiv čega se moraš boriti, a kad je neprijatelj poznat ... - ... možeš ga i pobijediti - završio sam rečenicu umjesto Doktora od koga sam je mnogo puta i čuo. Bio je u pravu, naravno. Osjećao sam se bolje, ali o trčanju još uvijek nije bilo ni govora. Izašavši iz bolnice nastavili smo se viđati u parku , uspostavljajući ponovo našu rutinu i voditi beskrajne razgovore. - Taman ćeš ojačati, vratiti snagu, dok ja ne odem u mirovinu - govorio bi mi često, motivirajući me u ustrajnosti, primjećujući znake umora na meni. - Snaga se ne vraća brzo. Brzina još manje. Samo polako i strpljivo. Nisam bio strpljiv, pa one nedjelje, kad sam uzalud čekao Doktora u parku, nestrpljivo sam potrčao bez njega, pa se uputio kući, pitajući se, što li ga je spriječilo doći i pomalo se ljuteći. Osjećao sam potrebu za injekciju optimizma koju bi mi Doktor ulio dok bi lagano trčali parkom. Nije bilo zadovoljstava u treningu koji još uvijek nije bio pravi trening. Dva dana kasnije doznao sam od zajedničkog poznanika, da je Doktor mrtav. Našli su ga u hodniku zgrade u kojoj je stanovao, u nedjelju, obučenog u plavu ispranu trenirku i izgažene crne tenisice. Shvatio sam, dok me crni i teški oblak tuge pritiskao, da je Doktor pao i umirao u hodniku zgrade, dok sam se ljutio zbog njegovog nedolaska na sastanak. A njegove riječi izgovorene prilikom jednog za mene suviše teškog "treninga", koje je Doktor tješeći me izgovorio, odjekivale su tužno u meni: - Trčati se mora: živjeti ne mora! Copyright © 2019. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. Oznake: prijatelj |
- 10:08 - Budi (3) - Iskren - #
02.07.2019., utorak
Wind
|
Wind Istog trena, kad sam joj ugledao vragolasti pogled i sjaj smeđih očiju koje su me otvoreno gledale, shvatio sam da joj nadimak "Winfuckerssister" i te kako pristaje. Sve je Vind, kako smo je skraćeno zvali, voljela okretati na šalu i mnogo kasnije, kad smo zajednički "radili" na njenoj fizičkoj kondiciji, uhvatio me strah da i tada ne postupi tako. jer trčanje, što je Vind dobro znala, svetinja je za mene i ne volim da se nitko oko treniranja zavitlava. - Koliko moram smršaviti, da bih mogla početi trčati? - upitala me jednog zimskog dana iznenadivši me. - Možeš početi odmah trčkarati - odgovorio sam - ali poželjno je ... - ... smršavim, skinem ovaj golemi višak - prekinula me obješenjački gledajući u svoj trbuh. Smijali smo se zajedno, a ja sam se sjećao svoje vlastite trbušine koju sam u neka daleka vremena gajio, dok jednog dana nisam ... - Teška je to odluka - s mislima na ono daleko vrijeme vlastitog gladovanja, rekao sam Vind. - Rijetki izdrže. - Ovog ću puta izdržati - čvrsto je Vind odgovorila i nešto me u njenom glasu opomenulo, pa sam progutao ciničnu primjedbu koja se porodila u meni i klimnuo glavom. - Možeš istrčati riječki polumaraton - napola ozbiljno, napola zafrkavajući se, dobacio sam joj meku. - Vremena za mršavljenje i pripremu imaš koliko hoćeš. - Koliko je taj polumaraton dug? Rekao sam joj, a Vind je zatresla glavom u nevjerici i duboko uzdahnula. Znao sam, da joj se razdaljina od dvadeset i jednog kilometra čini svemirskom udaljenošću, ali odjednom sam je poželio ohrabriti. - Možeš ti to - rekao sam joj. - Kad sam ja počeo trčati, nisam mogao ni kilometar sastaviti. - Ali dvadeset i ... - Upornost i redoviti trening - ubacio sam brzo. - To je sve. Treninzi. I nema odustajanja! Nikad, ma koliko ti teško ponekad bilo. Prisjetio sam se ovog razgovora s Vind, dok smo čekali start utrke. Sunce je užarilo, start je k'o za inat kasnio i postajalo je sve toplije i znao sam da će biti teško trčati pod vrelim suncem i toplim asfaltom ispod nogu. - Polako ćemo - rekao sam Vind, hrabreći je. - Ubaciti ćemo i po koju hodajuću dionicu. Ništa ne brini. - Bolje da sve istrčimo - rekla je, a ja sam je pogledao i u sebi se nasmijao. Dva tjedna prije trke, kad je po programu trebala istrčati dužinu, posljednji ispit pred trku, nije trčala. Izgovor? Stari joj je zahtijevao njenu prisutnost ... bla … bla … Gotovo četiri mjeseca "družili" smo se na njenim treninzima, većinom komunicirajući preko "facebooka" i već sam dobro upoznao njen karakter: znao sam, da je ponekad treba opsovati, izvrijeđati i naglo napustiti dijalog, ostavivši je samu, znajući vrlo dobro da Vind u sebi prokuhava svaku moju rečenicu. I da bijesni i da se odluka porađa u njoj, pa sam je opsovao i izvrijeđao na pasja kola i naglo prekinuo dopisivanje. Dogodilo se točno ono što sam se i nadao da će se dogoditi: ranjene duše Vind je izjurila iz kuće i odvalila prvi put u svom životu dvadeset kilometara, dugačkih, velikih i nekada njoj nedostižnih dvadeset kilometra. I nije hodala, sve je to istrčala laganim, ali za Vind brzim i uspješnim ritmom. Siguran sam, da me trčeći lagano u mislima psovala i ljutila se na mene, ali znam i to, da kako su se kilometri odvijali ispod njenih umornih nogu, tako je ljutnje nestajalo, a zamijenilo ju je zadovoljstvo i ponos. Cilj je postignut. Trka je krenula i Vind je naravno, kao i svi neiskusni početnici, zapela, ubrzala i uzbuđeno dobacivala primjedbe. - Ne govori - savjetovao sam joj. - Štedi dah. I uspori. Imamo vremena. Postajalo je sve toplije kako smo sve više kilometara prelazili: trka je počela zbilja kasno, u jedanaest sati i vrućina je postala gotovo nesnosna. Prvi znaci malaksalosti ugledao sam na Vind, pogledom je vrebajući neprestano: usporila je i češće zahtijevala da "malo hodamo", zaboravivši na svoju želju koju je pri startu izrazila da sve istrči. - Ne pij toliko - zabrinuto sam joj govorio, ali uzalud. - Samo malo - uvijek bi odvraćala. Trčala je i puhala pod sve jačim suncem, lice joj se zažarilo, a ja sam se pitao kako bi joj bilo, da je zadržala one kilograme kojih se uspjela "otarasiti". Sedamnaest kilograma Vind je uspjela "skinuti" laganim trčanjima, ali i pažljivim odabirom jela, često i gladujući. Bio sam ponosan na nju, dok sam trčao pored Vind, neprekidno joj nešto govoreći, nastojeći joj skrenuti misli teškoća koje su je mučile. Sve je nekako išlo prema naprijed, dok se kod stadiona na Kantridi nismo okrenuli i počeli trčati blagom uzbrdicom. - Ne mogu više! - rekla je Vind u blizini brodogradilišta "3 Maj". - Hodaj malo - brzo sam joj rekao. - I ne pij toliko vode! - Kad sam žedna! - Znam da si žedna, ali svejedno ne pij toliko - zabrinuto sam joj odgovorio i pomislio: koga vraga da radim, ako mi se Vind sruši na cestu? Odagnao sam te misli, sretan što ih Vind ne može osjetiti. - Gotova sam - zastenjala je i iščitao sam očaj na njenom punašnom i sasvim crvenom od napora licu. - Samo misliš da si gotova - brzo sam joj rekao. - Čovjek je nevjerojatno izdržljiva životinja. Uostalom, znaš i sama, poslije ove uzbrdice slijedi spust i samo ćemo se dokotrljati do cilja. Možeš ti to, znam da možeš. Zar nisi to dokazala prije petnaest dana kad si sama istrčala gotovo istu rutu? Kratki ponosni osmjeh sjećanja zablistao joj je na umornom licu i Vind je produžila, a i ja uz nju, neprestano je bodreći, govoreći joj da ona to može, da treba izdržati još samo malo, još samo ovaj posljednji napor, još ... ... i eto nas pred ciljem! Trčim i smijem se i pružam ruku prema Vind, da je ona zgrabi i da zajednički protrčimo kroz cilj, ali Vind je suviše umorna i ne vidi moju pruženu ruku ili jednostavno nema snage pružiti svoju ruku, pa tako samo korak-dva utrčavam u cilj ispred Vind i radosno je dočekujem, sretan zbog Vind, zbog njenih "izgubljenih" sedamnaest kilograma, zbog njene pobjede, jer najteže je pobijediti samog sebe, vrlo dobro to znam, a Vind je to uspjela! Copyright © 2019. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. Oznake: trčkaranje |
- 10:12 - Budi (8) - Iskren - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga:
Priče iz života o životu...  photo gallery A R H I V A 2005 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2006 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2007 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2008 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2009 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2010 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2011 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2012 1 2 3 4 5 6 7 - 9 10 11 12 2013 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2014 1 2 3 4 5 6 9 10 2015 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2016 1 3 4 5 - 7 8 9 10 11 2017 1 4 7 8 10 12 |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||