Wind
Istog trena, kad sam joj ugledao vragolasti pogled i sjaj smeđih očiju koje su me otvoreno gledale, shvatio sam da joj nadimak "Winfuckerssister" i te kako pristaje. Sve je Vind, kako smo je skraćeno zvali, voljela okretati na šalu i mnogo kasnije, kad smo zajednički "radili" na njenoj fizičkoj kondiciji, uhvatio me strah da i tada ne postupi tako. jer trčanje, što je Vind dobro znala, svetinja je za mene i ne volim da se nitko oko treniranja zavitlava.
- Koliko moram smršaviti, da bih mogla početi trčati? - upitala me jednog zimskog dana iznenadivši me.
- Možeš početi odmah trčkarati - odgovorio sam - ali poželjno je ...
- ... smršavim, skinem ovaj golemi višak - prekinula me obješenjački gledajući u svoj trbuh.
Smijali smo se zajedno, a ja sam se sjećao svoje vlastite trbušine koju sam u neka daleka vremena gajio, dok jednog dana nisam ...
- Teška je to odluka - s mislima na ono daleko vrijeme vlastitog gladovanja, rekao sam Vind. - Rijetki izdrže.
- Ovog ću puta izdržati - čvrsto je Vind odgovorila i nešto me u njenom glasu opomenulo, pa sam progutao ciničnu primjedbu koja se porodila u meni i klimnuo glavom.
- Možeš istrčati riječki polumaraton - napola ozbiljno, napola zafrkavajući se, dobacio sam joj meku. - Vremena za mršavljenje i pripremu imaš koliko hoćeš.
- Koliko je taj polumaraton dug?
Rekao sam joj, a Vind je zatresla glavom u nevjerici i duboko uzdahnula. Znao sam, da joj se razdaljina od dvadeset i jednog kilometra čini svemirskom udaljenošću, ali odjednom sam je poželio ohrabriti.
- Možeš ti to - rekao sam joj. - Kad sam ja počeo trčati, nisam mogao ni kilometar sastaviti.
- Ali dvadeset i ...
- Upornost i redoviti trening - ubacio sam brzo. - To je sve. Treninzi. I nema odustajanja! Nikad, ma koliko ti teško ponekad bilo.
Prisjetio sam se ovog razgovora s Vind, dok smo čekali start utrke. Sunce je užarilo, start je k'o za inat kasnio i postajalo je sve toplije i znao sam da će biti teško trčati pod vrelim suncem i toplim asfaltom ispod nogu.
- Polako ćemo - rekao sam Vind, hrabreći je. - Ubaciti ćemo i po koju hodajuću dionicu. Ništa ne brini.
- Bolje da sve istrčimo - rekla je, a ja sam je pogledao i u sebi se nasmijao.
Dva tjedna prije trke, kad je po programu trebala istrčati dužinu, posljednji ispit pred trku, nije trčala. Izgovor? Stari joj je zahtijevao njenu prisutnost ... bla … bla …
Gotovo četiri mjeseca "družili" smo se na njenim treninzima, većinom komunicirajući preko "facebooka" i već sam dobro upoznao njen karakter: znao sam, da je ponekad treba opsovati, izvrijeđati i naglo napustiti dijalog, ostavivši je samu, znajući vrlo dobro da Vind u sebi prokuhava svaku moju rečenicu. I da bijesni i da se odluka porađa u njoj, pa sam je opsovao i izvrijeđao na pasja kola i naglo prekinuo dopisivanje.
Dogodilo se točno ono što sam se i nadao da će se dogoditi: ranjene duše Vind je izjurila iz kuće i odvalila prvi put u svom životu dvadeset kilometara, dugačkih, velikih i nekada njoj nedostižnih dvadeset kilometra. I nije hodala, sve je to istrčala laganim, ali za Vind brzim i uspješnim ritmom. Siguran sam, da me trčeći lagano u mislima psovala i ljutila se na mene, ali znam i to, da kako su se kilometri odvijali ispod njenih umornih nogu, tako je ljutnje nestajalo, a zamijenilo ju je zadovoljstvo i ponos. Cilj je postignut.
Trka je krenula i Vind je naravno, kao i svi neiskusni početnici, zapela, ubrzala i uzbuđeno dobacivala primjedbe.
- Ne govori - savjetovao sam joj. - Štedi dah. I uspori. Imamo vremena.
Postajalo je sve toplije kako smo sve više kilometara prelazili: trka je počela zbilja kasno, u jedanaest sati i vrućina je postala gotovo nesnosna. Prvi znaci malaksalosti ugledao sam na Vind, pogledom je vrebajući neprestano: usporila je i češće zahtijevala da "malo hodamo", zaboravivši na svoju želju koju je pri startu izrazila da sve istrči.
- Ne pij toliko - zabrinuto sam joj govorio, ali uzalud.
- Samo malo - uvijek bi odvraćala.
Trčala je i puhala pod sve jačim suncem, lice joj se zažarilo, a ja sam se pitao kako bi joj bilo, da je zadržala one kilograme kojih se uspjela "otarasiti". Sedamnaest kilograma Vind je uspjela "skinuti" laganim trčanjima, ali i pažljivim odabirom jela, često i gladujući. Bio sam ponosan na nju, dok sam trčao pored Vind, neprekidno joj nešto govoreći, nastojeći joj skrenuti misli teškoća koje su je mučile.
Sve je nekako išlo prema naprijed, dok se kod stadiona na Kantridi nismo okrenuli i počeli trčati blagom uzbrdicom.
- Ne mogu više! - rekla je Vind u blizini brodogradilišta "3 Maj".
- Hodaj malo - brzo sam joj rekao. - I ne pij toliko vode!
- Kad sam žedna!
- Znam da si žedna, ali svejedno ne pij toliko - zabrinuto sam joj odgovorio i pomislio: koga vraga da radim, ako mi se Vind sruši na cestu? Odagnao sam te misli, sretan što ih Vind ne može osjetiti.
- Gotova sam - zastenjala je i iščitao sam očaj na njenom punašnom i sasvim crvenom od napora licu.
- Samo misliš da si gotova - brzo sam joj rekao. - Čovjek je nevjerojatno izdržljiva životinja. Uostalom, znaš i sama, poslije ove uzbrdice slijedi spust i samo ćemo se dokotrljati do cilja. Možeš ti to, znam da možeš. Zar nisi to dokazala prije petnaest dana kad si sama istrčala gotovo istu rutu?
Kratki ponosni osmjeh sjećanja zablistao joj je na umornom licu i Vind je produžila, a i ja uz nju, neprestano je bodreći, govoreći joj da ona to može, da treba izdržati još samo malo, još samo ovaj posljednji napor, još ...
... i eto nas pred ciljem! Trčim i smijem se i pružam ruku prema Vind, da je ona zgrabi i da zajednički protrčimo kroz cilj, ali Vind je suviše umorna i ne vidi moju pruženu ruku ili jednostavno nema snage pružiti svoju ruku, pa tako samo korak-dva utrčavam u cilj ispred Vind i radosno je dočekujem, sretan zbog Vind, zbog njenih "izgubljenih" sedamnaest kilograma, zbog njene pobjede, jer najteže je pobijediti samog sebe, vrlo dobro to znam, a Vind je to uspjela!
Copyright © 2019. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.
Post je objavljen 02.07.2019. u 10:12 sati.