18.07.2018., srijeda

Proljeće u zimi

Proljeće u zimi Na trideset i drugom je kilometru postalo zbilja teško i Vilko se pitao, postoji li neki mišić u njegovom tijelu koji ne titra od boli koja ga je nemilosrdno pratila. Sve ga je boljelo, baš sve, činilo mu se, čak i korijen kose. Podužu je kosu vezao u "konjski rep" i taj ga je rep, znojem natopljen, blago udarao po vratu, kao da mu diktira ritam koraka. Nije trčao brzo, nije to sad već ni mogao, ali u Vilkovoj se nutrini sve bunilo protiv kretanja, a želja da stane, prestane se kretati, sjedne, odmori, sve je više rasla u njemu. Onda je pogledao na sportski sat, od svih trkača jednostavno zvan samo "garmin" i s iznenađenjem shvatio da su iza njega već trideset i dva kilometra i da "ima maraton u nogama", jer znao je, bio je siguran, kako će preostalih deset kilometara uspjeti proći u zadanom vremenu utrke. Sreća ga preplavi, a snaga, ona rezervna, skrivena, koja se budila u njemu samo u teškim trkačkim trenutcima, prostruji mu tijelom. Na trenutak se ponovo osjeti svježim i laganim i poletnim i znao je da se osmjehuje dok se približavao jednoj učesnici trke, nastojeći je stići. Primijetio je već mnogo ranije, da su otprilike približne kondicije, snage, brzine, a primijetio je i to, da trkačica ima pomagača. Pitao se, je li to regularno? Ali na trkačkoj trasi nije bilo sudaca, pa su neki koristili priliku, shvatio je. Uglavnom, tu bi trkačicu svakih nekoliko kilometra dočekao pomagač na bicikli i pružao joj osvježenje. Vilko se "zalijepio" za leđa trkačice čvrsto odlučivši ne posustati. Trčao je laganim, sporim ritmom, ne ispuštajući iz vida leđa trkačice, a misli mu lutale ... ... prisjećajući se dugačkog i mukotrpnog puta do učešća na maratonu. Zimski treninzi su ga iscrpljivali, ozljede mučile, a i Vilkova je glupost učestvovala u težini priprema. Pogrešan izbor tenisica pri trčanju jedne dužine, zatim nepridržavanje programa i još po koje sitnice ometale su ga i kočile mu napredak. Pokajnički i bez ljutnje saslušao bi kritiku svoje "trenerice" koja mu je zabranjivala zvati je trenericom, jer ona nije ničija trenerica, ustrajala je na tome, ali pod čijom je dirigentskom palicom trenirao i patio i radovao se prvom trčanju maratona, jer sudbina, u koju nije vjerovao, kao da se urotila protiv Vilka: povreda koljena, zatim neke druge zdravstvene boljke počele ga pratiti, nadovezujući se jedna na drugu. Trajalo je to teških deset godina. I naravno, maraton se činio sve daljim i sve više nedostižnim, jer godine nisu čekale, odnosile su sobom Vilkovu snagu i brzinu. Ali želju nisu mogle odnijeti u nepovrat, potiho i potajno neprekidno je tinjala u njemu: istrčati maraton, pa bio to samo jedan jedini maraton u njegovoj trkačkoj karijeri, ako se o karijeri u njegovom slučaju može govoriti. A poslije toga ... pa, poslije toga više neće biti ništa važno, koga briga za to "poslije toga"! Ugledavši kontrolnu točku i stol s osvježenjem pored kojih su stajali volonteri, Vilko shvati da ga od cilja dijeli još samo sedam kilometara. Kiselo se nasmiješio na riječ "samo", jer znao je, bit će to velikih i dugačkih i silno teških sedam kilometara. Ali je znao i to, da će ih nekako prevaliti, ni sekunde nije pomislio na neuspjeh i tome se čudio još prije nekoliko sati, kad je tome postao svjestan dok je pozirao za fotku uspomene prijateljici Dubravci. - Nasmiješi se! - rekla mu je Dubravka. Vilko se nacerio prema njoj, osluškujući svoje osjećaje. Sve u njemu kao da je stalo. S iznenađenjem je ustanovio nedostatak uzbuđenje, groznice koja bi ga inače pred svaku trku tresla i da nimalo, baš nimalo ne sumnja u konačan uspjeh: istrčati će svoj prvi maraton! Ništa ga neće u tome spriječiti. Bilo je to veliko iznenađenje, jer dan prije, prilikom podizanja startnih paketa i za vrijeme potpisivanja odricanja odgovornosti organizatora, Vilku je zadrhtala ruka i jedva je načrčkao potpis. Uzbuđenje ga je treslo kao nikad do sad. - E, tako! - rekla je Dubravka i Vilko je shvatio da mu je licem preletio blagi osmjeh. - To je dosta - rekao je. - Hvala, Dubravka. Na svemu! Prespavao je kod prijateljice Dubravke, jer u Treviso, Italija, je s društvom doputovao dan prije, večer prije trke. Putovanje je bilo ugodno, opušteno, puno humora, pa je i to doprinijelo dobrom raspoloženju. Bolovi u desnoj loži, Vilkovoj trkačkoj ahilovoj peti, postajali su sve jači, mišić mu se grčio i zatezao. Sad je sve češće ubacivao hodajuće dionice. Nije više mogao pratiti "svoju" trkačicu i žalosno je gledao kako odmiče bodrena biciklistom koji je vozio pored nje. Šepao je. Stopalo kao da mu se užarilo, a umor, neopisivi umor pritiskao mu je um. "Još samo malo", u mislima je bodrio samog sebe, osjećajući kako nepravilno trči, zgrbljen i pomalo šepajući. Naginjao se previše na desnu stranu, uzalud pokušavajući olakšati desnoj nozi, loži koja je drhtala zategnuta i bolnom kvadricepsu. Ponekad mu se činilo da će mišić lože puknuti, rascvjetati se u krvavoj boli, a onda bi se bol povukla, pritajila i Vilko bi odahnuo. Nije mislio na to, da će se bol sigurno vratiti. Hodao je, oko dvadeset metara, pa ponovo lagano potrčao. I ponovo tako. Naizmjenično. Sad se već približio gradu, trčeći lagano kroz park u kojemu su šetali dokoni šetači s obitelji i koji su ga bodrili dobacujući mu: - Forza! Forza! "Ali ja nemam više snage", mislio je Vilko umorno im se osmjehujući, ali to nije bila istina. Ulazeći u grad, posljednji val snage podigao se u njemu i Vilko je još jednom potrčao, usprkos umoru, usprkos bolu, usprkos svemu. Kao kroz maglu ugledao je cilj i trčeći prema njemu samo je mislio na to kako je gotovo, konačno je sve gotovo, ne mora više trčati. A onda je začuo povik: - Eno ga! Eno ga! Prepoznao je glas Trenerice, one koju nije smio zvati trenericom, ali bez čije pomoći nikad ne bi istrčao maraton i koja ga je s još jednim zajedničkim prijateljem trkačem čekala na cilju i umor kao da je ispario iz Vilkovog pregrijanog tijela. Nije više osjećao bol, ni krutost mišića, sreća ga je preplavila, osjetio je i ponos, jer izdržao je, sve je izdržao: istrčao je svoj prvi maraton točno jedan dan prije svog sedamdesetog rođendana. Prišao je Trenerici i nacerio joj se sretno, pa se zaprepastio: niz njeno lice potekle su suze radosnice. - Idi! - rekla mu je. - Idi po medalju. Vilko se okrenuo i prešao tih nekoliko metara koliko je bio udaljen od djevojaka koje su čekale s finišerskim medaljama i s osmjehom uzeo svoju toliko željenu medalju, znajući, dok ju je vješao oko vrata, osjećajući njenu prijatnu težinu, da će mu zauvijek suze Trenerice biti najdraža nagrada. Copyright © 2018. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. Oznake: tenisica

- 11:49 - Budi (4) - Iskren - #