![](("http://i404.photobucket.com/albums/pp130/Loricus2008/Njuskavac1-1.jpg)")
29.08.2016., ponedjeljak
Šapat
|
Šapat Miris ruma dozove ga u sadašnjost, iščupavši ga iz neshvatljivog mu vremena u kojeg je mislima uplovio. Čašica je ruma stajala na blistavo čistom šanku, gotovo zaboravljen miris mu je golicao nozdrve, dok je pažljivo i upitno gledao u zlaćanu boju koja se presijavala u polutami lokala. - Nešto nije u redu? - upita ga mlada i zgodna šankerica, neumorno brišući već ionako blistave čaše. - Oh, ne! - smeteno reče Vilko. - Sve je da bolje biti ne može. - Drago mi je - odgovori ona uz blistav osmijeh. - A opet, kad bolje razmislim - nadoveže se Vilko - moram vas zamoliti da rum zamijenite čašom piva. Naravno, oboje ću platiti. Šankerica samo klimne, osmjeh joj nije silazio s privlačnog joj lica i taj je osmjeh počeo smirivati Vilkove uzdrhtale živce. Uopće se nije mogao sjetiti kako je i kad je ušao u lokal sklonivši se sa osunčane i vruće ulice i naručio rum. Rum je bio zagonetka. Decenije su već prošle, a da nije okusio žestoko piće, a sad ga naručuje. Što se to događa sa njim? Odakle naviru ti porivi? - Izvolite - reče šankerica polažući visoku čašu piva ispred Vilka, tik uz onu čašicu ruma, čiji se miris i dalje širio zrakom i u Vilku prizivao burne i vrlo daleke uspomene kojih se već odavno nije prisjetio. - Hvala! - reče Vilko i otpije malo, vrlo polako puštajući da mu hladna i osvježavajuća gorka tekućina hladi nepce, grlo, spuštajući mu se u uzdrhtali stomak. Smirujući ga. Još je osjećao drhtaj uzbuđenja, iako je od Događaja (da, velikim slovom) prošlo već neko vrijeme. Nije znao točno koliko vremena, ali morao je napustiti tržnicu, u čijoj se neposrednoj okolini Događaj zbio, morao je prijeći ulicu na putu u osvježavajuću polutamu lokala. Prije samo nekoliko minuta bezbrižno je hodao znojeći se pod ljetnim suncem, ruksak na leđima mu izazivao potoke znoja, a mirisi i šarenilo tržnice titrali su mu u umu, dok se približavao mjestu na gdje će morati prijeći cestu. Nije na tom mjestu bilo pješačkog prijelaza, ali svi su prelazili cestu upravo na tom mjestu, iskorištavajući semafore koji su se nalazili u blizini i zaustavljali neprekidan promet. Ljeto je u punom zamahu i svi putuju, sve je zakrčeno automobilima i ljudima, žamor i buka na sve strane, a sve to pritišće vrućina, sunce nemilosrdno grije, asfalt se topi, sve se isijava. Vilko se osmjehujući zagledao u dvije žene koje su se zajapurenih lica, što zbog nesnosne vrućine, a ponešto i zbog strasti koje su ih obuzele, unosile jedna drugoj u lice i dovikivale pogrdne riječi koje su mu se smiješne činile izgovorene ženskim tankim i povišenim glasovima. Kao iz daljine čuo je kotrljajući zvuk, ali nije toga uopće bio svjestan, nije registrirao zvuk, a zvuk je bio bučan i prijetio je i govorio o opasnosti. Plivajući u balonu nestvarnosti, Vilko ništa nije vidio, ali sve je čuo i sve mu se činilo običnim, svakidašnjim, normalnim. Onaj vrlo glasni i štropotavi zvuk ništa mu nije značio, ništa signalizirao. A onda je balon pukao! - Čuvaaaaajjjj! - zaorilo se kroz vrućinu. Vilko je opet bio tu, balon je nestao, nije više bio u njemu i sve se odjednom vratilo, čitava stvarnost iz koje je izašao i plutao u nekoj samo njemu znanoj, ali isto tako nerazumljivoj, nestvarnosti. Vidio je štropotavu dugačku kompoziciju teretnih vagona, a onaj upozoravajući uzvik koji je Vilku spasio život, izvio se iz grla muškarca koji je stajao na prvom vagonu duge kompozicije upravo zbog ovakvih slučajeva, shvatio je Vilko u hipu, munjevito se povlačeći korak unazad. Čovjek, koji je uzvikom spasio Vilkov život, prijekorno je vrtio glavom, ali se i opraštajući smiješio. Jer koliko luđaka ima koji hodaju kroz život k'o bez glave!? I kad bi se na svakog ljutio …Vilko mu se smiješeći zahvaljivao očima ga moleći za oprost zbog njegove, Vilkove, nesmotrenosti, dok se dugačka kompozicija kotrljala neumoljivo dalje. Čaša piva bila je gotovo prazna, ali odgovor kojeg je Vilko nastojao shvatiti, nije se pojavio: zbog čega je postupio kako je postupio? Zašto je sasvim jasno čuo željeznu buku kompozicije teretnog vlaka, a nije reagirao na nju??? - Hvala vam lijepa - reče Vilko polažući novčanicu pored prazne čaše piva i pune ruma, pa napusti lokal: možda mu se njegovo ponašanje objasni šećući obalom, na putu kući. Nadao se tome. Ali nije. Mjesec dana kasnije, Vilko je trčao cestom spuštajući se blagom nizbrdicom, koju je prije toga istrčao uzbrdo, osjećao se jakim, moćnim i s veseljem je grabio sve brže osjećajući se besmrtnim. Vozači, koji su mu jurili u susret, obzirno su se pomicali prema sredini, ostavljajući mu prostora za slobodno trčanje. Još otprilike dvije hiljade metara i bit će gotov s treningom. Za danas. Približavao se mjestu na kojem bi uvijek napuštao glavnu cestu i preskočivši četiri stepenice uspeo bi se na sporednu, koja je vodila na vrh brda i bila jednosmjerna: smjelo se samo voziti niz cestu. Promet na ovom mjestu nikad nije bio velik, tu se spuštao autobus koji je vozio putnike na vrh brda, do posljednje stanice i još po koje lokalno vozilo. Promet rijedak i spor. Zanemariv. Ali ne ovog jutra! Vilko prestane pjevati približavajući se onim stepenicama koje će odjednom svojim dugim nogama preskočiti i popeti se na gornju cestu, kao što je mnogo puta do sad to isto činio. Prometa nije bilo, nikakav se zvuk automobila nije čuo i Vilko se snažno odrazi i preskoči one stepenice, ni ne pogledavši nalijevo, odakle je moglo naići vozilo, jer tišina je bila posvemašnja, čak je čuo i pjev ptica, pa se u još dva skoka brzo svrsta na lijevu stranu ceste. I upravo u tom trenutku, ni pola metra dalje od Vilkovog desnog ramena, projuri autobus uzvitlavši topli zrak opasnosti oko jurećeg Vilka i glasno zabrujavši, jer vozač je tek sad upalio motor. S vrha brda, s posljednje stanice, nizbrdo se spustio nečujno, bez pomoći motora, koristeći se samo nizbrdicom i inercijom koju mu je dala masivna težina autobusa. Vilko osjeti kako mu se dlačice na zatiljku podižu i gle čuda, straha nije bilo, samo neobuzdana sreća i još neobuzdanija snaga. Ali je pitanje titralo u njemu dok je trčao i još ga danima nije napuštalo: Što mu šapat svemira poručuje? Copyright © 2016. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. Oznake: kaos |
- 16:10 - Budi (5) - Iskren - #
Relativnost
|
Relativnost Tri su kruga igrališta bila iza njega i upravo je počinjao nagrizati četvrti, kad ga je ugledao. Krupan muškarac, ispupčenog stomaka, sporim je korakom ušao u igralište i sjeo na kameno stepenište. Nešto u njegovoj kretnji podsjeti Vilka na daleku i davno prohujalu mladost, i dok je i dalje trčao uporno, pokušavajući potisnuti iz svijesti bol u stopalu, nastojao je dozvati mutno sjećanje koje kao da se željelo rasvijetliti. Poznavao je muškarca, Vilko je u to bio siguran, ali ime debelog (nazovimo to pravim imenom, pomalo podrugljivo, ali bez zlobe, pomislio je Vilko), nije htjelo isplivati na površinu sjećanja. Nastojanje prizvati sjećanje, ipak je dalo neke rezultate: zaboravio je na bol u desnom stopalu, iznenada je Vilko primijetio i pažljivo počeo osluškivati reakciju tijela. Bol se u povrijeđenom mu stopalu povukla, zamijenila je tupa i topla neugodnost. Sad je mogao i jače zagrabiti mekim i zelenim prostiračem ispod svojih nogu i naravno da je to i učinio i naravno da se bol ponovo istog časa vratila i naravno da se zbog toga naljutio na samog sebe. Koliko puta mora učiniti jednu te istu grešku, dok konačno ne izvuče pouku iz nje? Smanjio je brzinu, ali ne i bol, pa je sad polako, sasvim polako, odmicao igralištem, osjećajući pogled krupnog muškarca na sebi i nezadovoljstvo samim sobom zbog onog besmislenog trka kojemu se prepustio. Debeli je zapalio cigaretu i pratio Vilkove krugove kojima je optrčavao stadion. Bilo je to sasvim vidljivo iz držanja muškarčevog tijela i Vilko se zapitao, ne kopa li i on po dalekom sjećanju, sakrivenom i zatomljenom, baš kao što i on sam, Vilko čini, nastojeći ga istjerati na čistac? Trčanje mu nije popravilo raspoloženje, i dalje je bio ljut na samog sebe zbog one greške. Zbog nepotrebnog ubrzanja. I što mu je uopće trebalo da ide na trail utrku, prvu i posljednju u kojoj je učestvovao, bio je siguran Vilko, kad zna da mu je stopalo problematično? Trka se održavala u Vilkovoj blizini i neke je od staza poznavao, pretrčavao ih je mnogo puta, ali nikad nizbrdo, uvijek samo uzbrdo, a upravo trail-trčanje nizbrdo razaralo mu je osjetljivo stopalo. Jedanaest kilometara, koliko je trka dužinski iznosila, nikad mu se nisu činili dužim. Svakim je korakom osjećao bol, a bol je postajala sve jačom i sve je više nepravilno gazio stopalom, dok odjednom nije zapeo upravo bolnim stopalom o prikrivenu lišćem granu i ... TRAS!!! evo ga prostrtog na zemlji, bol mu užareno vrišti u umu, dah ga je sasvim napustio, uzalud otvara usta i nastoji grabiti zrak: zrak mu ne ulazi u bolne grudi iako Vilko zijeva poput ribe na suhom. - Pomoći ćemo vam - rekla je djevojka koju je prije samo nekoliko minuta, dok su trčali uskom stazom uzbrdo, prestigao. - Možete li ustati? Dotrčala je i druga djevojka i pridružila se prijateljici u nastojanju podići Vilka, a Vilko nije želio ustati: želio je još malo sjediti na toploj zemlji i požudno udisati zrak u bolna pluća, dok su mu prepone pucale zbog bolnih valova koji su nadirali brzo jedan za drugim. - Mogu sam, hvala - jedva je reko. - Ne, nikako! - protestirala je druga djevojka, hvatajući Vilka ispod pazuha. - Nećemo vas ostaviti ovdje. Vilko je stisnuo zube, a valovi bola udarali su mu u preponama i grudima, uporno i bolno, bolno i uporno. Prikupivši svu preostalu snagu, odgurnuo se rukama o zemlju i uspravio. - Sve je u redu - rekao je. - Hvala vam. - Sigurno možete nastaviti? - sumnjičavo je pitala prva djevojka. - Sigurno! - potvrdio je Vilko. - Samo vi nastavite, nemojte gubiti vrijeme zbog mene. Tog časa se približio i organizator utrke trčeći lagano iza posljednjih takmičara i Vilku sine, da Darko upravo zbog ovakvih slučajeva trči posljednji. Nadgleda učesnike trke, kao što pas ovčar nadgleda stado. - Sve u redu? - upitao je Darko. - Hoćeš li da pozovem pomoć? Ne moraš nastaviti. - Sve je u redu! - odgovorio je Vilko i usprkos bolu koji ga nije napuštao, počeo trčati. - Nastaviti ću, naravno. Još nikad nisam odustao, pa neću ni sad. - Nisi povrijeđen? - Samo natučen, ništa mi drugo nije - odgovorio je Vilko i lagano, jer brzo se na takvom terenu nije ni moglo, počeo sa spuštanjem u podnožje brda, ali je bol u preponama "govorila" drugačije. Bilo je to čudno: trčao je uzbrdo usprkos neprekidnoj boli koja se, srećom počela povlačiti, postajala manjom, slabijeg intenziteta, ali je i dalje bila tu i Vilko je znao, kad trka završi i kad mu se mišići ohlade, bolovi će se vratiti. Ali to nije bilo važno: jedino što je važno bilo je ne odustati, završiti trku. Pred ciljem začuje gromki glas preko zvučnika koji objavljuje:"Upravo na cilj dolazi najstariji učesnik trke!" i Vilko se osmjehne, uspravi i u brzom finišu, jer zahvaljujući čestom trčanju uzbrdo imao je još poprilično snage u nogama, pa završi trku u pravom trkačkom stilu i sve je bilo zaboravljeno, osim osjećaja sreće, jer eto, još jednom pobijedio bol, slabost, teren, pobjedivo je samog sebe, a to mu je oduvijek bila najdraža pobjeda. Sad je već osam kilometra, sasvim dovoljno za bolno mu stopalo, bilo iza njega i Vilko je polako hodao prema ogradi pomoću koje će se dobro istegnuti. Vidio je krupnog muškarca kako gasi cigaretu i ustaje i kreće prema njemu i ponovo je bio siguran da ga zna, nekad davno dobro ga je poznavao. Promatrao ga je kako mu se približava i ujedno proučavao brojke na sportskom satu i nezadovoljno vrtio glavom. Slabo. Sve je to slabo, sporo, suviše sporo. Skupo ga košta izlet na trail-trku. Možda preskupo? A onda se naljuti na samog sebe zbog naleta pesimizma: nekad je i gore stvari uspio pobijediti, pobijediti će i ovog puta. - Zdravo! - nasmijano mu reče krupni muškarac. - Sjećaš li me se? Istog časa kad mu je čuo glas, u Vilku eksplodira sjećanje na silno daleke izviđačke dječačke dane i njegovog prijatelja Filipa. - Filip! - radosno Vilko uzvikne. - Čovječe, koliko se stoljeća nismo vidjeli! - Mnogo - reče Filip. - Suviše mnogo. Sramotno je to, kako se prijatelji gube iz vida. - Život. I njegove okolnosti. - Vidim - s blagim prizvukom zavisti u glasu reče Filip - da ti još uvijek uživaš u životu. Trčiš k'o mladić. - Eh, trčim ... - u neprilici se Vilim nasmiješi. - Trčiš, nego što! - reče Filip. - A vidi mene. Jedva i hodam. - Hajde, ne pretjeruj. - Ne pretjerujem. Gledao sam te više od pola sata kako đipaš ovim igralištem, a ja se uopće ne mogu ni sjetiti kad sam posljednji put potrčao. Nakon tuša, a prije toga popivši zajednički bocu piva u obližnjem kafiću s Filipom, pažljivo sušeći i dalje osjetljive prepone, Vilko pomisli uz osmjeh, kako je jutros shvatio što znači trkačka relativnost. On, Vilko, mislio je jutros kako je čitav njegov jutrošnji oprezni trening bio ni za što, dok mu se Filip zbog tog istog treninga divio. Relativnost. Sve je relativno. Pa i samo trčanje. Vilkova najomiljenija aktivnost. Copyright © 2016. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. |
- 14:29 - Budi (1) - Iskren - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga:
Priče iz života o životu...  photo gallery A R H I V A 2005 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2006 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2007 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2008 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2009 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2010 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2011 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2012 1 2 3 4 5 6 7 - 9 10 11 12 2013 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2014 1 2 3 4 5 6 9 10 2015 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2016 1 3 4 5 - 7 8 9 10 11 2017 1 4 7 8 10 12 |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||