|
21.01.2013., ponedjeljak
Običan oproštaj
Običan oproštaj
Obala je moje omiljeno mjesto prema kojemu kao da me magnet privlači. Volim osjetiti miris mora, pa, svaki put, kad došećem do obale, podignem malo glavu i sa uživanjem udahnem dobro mi znani i drag miris. Jučer se potkrao još jedan miris uz miris mora, miris svježe pržene kave i ...
... sjedio sam tu na obali, ali mnogo godina prije i pio rum sa kavom. Do mene je sjedila Marija i pila kavu, a njena je ruka stiskala moju. Opraštali smo se.
Jučer ujutro, dok sam još mirno spavao, probudila me uporna zvonjava zvonca na ulaznim vratima i kad sam ih otvorio onako bunovan, poštar mi se nasmiješio.
- Telegram! - uzviknuo je veselo, a ja sam se pitao za kojeg li je vraga toliko radostan ovako rano izjutra?
Ništa nisam rekao, samo sam uzeo telegram, potpisao potvrđujući njegov primitak, zatvorio vrata i otvorio telegram. Želudac mi je poskočio: poziv na ukrcaj! Sutra! Nalet sreće, jer činilo mi se da sam već predugo na jednom mjestu, zamijenio je val tuge: otići ću od Marije.
Mislio sam na to, dok sam osjećao njenu ruku u svojoj. Marijina je šaka bila mala i suha, usprkos vrućini, jer ljeto je upravo počinjalo.
- Samo smo mjesec dana zajedno - rekla je tužnog izraza lica - a ti me već napuštaš.
- Ne napuštam te - uvjeravao sam je. - Znala si da plovim. Ovo je moralo doći, prije ili kasnije.
- Znam, ali ...
Nije završila rečenicu, već je oborila crnokosu glavu. Lagano sam je primio za bradu, prisilo je podignuti pogled i poljubio.
- Nemoj ovdje - rekla je odmičući se podalje od moje požude: često me ljutio njen puritanizam, ali ovog puta nisam želio započinjati svađu.
- Hajde - rekao sam - dovrši kavu, pa me otprati do ulaza u luku. Za jedan sat moram biti na brodu.
- Ti si već popio - rekla je prijekorno spustivši pogled na praznu čašu ruma.
- Zbog toga sam ga naručio - nisam mogao odoljeti, a da je ne bocnem: mnogo toga što sam činio Marija nije voljela, ali voljela je mene, pa sam i dalje osjećao se bezbrižno. Kad imaš samo osamnaest, sve ti se čini zabavnim i bezbrižnim.
- Jedva čekaš otići - rekla je tužno, a crne su joj oči još više potamnjele.
- Ne govori gluposti! - oštro sam rekao, jer istina je bila da sam se radovao plovidbi, ali je isto tako istina bila, da me žalostilo napuštanje Marije.
- Moći ćeš piti, orgijati ...
- Hajde, molim te - prekinuo sam je nervozno. - Ne sastoji se pomorski život samo od toga. ponešto se i radi.
- Znam - priznala je i nasmiješila se: sunce joj je zablistalo u kosi i u očima, a ona mala i smeđa pjega pored malog i pravilnog nosa, privukla mi pogled.
- Znam da znaš - rekao sam i sagnuo se prema njoj i nježno poljubio pjegicu.
- Piši mi - rekla je.
Došetali smo do ulaza u luku i tu smo se morali rastati: Marija nije mogla dalje.
- Pisati ću.
- Piši i dok si na moru - rekla je privijajući se uz mene - i onda, kad stigneš u luku, pošalji mi gomilu pisama.
- Pisati ću ti priče - rekao sam. - Prave male romane.
- Sad me zavitlavaš.
- Ne zavitlavam te - rekao sam ljubeći je. - A sad zbilja moram ići.
- Piši - dobacila je, dok sam odlazio od nje okrećući se. - Piši mi svakog dana.
Klimao sam glavom, duga mi se kosa tresla i domahivao joj rukom, mrzeći carinika koji je prisustvovao prizoru i koji, sudeći po njegovom osmjehu, kao da ga je zabavljao.
- Pisati ću! - viknuo sam prema Mariji: bio sam već udaljen oko dvadeset metara. – Sigurno ću pisati.
Nasmijala se sretno, lijevom rukom štiteći oči od zalazećeg sunca, a desnom mi mašući, dok se osmjeh širio preko njenog lijepog lica. Taj sam prizor nosio u sebi idućih osam mjeseci.
( Evo jedan podatak u zagradama, ali ne zbog manje važnosti. Prvu sam priču napisao upravo za Mariju i dao joj je čitati, nestrpljivo čekajući njen komentar. )
Copyright © 2013. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.
|
|
|
< |
siječanj, 2013 |
> |
P |
U |
S |
Č |
P |
S |
N |
|
1 |
2 |
3 |
4 |
5 |
6 |
7 |
8 |
9 |
10 |
11 |
12 |
13 |
14 |
15 |
16 |
17 |
18 |
19 |
20 |
21 |
22 |
23 |
24 |
25 |
26 |
27 |
28 |
29 |
30 |
31 |
|
|
|
|
|
|