Običan oproštaj
Obala je moje omiljeno mjesto prema kojemu kao da me magnet privlači. Volim osjetiti miris mora, pa, svaki put, kad došećem do obale, podignem malo glavu i sa uživanjem udahnem dobro mi znani i drag miris. Jučer se potkrao još jedan miris uz miris mora, miris svježe pržene kave i ...
... sjedio sam tu na obali, ali mnogo godina prije i pio rum sa kavom. Do mene je sjedila Marija i pila kavu, a njena je ruka stiskala moju. Opraštali smo se.
Jučer ujutro, dok sam još mirno spavao, probudila me uporna zvonjava zvonca na ulaznim vratima i kad sam ih otvorio onako bunovan, poštar mi se nasmiješio.
- Telegram! - uzviknuo je veselo, a ja sam se pitao za kojeg li je vraga toliko radostan ovako rano izjutra?
Ništa nisam rekao, samo sam uzeo telegram, potpisao potvrđujući njegov primitak, zatvorio vrata i otvorio telegram. Želudac mi je poskočio: poziv na ukrcaj! Sutra! Nalet sreće, jer činilo mi se da sam već predugo na jednom mjestu, zamijenio je val tuge: otići ću od Marije.
Mislio sam na to, dok sam osjećao njenu ruku u svojoj. Marijina je šaka bila mala i suha, usprkos vrućini, jer ljeto je upravo počinjalo.
- Samo smo mjesec dana zajedno - rekla je tužnog izraza lica - a ti me već napuštaš.
- Ne napuštam te - uvjeravao sam je. - Znala si da plovim. Ovo je moralo doći, prije ili kasnije.
- Znam, ali ...
Nije završila rečenicu, već je oborila crnokosu glavu. Lagano sam je primio za bradu, prisilo je podignuti pogled i poljubio.
- Nemoj ovdje - rekla je odmičući se podalje od moje požude: često me ljutio njen puritanizam, ali ovog puta nisam želio započinjati svađu.
- Hajde - rekao sam - dovrši kavu, pa me otprati do ulaza u luku. Za jedan sat moram biti na brodu.
- Ti si već popio - rekla je prijekorno spustivši pogled na praznu čašu ruma.
- Zbog toga sam ga naručio - nisam mogao odoljeti, a da je ne bocnem: mnogo toga što sam činio Marija nije voljela, ali voljela je mene, pa sam i dalje osjećao se bezbrižno. Kad imaš samo osamnaest, sve ti se čini zabavnim i bezbrižnim.
- Jedva čekaš otići - rekla je tužno, a crne su joj oči još više potamnjele.
- Ne govori gluposti! - oštro sam rekao, jer istina je bila da sam se radovao plovidbi, ali je isto tako istina bila, da me žalostilo napuštanje Marije.
- Moći ćeš piti, orgijati ...
- Hajde, molim te - prekinuo sam je nervozno. - Ne sastoji se pomorski život samo od toga. ponešto se i radi.
- Znam - priznala je i nasmiješila se: sunce joj je zablistalo u kosi i u očima, a ona mala i smeđa pjega pored malog i pravilnog nosa, privukla mi pogled.
- Znam da znaš - rekao sam i sagnuo se prema njoj i nježno poljubio pjegicu.
- Piši mi - rekla je.
Došetali smo do ulaza u luku i tu smo se morali rastati: Marija nije mogla dalje.
- Pisati ću.
- Piši i dok si na moru - rekla je privijajući se uz mene - i onda, kad stigneš u luku, pošalji mi gomilu pisama.
- Pisati ću ti priče - rekao sam. - Prave male romane.
- Sad me zavitlavaš.
- Ne zavitlavam te - rekao sam ljubeći je. - A sad zbilja moram ići.
- Piši - dobacila je, dok sam odlazio od nje okrećući se. - Piši mi svakog dana.
Klimao sam glavom, duga mi se kosa tresla i domahivao joj rukom, mrzeći carinika koji je prisustvovao prizoru i koji, sudeći po njegovom osmjehu, kao da ga je zabavljao.
- Pisati ću! - viknuo sam prema Mariji: bio sam već udaljen oko dvadeset metara. – Sigurno ću pisati.
Nasmijala se sretno, lijevom rukom štiteći oči od zalazećeg sunca, a desnom mi mašući, dok se osmjeh širio preko njenog lijepog lica. Taj sam prizor nosio u sebi idućih osam mjeseci.
( Evo jedan podatak u zagradama, ali ne zbog manje važnosti. Prvu sam priču napisao upravo za Mariju i dao joj je čitati, nestrpljivo čekajući njen komentar. )
Copyright © 2013. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.
Post je objavljen 21.01.2013. u 16:16 sati.