![](("http://i404.photobucket.com/albums/pp130/Loricus2008/Njuskavac1-1.jpg)")
03.01.2012., utorak
Dašak sreće
|
Dašak sreće Joška i Momo Dnevna je žega nešto malo popustila. Sunce još nije bilo sasvim zašlo, kad se podigla lagana bura tjerajući plavičastim nebom nekoliko pahuljastih oblaka. Šećući s rukom u ruci obalom, što su običavali činiti gotovo svake večeri već neko vrijeme, Joška i Momo su kao po dogovoru podigli lica prema nebu, dozvoljavajući buri da im miluje zažarene obraze. - Vrijeme se mijenja - promrmljala je Joška. Momo se zagledao u daljinu, poput psa njuškajući uz vjetar i Joška je znala da je tako sigurno mnogo puta njuškao vjetar stojeći na palubi broda. Nasmiješila se prizoru. Nije se iznenadila kad je odlučno odmahnuo glavom. - Ništa od toga - reče sigurnim glasom. - Burica se neće razmahati. Nasmijala se njegovoj sigurnosti. Taj sitni detalj koji joj je govorio o Mominom pomorskom iskustvu, zabavljao ju je. Čudila se tome. Inače ju je sve što se ticalo Momine plovidbe ljutilo. Nije mogla podnijeti misao o njegovom odlasku. Za kojeg je znala da će jednog dana postati gruba stvarnost. Gruba stvarnost za nju. Za njega, za Momu, još uvijek nije bila sigurna. Dok bi vodili ljubav, ritam njegovog tijela kojemu je uzvraćala svojim ritmom, nastojeći prilagođavanjem uživati u zajedničkom ritmu, govorio joj je o njegovim snažnim i velikim osjećajima. Kad bi klonuli nakon redovite duge i iscrpljujuće ljubavne igre i ona mu , privijajući se uz njega, položila glavu na njegovo rame, što je jako voljela činiti i što je uvijek činila, Momo bi uvijek pružio ruku prema cigaretama, a ona bi mu uvijek poželjela viknuti u lice: "Pusti cigarete! Reci mi da me voliš!". Ali nije nikad viknula. Nije čak ni šapnula. Samo se nadala, očajnički se nadala da će te riječi jednog vrućeg poslijepodneva, nakon vođenja ljubavi s njom, zbog nečeg pobjeći s njegovih usnica, nekako se otkinuti sa njih i protiv njegove volje. Je li osjećao želju izgovoriti ih? Nadala se tome, a bilo je trenutaka kad je čitavim svojim bićem osjećala njegovu ljubav. Pokazivao joj je to na mnogo načina, ali nikad riječima. Za kojima je ona žudjela sve više i više. Prisjetila se sinoćnje zgode: sjedili su u lokalu na Korzu, bilo je poveće društvo i zbog toga su spojili dva stola, kad se jedan od Mominih prijatelja, upravo pristigao s broda, nagnuo prema svojoj djevojci, sitnoj i ljepuškastoj djevojci kose boje meda i poljubio je dugim i strastvenim poljupcem. Djevojci se lice zažarilo, bilo je očito da joj je neugodno zbog javnog pokazivanja tolike strasti, ali se mladić bezbrižno smijao, a crne mu oči bljeskale radosno. - Što mogu kad je ludo volim - rekao je i dalje se smijući i milujući djevojčinu ruku. - Sedam sam dugih mjeseci mislio samo o ovome, sanjao o povratku. Momo se smijao zajedno s ostalim muškarcima, ali je Joška sasvim dobro primijetila, da se djevojke ne smiju. Osmjehivale su se, to da, ali su im oči bile ozbiljne, a pogled sjetno-nježan. Uživale su u tom trenutku i ujedno žalile što ga i one same nisu doživjele, bila je sigurna Joška. Jer ona se upravo tako osjećala. Željela je nagnuti glavu i položiti je na Momino rame, ali se suzdržala. Umjesto toga, pod stolom mu je potajno od ostalih stisnula ruku. Momo ju je pogledao, osmjehnuo se i oslobodio ruku, kojom je istog trena posegnuo za bocom piva. Nije se iznenadila njegovoj reakciji. Sad ju je već očekivala. I pitala se, je li to dobro ili loše, to njeno predviđanje njegove reakcije u nekom trenutku. Kad su kasno noći vraćali se kući, točnije Mominoj spavaćoj sobi, željela je razgovarati o tom trenutku koji se dogodio i za kojeg je bila sigurna da ga je i Momo osjetio. Ali nije. Uz njih je hodao Boro sa svojom večerašnjom djevojkom: stanovao je u neposrednoj Mominoj blizini. Mijenjao je djevojke vrlo često, primijetila je to odmah, na samom početku njihovog poznanstva. Vrlo rijetko bi jednu te istu dovodio dva ili više puta u društvo. Što je obično značilo u Mominu sobu, odakle bi zajedno izlazili u toplu večer. Prisjećajući se tog nedavnog događaja i slino želeći čuti kako Momo izgovara one dragocjene riječi, Joška se propne na prste, priljubi uz Momine grudi. Bockajući ga malim i čvrstim grudima sakrivenim jedino tankom zelenom majicom bez rukava, unijela je u taj poljubac sve ono što mu je željela reći, sve ono o čemu je razmišljala. I iznad svega, sve ono što je silno željela čuti kako joj on to govori. Odvajajući se od njega, znatiželjno ga je gledala očekujući njegovu reakciju. - Ostavljaš me bez daha, zanovijetalo moje malo - reče joj on u kosu, privijajući sad on nju uz grudi, dok su šetači prolazili pored njih i smješkali se, a sunce tonulo iza brda, iza Učke, galebovi kriještali. - Činiš me sretnim. Zadrhtala je. Osjećaj sreće čitavu ju je preplavio. Još samo jedan mali korak i ... Osjetio je njen iščekujući drhtaj u svom naručju i polako je, krajnje pažljivo, odvojio od sebe. Zagrlio ju je lijevom rukom i okrenuo prema nestajućem suncu, koje je tonulo iza brda, prkosno prosipajući posljednje zlatne zrake, boreći se sa tamom. Copyright © 2012. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. |
- 14:53 - Budi (5) - Iskren - #
|
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga:
Priče iz života o životu...  photo gallery A R H I V A 2005 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2006 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2007 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2008 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2009 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2010 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2011 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2012 1 2 3 4 5 6 7 - 9 10 11 12 2013 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2014 1 2 3 4 5 6 9 10 2015 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2016 1 3 4 5 - 7 8 9 10 11 2017 1 4 7 8 10 12 |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||