![](("http://i404.photobucket.com/albums/pp130/Loricus2008/Njuskavac1-1.jpg)")
09.08.2011., utorak
"Društvo piskarala" 3
|
"Društvo piskarala" 3 Iz ovog su istog lokala izašli u kišovitu noć nakon trećeg sastanka kluba "Društva piskarala". Sipila je sitna i dosadna kiša, a nebo je bilo žute boje i spustilo se sasvim nisko. Vrijeme kakvo je Vlatko mrzio i u kojemu nikad nije uspio pronaći ni najmanji djelić ljepote. Do te noći. Uopće ne razmišljajući što čini i zašto to čini, jer morao je tako učiniti, Vlatko je, kad su stupili u vlažnu noć izašavši iz toplog lokala, uhvatio malu ruku Klarise i blago je stisnuo, ni ne pogledavši je. Ni ona nije podigla pogled prema njemu, ali je njena ruka ostala u njegovoj i odgovorila mu kratkim stiskom. Toplim i nježnim. Vlatko je bio uvjeren, kad je kasnije razmišljao o tom trenutku, kako je taj trenutak bio nešto najljepše što je ikad doživio. Stajali su u polumraku, dok je kišica sipila i dobacivali oproštajne riječi ostalima, koji nisu ništa primijetili. Nisu mogli vidjeti njihove ruke isprepletenih prstiju koje su se stiskale u mraku. A kroz prste su im jurile poruke i izmjenjivale se kratkim trzajima, stiscima i naposljetku se orosile znojem. Uzbuđenje je bilo preveliko. - Hoćemo li kod mene? - upitao je Vlatko gledajući u noć, svejednako izbjegavajući pogledati nju, Klarisu, koja je stajala tik uz njega i čiju je ruku držao u svojoj ruci. - Ja sam u vezi, znaš - rekla je ona umjesto odgovora: ni Klarisa njega nije gledala, kao da su se dogovorili ne gledati jedno drugo. Vlatko je duboko uzdahnuo, upijajući vlažni noćni zrak, približavalo se jedanaest sati, i opet je bio petak. Udahnuo je i slanost mora i još nečeg i iznenada postao svjestan čežnje koja ga čitavog obuzela. Boljelo ga je čitavo tijelo. Želio je Klarisu zagrliti odmah i ovdje, ne mareći za radoznale možebitne poglede i ljubiti je, ljubiti je ... poriv koji nije desetljećima osjetio. I za kojeg je mislio da ga više nikada neće ni osjetiti. - Nije me briga - rekao je i pogledao je u lice: podigla je pogled prema njemu i vlažne su joj usne zablistale pod neonskom reklamom. - Ništa mi nije važno. Osim tebe. - Otići ću od njega - rekla je uzvraćajući mu pogled. - I biti tvoja. Vlažne usnice osvijetljene reklamom zadrhtale su joj i Vlatko je shvatio da se Klarisa nalazi na rubu plača. Sagnuo se prema njoj i poljubio je, polako i nenametljivo pijući slast s njenih usnica. Spojeni u prvom poljupcu nisu marili za kišu koja je počela nešto jače padati. Čitav je njihov daljnji odnos bio takav: iznenađujući i neplaniran. Klarisa bi dolazila k Vlatku i ostajala po nekoliko dana, a zatim odlazila, da bi ponovo došla. Mobitelom su i po nekoliko puta na dan razgovarali. Ali nikad o budućnosti, njihovoj budućnosti. Vlatku je to bilo čudno, ali morao je priznati, pomalo i drago što je tako. Obično bi žene bile te koju bi započinjale priču o zajedničkom životu, o braku … Plašio se pomalo zajedničkog života, bliskosti na koju nije navikao. Bilo je lijepo buditi se uz Klarisu, piti jutarnju kavu s njom, promatrati s njegovog balkona sidrište i brodove na njemu. Ali je isto tako bilo lijepo ostati sam, kad bi Klarisa otišla, imati kauč ponovo samo za sebe. Kao da su dvije osobe živjele u njemu. Nije o tome razgovarao s Klarisom. Šutio je. Kao što je i ona šutjela o svojim mislima. Iako su nebrojeno puta vodili mobitelske dugačke razgovore, malo su toga jedno drugom rekli. Postao je toga svjestan tek kad je bilo gotovo, kad je Klarisa otišla. - Volim te - znala mu je reći po tko zna koliko puta na dan. - Volim te, Vlatko. U početku mu je to silno prijalo, naravno. Zatim se zapitao, zbog čega to "Volim te" ponavlja poput mantre? Zar misli da joj ne vjeruje? Da ne vjeruje njenim osjećajima? Ili možda ... je li moguće, da Klarisa tim neprestanim ponavljanjem "Volim te", želi uvjeriti samu sebe u istinitost tih riječi? Ta mu je misao sinula nakon još jednog razgovora koji se odigrao među njima. I pokvarila mu raspoloženje. Ali nije postao sumnjičav. I dalje joj je vjerovao, sasvim vjerovao. Volio ju je i drugačije nije mogao. Morao joj je vjerovati. I Klarisine pjesme! Vlatko je mnogo toga pročitao. I ono što treba i ono što ne treba, ali nikad nešto toliko novo i osvježavajuće nije prije čitao. Klarisine pjesme su bljeskale radosnim bojama života i kad bi mu ona, dok bi je on pažljivo slušao i gledalo. Čitala bi svoju novu pjesmu, polako i treperavim glasom, a i sama bi postajala treperava zraka života. Usred čitanja nesigurno bi podizala pogled. Je li dobro? Je li dobar ritam riječi? Jesam li trebala...? Pitanja su se rojila iz njenog pogleda. - Klariso, zlato - rekao joj je on jedne subote, nakon još jednog takvog čitanja i njene molbe za pomoć pri odabiru riječi - nikakva ti pomoć nije potrebna. O pisanju pjesama ti možeš mene učiti. Njeno se lijepo lice ozarilo. Pogledala ga je takvim pogledom, da se osupnuo. Kao da još nikad nije dobila neki kompliment. Je li moguće ... Počeo je oprezno postavljati pitanja o njenoj prošlosti, o njenim bivšim ljubavima. Doslovno je čupao riječi iz nje. Opirala se svim snagama. Ono što je polako izranjalo na svjetlost dana, nije mu se dopadalo. Činilo mu se, nije bio sasvim siguran, da je ona uvijek davala i pružala u svojim bivšim vezama, nikad primala. Nije ni znala primati. Pažnju je Vlatkovu u početku primala kao nešto što se samo po sebi razumije, a kasnije sa sve većom zbunjenošću. Koju bi uvijek pokušala prikriti smijehom. Volio ju je nježno upravo zbog te njene ranjivosti. Koje nije bila svjesna. Dvije godine strasti i razgovora kojim nikad ništa ne bi rekli, protutnjalo je u hipu. Za vrijeme jedne od Klarisinih posjeta, donijela je sobom i ostavila kod Vlatka tanku i sasvim prozirnu spavaćicu, iako su oboje spavali sasvim goli. - Da te zavodim - rekla mu je obješenjački, mangupski. Volio ju je silno kad bi postajala takva. Glavu bi poput ptice koja osluškuje u šumi moguću opasnost malo nakosila prema lijevom ramenu, a oči suzila, dok bi ga pomalo zavodnički, pomalo nesigurno gledala. Shvatio je, da joj nedostaje sigurnosti. Možda je zbog toga neprekidno ponavljala mu "Volim te"? "Društvo piskarala" je blagonaklono promatralo i pratilo njihovu vezu koju nakon nekog vremena nisu više nastojali držati u tajnosti. Sad su se javno držali za ruke i slobodno se osmjehivali jedno drugom, ne krijući osmjehe, ni strast koja ih je spajala. Penjali bi se na vrhunce uživanja, pa prepirali, uživajući u svemu tome, kao i svi ljubavnici od pamtivijeka. A onda je otišla. Bez riječi objašnjenja. Samo je nestala iz grada i što je za Vlatka bilo neshvatljivo, vratila se onom od kojeg je otišla i došla k njemu. Kako to objasniti? Nije znao, a nije ni pokušavao. Ne treba razbijati glavu s onim što promijeniti ne možeš. Klarisa je otišla, ostala mu je samo njena spavaćica, prozirna i koja je više otkrivala nego sakrivala njegovom radoznalom pogledu, kad bi je Klarisa obukla za njega, igrajući se s njime. Vrijeme koje se vratiti neće. Osjetivši umor, mora da je prohodao pola grada, Vlatko se počne vraćati kući brzo koračajući praznim noćnim ulicama. Sad će čekati. Čekati da ga Klarisa posjeti i možda objasni ... iako više i nije važno. Copyright © 2011. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. |
- 15:28 - Budi (8) - Iskren - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga:
Priče iz života o životu...  photo gallery A R H I V A 2005 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2006 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2007 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2008 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2009 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2010 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2011 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2012 1 2 3 4 5 6 7 - 9 10 11 12 2013 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2014 1 2 3 4 5 6 9 10 2015 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2016 1 3 4 5 - 7 8 9 10 11 2017 1 4 7 8 10 12 |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||