![](("http://i404.photobucket.com/albums/pp130/Loricus2008/Njuskavac1-1.jpg)")
30.09.2011., petak
Skok
|
Skok Istog trenutka kad je iskoračio iz sive zgrade na mračnu ulicu, udar ledene i nemilosrdne bure udari mu u lice, pa Leo pogne glavu i uzdahne, sjećajući se one topline u kojoj je sve do prije nekoliko minuta uživao. Činilo mu se, da je otvorio vrata raja. A sad, pa sad ga čeka neugodni razgovor s ocem, kojeg sigurno neće moći izbjeći. Ipak, u njemu je tinjala nada, kako sve i neće biti toliko crno, koliko se pribojava, jer u posljednje vrijeme kao da se njihov odnos, odnos strogog oca i sina sklonog nestašlucima malo popravio. Znao je je kome može zahvaliti zbog toga … Onog dana, bio je to pravi kišoviti zimski dan, iako je jesen već prošla i zakoračili su u zimu, jesen se nije predavala i neprekidno je pljuštalo iz olovnog neba, kad je Leo osjetio nestrpljivost poželjevši što prije krenuti prema školi. Iznenađen, shvatio je da se sa njim nešto neuobičajeno događa. Jer za Lea se nije moglo reći da voli školu, točnije nastavu u školi, a one koji su mu nastojali predavati razne predmete, još i manje. Bio je uvjeren kako je sve to skupa šarena gomila laži: odrasli te pripremaju i uče pokornosti i ništa drugo. Leo se gnušao pokornosti. Tko su oni da mu govore kako živjeti? Zar nije zadaća svakog ljudskog bića otkriti formulu života sam? Jer, ako je nešto dobro za jednog, ne znači da je nužno dobro i za drugog, zar ne? Prošle je školske godine još bio pomalo naivan, pa je to i glasno rekao. Naravno, nastavnik ga je ukorio i poslao kod upraviteljice, visoke i mršave žene smeđe kose i sa naočalama na dugom nosu. - Nije primjereno tako se ponašati - rekla mu je upraviteljica. - Ovdje si da nešto naučiš, a ne da druge podučavaš. Zaustio je odgovoriti joj, pa odmah čvrsto zatvorio usta. Odjednom je shvatio kako je to bolje: uzalud bi mu bilo svako raspravljanje. Oni su jači. Za sad! Od tog je dana iz dubine duše zamrzio školu koju je do tada ravnodušno podnosio i jedva je čekao trenutak kad će se riješiti te proklete obaveze. Otac mu je, naravno, očitao posebnu bukvicu zbog tog Leovog izgreda. Nekoliko ga je puta dobro ošamario pridržavajući ga lijevom rukom za rame i dok mu je lijepio pljuske, cijedio je bijesno kroz zube: - Shvatio bih zašto se tako ponašaš, da si budala. Ali nisi budala i ne mogu razumjeti zašto si takav. Zar ne shvaćaš da sebi nanosiš zlo? Leo nije odgovorio, samo ga je mirno i bez emocija na licu gledao pravo u oči, što je starog izluđivalo. Naravno da je Leo to znao, ali nije si mogao pomoći: nešto u njemu uvijek ga je tjeralo na izazove. Koji su često pogubno završavali po njega. Koračajući sada hladnom i pustom ulicom, Leo se, ruku duboko zavučenih u džepove kratke vindjakne koju mu je otac kupio za posljednji, četrnaesti rođendan, osmjehne tom sjećanju. Mnogo se toga u njegovom životu promijenilo od tog dana. Kad bi njegov stari samo znao ... Jedan je događaj sve promijenio i sad osjeća želju što prije krenuti prema toj omraženoj zgradurini kojoj se ne može umaći. Znao je i zašto se tako osjeća: prizor duge smeđe kose prosute po nježnim djevojačkim leđima neprestano mu je lebdio pred očima. Vilena, tako joj je bilo ime, rekao mu je to njegov prijatelj Gojko. Primijetio je kako joj se kosa neobično presijava pod umjetnim osvjetljenjem i čudio se tome. Nikad prije ništa sličnog nije primjećivao. Pogled Vileninih smeđih i blagih srnećih očiju činio ga sretnim, ako bi se na njegovom licu zadržao makar i trenutak. A kad bi prošao dan, a da ga Vilena ni ne pogleda, potištenost bi mu zarobila tijelo i čitav bi se nekako uvukao u sebe. - Ti si se zaljubio - rekao mu je Gojko za vrijeme velikog odmora, dok su u zahodu pušili, dijeleći cigaretu. - Ah, daj - promucao je Leo, jer ništa suvislog nije mogao izreći. - Pitaj nju da ti da- odgovorio je Gojko drsko se osmjehujući, izigravajući momka s iskustvom - a ne mene. Leo ga je tog trenutka poželio udariti i nije mu bilo jasno odakle se taj ružni poriv najednom pojavio u njemu. Zar prijatelja udariti? Gojka, sa kojim je prošao sve što dvojica neobuzdanih momčića mogu proći? Zastidio se svojih misli i duboko je povukao dim iz zajedničke cigarete, nastojeći otjerati nemile misli. - Zašto joj ne kažeš? - upitao ga je Gojko: bio je godinu stariji od Lea i imao je petnaest, što je često volio isticati. - Što da joj kažem? - upitao je Leo začuđeno. - Pa da je voliš! - Ma što je tebi? - Ja ću joj reći. - Bolje da šutiš - rekao je Leo, ali pomalo se i nadao, kako ga prijatelj neće poslušati, pa tako umjesto njega. Lea, riješiti veliki problem. Ali nije bilo potrebe da Gojko bilo što kaže. Na idućem su se kratkom odmoru ponovo njihovi, Vilenini i Leovi pogledi susreli. Nalazili su se u dugačkom školskom hodniku koji je odzvanjao od glasova školaraca, ali ih Leo nije primjećivao. Vidio je samo Vilenu i njene krupne i blage smeđe oči iza naočala i žurio je prema njoj. Nije znao što će reći, ili hoće li bilo što reći, onog trenutka kad se sretnu, ali i tu ga je poslužila sreća. Iz Vileninih ruku odjednom je kliznulo nekoliko knjiga i bilježnica i Leo se u skoku našao pored nje i počeo brzo sakupljati razasute knjige. Vilena je čučnula pored njega i miris njene kose zagolicao mu nozdrve. Uzbuđenje ga je zahvatilo: još nikad nije bio ovoliko blizu nje. - Hvala - dahnula je Vilena i dalje čučeći pored njega. - Odlaziš? - upitao je on. - Gotova ti je nastava? - Gotova je. - Otpratiti ću te kući - rekao je i brzo dodao: - Ako nemaš ništa protiv. - Nemam - rekla je polako se uspravljajući, a i Leo sa njom. - Ali ti još imaš jedan sat. - Nije važno. – Odmahnuo je rukom. - Idem s tobom. Samo da skoknem po knjige. - Malo prečesto izostaješ - rekla je i ta je rečenica Leu bila prava glazba: otkrivala mu je da se Vilena raspitivala o njemu. Ti događaji, koji su mu se činili silno dalekim, zagrijali su Leovu dušu, pa se osmjehivao u ledenoj noći i podizao glavu visoko, puštajući da mu bura mrsi podužu kosu. Pogled su mu privlačile zvijezde na tamnom, sasvim crnom nebu, blistavo sjajne, a neke mu se činile ogromnima. I to ga podsjeti na njene, Vilenine tople oči i kratki radosni uzvik otme mu se, klizne niz usnice i odleprša u ledenu noć. Sreća je bujala u njemu, sreća za kakvu nikad nije ni sanjao da postoji. Sa lakoćom je grabio dugim koracima pustim ulicama, spuštajući se strmoglavom brzinom niz stepenice, kad bi na svom putu prema kući na njih nailazio. Nije mogao prestati misliti na njene, Vilenine nježne ruke. Ali odmah poslije te predivne sanje, u mašti bi ugledao očeve ruke širokog dlana i sreća koju je osjećao u grudima kao da bi dobila malu sivu mrlju. Ali je i dalje ostajala sreća. Velika. Gotovo neizdrživa. Od onog je dana škola postala mjesto prema kojemu je žurio. Postao je boljim učenikom, zahvaljujući Vileni. Ona ga je hrabrila, poticala, krotila njegovu divlju prirodu, koju je Leo volio puštati da se razmaše. Iznenadio se, kad je primijetio čuđenje u očima nastavnika, kad bi dobro odgovarao na zadana pitanja. Škola i nastava u njoj prestali su biti baukom. Čak mu se i otac osmjehnuo čuvši za njegove školske rezultate i sad bi češće rukom posezao u džep i davao mu za kino. Jer Leo je bio veliki ljubitelj filmova i često je odlazio u kino, što je stari vrlo dobro znao. - Vidiš da možeš - svaki put bi mu rekao otac, gurajući mu novčanicu u ruku, kad bi čuo za dobru ocjenu kojih prije nikad nije bilo previše. - Ti si samo mala bitanga, ali nikako glupa bitanga. Leo bi uzimao novac ne mareći zbog pohvale. Nije se promijenio, ako se promijenio, radi njega, oca. Već radi Vilene. Svoje Vilene. Osjećao je da bi sve za nju bio u stanju učiniti. I često bi maštao kako je spašava iz neke pogibelji, požara, poplave: uvijek je to bila neka prirodna katastrofa i na kraju sanjarije bi mu se Vilena osmjehivala onim svojim čarobnim osmjehom iza naočala, dok bi joj srneće oči bile vlažne. Svakog bi dana čekao Vilenu i pratio je kući noseći njene knjige. Uvijek bi lagano, s rukom u ruci odšetali do parka, do njihove klupe i tu bi tiho sjedili, još tiše razgovarajući, povremeno se ljubeći. Poljupci, u početku sasvim nevješti i kratki, počinjali su biti sve duži i duži i sve strastveniji. Ruke su im pomamno šetale, istraživale, stiskale, milovale, dok su im tijela drhtala zbog međusobne želje koja je rasla, rasla i kao da nije imala namjere posustati. Svakog su dana dodirima postajali sve smioniji. Želja je bujala i u njoj i u njemu i oboje su se pribojavali svojih osjećaja, istovremeno ih radoznalo osluškivali. Često su i razgovarali o njima, tim osjećajima koji su im donosili neobuzdane snove i zbog kojih su se noću budili osjećajući smetenost. Bilo je to čudno stanje, stanje isprepleteno uživanjem kroz koju se provlačila crna nit boli. Tresući se zbog ledene bure i želje koja ga je stiskala, Leo je jedne ledene zimske večeri ustao sa klupe i povukao Vilenu za sobom. - Idemo iza grmlja rekao je stisnutog grla. - Idemo to učiniti! Jer ako ne učinimo, poludjeti ćemo oboje! - Ne! - uzviknula je Vilena, ali joj je lice ostalo blago. - Molim te nemoj. Strpimo se. - Do kad? - upitao je. - Ne mogu više čekati da ... - Moji odlaze u subotu poslijepodne i vraćaju se tek u nedjelju poslijepodne - rekla mu je privijajući se uz njega. - Ne želim prvi put to učiniti u parku, na zemlji, u strahu da netko ne naiđe. Do subote je preostalo još tri dana i Leu se ta tri dana činila kao prava vječnost. Znao je, opet će imati one snove poslije kojih se budi posramljen i u mraku, ne paleći svjetlo, nastoji očistiti izdajničke mrlje. I već je htio protestirati, kad se Vilena odmakla malo od njega i pogledala ga onim svojim pogledom iza naočala kojemu nije mogao odoljeti. - Molim te - rekla je sasvim tiho. - Neka bude - pristao je. - Subota znači. - Subota - ponovila je značajno. - Bojiš se? - Ne - odgovorila je. - A ti? Nasmijao se samouvjereno, obgrlio joj ramena i udišući miris njene duge kose poveo je prema izlazu iz parka. Ali, pribojavao se malo, priznao je samom sebi, kad ju je ljubio za oproštaj ispred zgrade u kojoj je živjela. Probudio se naglo i uz trzaj, nije znao shvaćao zbog čega i usplahireno se zagledao u mrak. Gdje je? Što se događa? A onda začuje tiho disanje pored sebe i shvati: zaspali su, Vilena i on. Izmoreni ljubavnom igrom, konačno zadovoljeni, klonuli su i zaspali. Sretno se osmjehivao u mraku osluškujući Vilenino meko disanje pored sebe. I osjećajući njeno toplo drago tijelo. Bilo je tako lijepo. Prvi put ne, nekako je bilo šeprtljavo i sve je prebrzo završilo. Osjećao se malo posramljenim, ali kasnije, kad mu se snaga u prepone vratila, sve je nestalo, samo je zadovoljstvo plivalo u njima. I osjećaj sreće, dok su zagrljeni maštali o svojoj zajedničkoj budućnosti. Dugo su razgovarali i mora da su usred razgovora zaspali. Zaspali? Leo upali svjetlo i sa iznenađenjem se zagleda u sat: dva sata i četrdeset minuta. Iza ponoći! Otac će ga ubiti! Leo iskoči iz kreveta i počne se mahnitom brzinom oblačiti, gurkajući Vilenu, nastojeći je razbuditi. - Što je? - upita ona sneno. - Zaspali smo! Otac će me ubiti. - Oh! Nije mogao podnijeti Vilenin uplašeni pogled, pa se prestao oblačiti, sjeo pored nje i zagrlio je. - Biti će sve u redu - umirivao ju je. - Već ću nešto smisliti. Ne brini, Vilena. Ulice su bile iznenađujuće hladne i vjetrovite i sasvim puste, dok se spuštao niz stepenice prema idućoj vjetrovitoj ulici. Osluškivao je osjećaje u sebi i uživao u onome što je osjećao. Ma što da se dogodi kad stigne kući, neće mu uspjeti pokvariti ovo što je upravo doživio. Bilo je toliko lijepo, da će vječno trajati u njemu. Kako se sve više približavao zgradi sve je više hrabrio sebe, misleći na Vilenu, na njene sladostrasne uzdahe u njegovom naručju i to mu je davalo hrabrost. Jer bilo je ovo prvi put da se ovako kasno vraća kući. Možda će ocu moći objasniti ... Nada je bila uzaludna. Otac ga je ošamario istog časa kad se Leo ušuljao u stan i nije ga prestajao tući, ne obazirući se na glasne i bolne sinovljeve molbe. Sa širokim kožnim remenom u ruci, otac je udarao nemilosrdno po Leovim napetim leđima, nastojeći mu ujedno dlanom pritiskati usta, prigušujući Leove uzvike. Leo to jednostavno nije mogao podnijeti: još maloprije plutao je u beskrajnom putenom zadovoljstvu kojemu kao da nije bilo kraja, a sad ovo! Nemilosrdni skok iz raja u pakao. I dok se očeva ruka podizala da zada još jedan bolan udarac, Leovo se tijelo naglo ukoči i odmah zatim stropošta kao gromom ošinut i zgranuti je otac bespomoćno gledao kako mu se sin grči i uvija na kuhinjskom podu, dok mu na usta izbija pjena, savladan epileptičnim napadajem. Copyright © 2011. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. |
- 17:07 - Budi (23) - Iskren - #
16.09.2011., petak
Dok je ljeto umiralo
|
Dok je ljeto umiralo 1 Sve sam se više ljutio na oca: ljeto je umiralo, a u meni je sve više bujao osjećaj kako je ovo ljeto bilo prazno, bez sadržaja. A toliko sam mnogo očekivao od ljetovanja s ocem. Krivio sam njegovu narav zbog toga. Nije zaboravljao na posao čak ni ovdje, na moru, i dok su se svi drugi opušteno sunčali i kupali, kako sam naivno mislio, on je odgovarao na mnogobrojne pozive. Mobitel mu je neprestano bio pri ruci. Ponekad sam samog sebe znao uloviti u zluradoj pomisli: da otmem mu mobitel, sakrijem ga negdje gdje ga neće moći pronaći, i zlurado uživam u njegovoj potrazi. Nisam nikad svoju maštariju pretvorio u zbilju. Možda sam trebao, ali nisam. Bilo je i ovako sasvim lijepo: ležati u hladovini i maštati ... - Glava ti je uvijek u oblacima - rekao mi je otac jučer, dok je on nešto govorio, a ja sanjalački lutao pogledom promatrajući zvijezde koje su se tek počeče nazirati na još svjetlom nebu. - Da nisi zaljubljen? - Daj, molim te ... - dobacio sam, ne dovršivši misao. - Uskoro će ti biti dvadeset - rekao je moj stari. - Kad sam ja imao ... - Molim te - rekao sam nervozno i grubo - poštedi me svojih uspomena. - Još si ljut što sam otišao? - upitao me otac gledajući me ispitivačkim pogledom svojim plavim očima oko kojih se pleo splet finih bora. - Nisam nikad ni bio ljut - rekao sam i to je bila istina: dogodilo se to prije sedam godina, imao sam trinaest i sasvim sam dobro shvatio što je to mog oca privuklo Rini, visokoj i lijepoj crnokosoj ženi plamtećih očiju i petnaest godina mlađoj od moje stare. - Nisi? - Otac se nesigurno nasmiješio. - Tim bolje. Mislio sam da me kriviš zbog odlaska. - Nema krivice - rekao sam citirajući junaka iz knjige koju sam upravo čitao. - Nitko nije kriv. Takve se stvari događaju. Otac me pogledao pogledom kakvim još nikad nije pogledao. Po prvi put me pogledao kao drugog muškarca, ravnopravnog s njime. Nisam više bio samo njegov sin. Potomak. Sad sam i muškarac. - E, pa - rekao je ustajući s klupe pored mora na kojoj smo sjedili - ovo je prijatno čuti i zahtijeva proslavu. - Kakvu proslavu? - upitao sam. - Nije mi do proslave. - Ne brini se - odgovorio je otac i umirujuće mi stisnuo rame. - Samo ćemo popiti po jedno piće i razići se. Imam jedan sastanak. - Naravno - rekao sam. - Poslovni. - Naravno. - Krupna je lova u pitanju - nastavio je ne osjećajući sarkazam u mojim kratkim i brzim odgovorima. - Ukoliko sve prođe dobro ... Nije nastavio rečenicu, ali nije ni morao. Čuo sam je već. Mnogo puta. - Sad znam zbog čega si me dovukao u ovu zabit - rekao sam. - Nemoj tako - protestirao je otac. - Mjesto ima i svojih draži. - Kojih? - Nezagađeno je - rekao je kratko, tvrdo i po tome sam shvatio da sam ga povrijedio. - Pogledaj oko sebe. Ne razmišljaj samo o propuštenom ljetu. Žacnuo sam se: ni sanjao nisam da mi je čitavo vrijeme bio u glavi i čitao mi misli. A bio je i u pravu: malo je mjesto bilo dovoljno lijepo da ga turisti posjećuju i učine ga živim, a opet dovoljno malo da sačuva čisto more i čisti zrak. Odjednom sam shvatio, po prvi puta, kako su upravo to te neprocjenjive vrijednosti o kojima ljudi govore. I počeo sam gradić gledati drugačijim pogledom. - Ovdje - rekao je otac vodeći me prema lokalu. - Tu ćemo popiti piće i upoznati ćeš mog partnera. Ni na što nisam mislio dok sam sjedio na suvozačevom sjedištu. Otac je vozio brzo, maslinici i vinogradi su protjecali pored nas i nisi mogao uživati u pogledu. Žurili smo se. On se žurio. Posao ... Kad sam se ujutro, bilo je već blizu deset sati, probudio, otac me već nestrpljivo čekao. Sjedio je na balkonu sa kojeg se pružao plavi pogled na more i uživao u kavi i cigaretama. - Ah, probudio si se - rekao je. - Bilo je krajnje vrijeme. - Na odmoru smo - rekao sam. - Kojeg danas prekidam - dodao je on. - Što? - Ne brini - rekao je otac smijući se mom zapanjenom licu. - Ti ostaješ i dalje na moru. - A ti? - Idem obaviti sve što je potrebno oko onog posla. Potrebno je brzo djelovati. A ti ćeš ostati u kući mog prijatelja. "Ah", pomislio sam bijesno misleći na Tomislava Majlova visokog i vitkog, uvijek svježe izbrijana lica, a kojeg sam sinoć upoznao. "Sad je već prijatelj, nije više samo poslovni suradnik". - Ne gledaj me tako bijesno - pomirljivo je rekao otac. - Smjestiti ćeš se kod Majlova. U njegovoj kući. - Ako mi se ne dopadne? - Nemoj biti dijete - nestrpljivo je rekao. - Ima predivnu kuću u blizini mora. I dvoje djece, sina i kćer, tvojih godina, otprilike. - Poznaješ ih? - Nisam ih upoznao. Poznajem samo Majlova i njegovu ženu Lidiju. To je bilo ujutro ... - Evo, stigli smo! - reče otac glasno. Kuća je bila velika i raskošna i projurili smo kroz otvorenu željeznu kapiju prema njoj, dok je šljunak škripao pršteći ispod kotača. Istog trena, kad je otac isključio motor, pojavi se Tomislav Majlov. - Konačno! - povikne uz srdačan pokret dobrodošlice. Polako sam izlazio iz kola, noge su mi bile malo ukočene zbog podužeg sjedenja i kad sam se konačno iskobeljao sa sjedišta i uspravio, pored Tomislava Majlova ugledam i njih dvoje. - Ovo je moja miljenica Paola - reče nam Majlov obgrlivši crnokosu vitku djevojku, pa glavom zamahne u desno. - A ovo je Paulo. Zurio sam u Paolu i nisam mogao skinuti pogled s njenog prelijepog lica uokvirenog dugom crnom kosom. Osjećaj, da ljeto, iako je pri kraju, za mene upravo počinje, odagnalo je neraspoloženje koje me pritiskalo. Gledajući u duboke i crne oči Paole, činilo mi se da čujem njihov tihi zov. Postavši svjestan kako nepristojno buljim u djevojku, skrenem pogled na njenog brata. I u nevjerici se zagledam u njega. Nije bilo razlike između njih, isto su izgledali, Paola i Paulo. Duge crne kose padaju im niz ramena, a u crnim očima smiješak tinja. I onda, konačno, primijetim i razliku: grudi su Paole napele njenu bijelu majicu. - Blizanci - reče Majlov smijući se i grleći Paolu i Paula. 2 Dogodilo se već istog dana. Znao sam da će se to dogoditi. Drugačije nije moglo biti. I nisam se iznenadio, kad sam začuo kucanje. Istog trena u meni je buknula nada da to bude ona ... ... koju sam čim smo stigli, otac i ja, počeo gutao pogledom. Uzvraćala mi je poglede i smješkala se s razumijevanjem. Bila je lijepa, znala je to i navikla je na muškaračke poglede kojima su je obasipali. Lidija, druga žena Majlova i pomajka Paoli i njenom bratu, visoka plavuša impozantnih grudi i dugih nogu povela me na kat i pokazala mi sobu. - Nadam se da ćeš biti zadovoljan - rekla je. Tko ne bi bio? Soba je bila velika, oskudno namještena sa velikim ravnim ekranom televizora u kutu. Bio je tu i balkon sa kojeg je pucao vidik na more. - Tko ne bi bio? - uzvratio sam. Lidija se nasmiješila i mahnula mi pozivajući rukom. - Dođi. Sad te vodim do hladnjaka kojeg moraš smatrati svojim. Spustili smo se niz stepenice u čijem nas je podnožju čekala Paola. Njen je brat, vidio sam to krajičkom oka, pomagao noseći putne torbe prema kolima, velikom i crnom "Grand Cherokee"-u koji se kočoperio ispred kuće na bijelom šljunku, koji mi je zapeo za oko onog časa kad smo stigli. - Pridruži nam se - zapovijedi mekano Lidija Paoli. - Biti ćeš domaćica ovom momku i možeš već početi igrati ulogu. Paola je klimnula, a duga i crna joj se kosa zatresla. Primijetio sam podrugljivost u njenim krupnim i crnim očima: nije bila oduševljena maćehom. Odvele su me u prostranu kuhinju sa čijih su zidova visjele sve moguće zdjele i pribor, a u čijoj se sredini nalazio dugački stol. Lidija je prišla ogromnom crnom hladnjaku, koji je čudno odudarao od bjeline svježe oličenih zidova. - Ovdje imate sve što vam je potrebno - reče nam, a zatim samo meni: - I nemoj se ustručavati. Uzmi ono što želiš i kada želiš. Umalo da nisam rekao: "Želim Paolu", toliko sam intenzivno mislio na nju, samo sam na nju mislio, a raskošnu unutrašnjost ogromnog hladnjaka samo sam okrznuo pogledom. Da ne ispadnem nepristojan. Moja je glad bila druge vrste i svakog je trena sve više rasla. Paola kao da je to osjećala, pa se nepotrebno, činilo mi se, izvijala i naginjala tumačeći mi gdje što stoji i tako mi se pokazivala naglašavajući svoje draži. Igrala se sa mnom, shvatio sam. A shvatila je i Lidija, jer duboko je uzdahnula i bilo je očito kako je željela nešto otrovno reći, ali nije. Nastavila je igrati ulogu prijazne domaćice i siguran sam da je odahnula, kad se začuo povik Majlova. - Lidijaaaa! Idemo! Spremni smo! Nas smo troje, Paola, Paulo i ja stajali ispred kuće i gledali kako "Grand Cherokee" juri od nas. Mahali su, ja nisam. Promatrao sam ih kako zagrljeni stoje i mašu i bilo je očito da su veoma bliski. - Idemo na kupanje - rekao je Paulo istog trena kad su velika i crna kola nestala s vida. - Vi idite - rekla je Paola. - Ja ne mogu. Nije objasnila zašto ne može, a Paulo je samo slegnuo ramenima i pozvao me pokretom ruke da ga pratim. Nije previše govorio i zbog toga mi se dopao. Bio je lijep, suviše lijep za muškarca, mislio sam, dok sam ga gledao kako samo u crvenim kratkim hlačicama skače u more, a duga mu i crna kosa pljeska po leđima. Kao da gledam Paolu, njegovu sestru. Mora da su bili sasvim isti dok su bili klinci, dok se bokovi Paole nisu blago zaoblili, a grudi procvjetale. Osjećao sam da mi Paola nedostaje i pitao se što li se to događa sa mnom. Gledao sam u Paula i kao da sam gledao nju. Zbunjivalo me to. Ali sam ga nastavljao gledati, jer ona nije bila tu, a ovako, dok bi gledao u Paola, kao da se on pretvara u nju. Misli su mi mahnito divljali, mislim da sam imao groznicu. Slike, svakojake slike, smjenjivale su se u mojoj mašti i kad sam ih postao svjestan, počeo sam se stidjeti vlastitih misli. Mora da mi je sunce udarilo u glavu! Silom sam skretao pogled s ljepotana Paola i usmjeravao ga u neku od djevojaka koja su ponosno pokazivale lijepa i čvrsta tijela. Ne bi to skretanje pogledom dugo potrajalo. Kao da je Paulo postao magnet za moje oči, moj pogled bi mu se uvijek vjerno vraćao. Jedva sam čekao vrijeme povratka, kad ćemo krenuti nazad, u susret Paoli. Sunce je žarilo i činilo mi se da mi kuha u glavi, dok sam ležao u hladovini i gledao Paola kako se zabavlja s djevojkama u moru. Zvali su me, naravno, da im se pridružim. U početku sam pristojno prihvaćao, a kasnije sve češće odbijao. Nije me bilo briga što će pomisliti o mom ponašanju. Paolo mi je u jednom momentu prišao i zabrinutog izraza na lijepom licu, položio mi dlan na čelo duboko pogledom uronivši u moj. Ukipio sam se. Zadržao sam dah. I samo gledao u njegove crne oči osjećajući kako tonem u njih. Njegov me je dlan pritiskao na način koji nikad još nisam osjetio. I koji mi se dopadao! Onda je Paulo odmaknuo ruku i trenutak ludila je prošao. - Čovječe, pa ti goriš - rekao je zabrinuto. - Da idemo kući? Da malo prilegneš? Istuširao sam se u svojoj privatnoj kupaonici koja se nalazila u sklopu sobe i legao na krevet. Mirisao je na ruže. Udisao sam miris nepoznatog kreveta i pokušavao se sasvim smiriti, obuzdati poludjelu maštu. Večer se polako spuštala, ali vrućina nije jenjavala. Ni moja grozničava razmišljanja. Kucanje na vratima me trgnulo i brzo sam sjeo: zbog nečeg nisam želio da me vide kako ležim. Vrata su se sasvim malo otvorila i crnokosa glava Paole proviri u moju sobu. Osmjehivala se zabrinuto. - Nadam se da ti je bolje - reče meko i tiho. - Bolje mi je. - Spremila sam večeru ... ako želiš ... - Ne, hvala - odbio sam. - Nije mi do jela. Oprosti. - Sve je O.K. - reče ona, glava joj nestane i vrata se zatvore. Sad kad je nestala, kad je više nije bilo, osjećao sam kako mi silno nedostaje. Ležao sam na krevetu i žalio što nisam prihvatio poziv. Nakon pola sata odlučio sam da je tako bolje. Jer ipak, dole bi bio i njen brat sa kojeg čitavo poslijepodne nisam skidao pogled popraćen poludjelim mislima. I onda se kucanje na vratima moje sobe ponovilo. Istog trena sam se uspravio u krevetu, znajući da je to ona. Ušla je u sobu bez poziva, noseći poslužavnik u rukama. Obučena u kratku i bijelu haljinicu, poput duha se približavala. - Ako ogladniš noću - rekla je, odložila poslužavnik i prišla krevetu. Ustao sam i zagrlio je, a valovi silnog olakšanja zapljuskivali su mi uskipjeli um. Sve je dobro, Paola je tu. Sve je dobro. Ono je bio samo trenutak ludila. Sve je dobro! Dok smo se rušili na krevet, osjećao sam silnu glad, kakvu još nikad nisam osjetio i za kakvu ni slutio nisam da postoji. 3 Plutao sam u oblaku neprekidnog uživanja. Sve je postalo uživanje. Čin, kojemu prije nisam pridavao ni malo važnosti, odjednom mi se činio predivnim. Zajedničko pranje zuba. Ranojutarnje smijuljenje u krevetu, dok se sunce još ni probudilo nije. Buđenje je dobilo posebnu draž, jer znao sam što mi dan donosi i radovao se tome. Nakon prve zajedničke noći, dok sam ujutro sjedio za velikim kuhinjskim stolom i uživao u kavi koju je Paola skuhala, u kuhinju je ušetao Paulo obučen samo u crvene kratke hlače u kojima sam ga gledao kako pliva u moru. - Je li bila dobra noć? - upita me prolazeći pored mene, iza mojih leđa. Bio sam zatečen pitanjem i dok sam smišljao odgovor, osjetio sam njegove prste kako mi prolaze kroz kosu i znao sam da Paolo ne očekuje nikakav odgovor. Prišao je sestri i gledao sam ih kako se osmjehuju jedno drugom, zatim im se glave, obje dugokose, približe i usnice okrznu kratkim pozdravom. Osjetio sam žalac ljubomore: samo ja imam pravo na te usnice! Kao da je osjetio moje misli, Paulo se okrene prema meni i nasmije se. Kao da mi se Paola nasmijala, bio je to sasvim isti izraz lica i odjednom se led u meni otopi. Uzvratio sam osmjeh. - Kupanje? - predložio je Paulo. - Kupanje! - raspoloženo je rekla njegova sestra. Na plaži je Paola ležala između nas dvojice dopuštajući suncu da joj vrućim dahom suši kapi mora na prekrasnom tijelu. Potajno, ne želeći da me Paulo uhvati u radnji, lagano bi joj pomilovao napetu stražnjicu, a sjećanje na njeno migoljenje proteklo noći vraćalo je snagu i želju u moja bedra. Zbog toga sam većinom ležao na trbuhu, osjećajući sunce na leđima. Svaki čas bi ispružio ruku i pomilovao njena leđa. Pri jednom takvom potajnom milovanju, dok mi je dlan kružio na ugrijanim njenim leđima, dogodilo se. Osjećajući toplinu njene kože, odjednom sam osjetio i strani dodir prstiju i istog sam časa shvatio: Paulo je također milovao sestrina leđa i istraživački su nam se prsti sreli. Ukočio sam se. Pokret mi se zaustavio i ležeći na trbuhu i piljeći u bijele kamenčiće, grozničavo sam razmišljao: što sad? Krišom sam ispod lakta dobacio pogled prema Paoli. I ona je ležala na trbuhu, licem okrenutim prema meni, ali ništa mi to nije pomoglo. Oči su joj bile zatvorene i nije ih otvarala. Uzalud sam od nje očekivao pomoć. I onda se prsti Paula pomjere, lagano zatrepere i osjetio sam, nisam mogao vidjeti, kako mu se dlan podiže u vis, a prsti šire. Ne razmišljajući, ne oklijevajući, učinio sam identičan pokret i trenutak kasnije Paulovi prsti pomiješali se sa mojima. Čvrsto mi je stiskao šaku, a ja mu uzvraćao stisak. U glavi mi je tutnjalo, osjećao sam se kako se nikad do tog trenutka nisam osjećao: bio sam ushićen i nesretan u isto vrijeme. Paola je otvorila oči i pogledi nam se sreli. Gledao sam u crnu dubinu njenih očiju i stiskao kratkim stiscima šaku njenog brata. Svojevrsno morzeovi znaci, nama savršeno razumljivi, iako ih nikad prije nismo izmjenjivali. Paola mi je smješila, a njen je smješak govorio da je sretna, sretna i odjednom je približala glavu i poljubila me, dok su prsti Paulovi treperili u mojoj šaci. Stisak je popustio i sasvim prestao. Paulo se prevrnuo na leđa, isto je učinila i Paola, naravno i ja. Svo troje smo odjednom sjeli međusobno se gledali, a između nas je plesala nevidljiva crvena kugla želje. Sve je oko nas nestalo, samo sam čuo šum mora iz velike, ogromne daljine. Valovi su šumjeli obećavajuće ... U tom je trenutku prodorno zazvrčao moj mobite: otac mi se javljao. Osjećajući olakšanje, ali i dozu nerazumljivog žaljenja za prošlim trenutkom, javio sam se. - Je li sve u redu? - upitao me je odmah, onako kako je samo on to znao, bez nepotrebnog učtivog uvoda. - Jest. - Slažete li se dobro? Vas troje? Osjetio sam poriv reći mu, kako se slažemo i više nego dobro, ali progutao sam riječi i rekao one za koje sam znao da ih otac očekuje od mene. - Slažemo. Ne brini. Sve je u redu. Kako posao? - Potrajati će nekoliko dana - odgovori on, a glas mu je živnuo i ja sam ga zamišljao kako se uspravio, a lice mu poprimilo odlučan izraz. - Malo duže nego što smo planirali. Ali isplatiti će se. Paulo je pružio dlan, onaj isti koji se spojio sa mojim i laganim lepršavim pokretom prešao preko unutrašnje strane Paolina bedra. Gledao sam je ravno u oči, a ona mi uzvraćala pogled. Miran, tih. Ruka se Paulova odmakla sa njenog bedra, pomilovala joj koljeno. Lagano, kao u usporenom filmu, Paola mu je primila ruku vrhovima dugih prstiju i odmakla je. Duboko sam udahnuo, tek tad postavši svjestan kako zadržavam dah. Koliko dugo? Ne znam. Gledao sam u unutrašnju stranu Paolinih bedara i ujedno slušao oca. Napola ga razumijevajući, niti se trudeći poticati razgovor. - Nije ti do priče - konačno je rekao. - U redu, uživaj u kupanju, ljeto se bliži kraju. Sutra ću te ponovo zvati. Poziv se prekinuo i dok sam stavljao mobitel u unutrašnjost tenisice pokrivene mojom majicom, pitao sam se: što bi se dogodilo, da me otac nije pozvao upravo u tom trenutku koji je donosio ... donosio što? Još uvijek nisam bio sasvim siguran. Ili možda jesam? 4 Bližila se ponoć, kad sam konačno stigao u svoju sobu, istuširao se, oprao zube i sasvim gol legao na krevet. Kroz širom otvoreni prozor pogled mi je lutao ka zvijezdama, daljine kao da su me zvale. Osjećao sam silnu želju za kretanjem. Otići. Bilo gdje. Nisam shvaćao zašto. Pa ovdje mi je dobro, sjajno se provodim sa Paolom koja će, nadam se, uskoro mi se pridružiti. Čemu onda ta želja za bjekstvom? Je li zbog onog čudnog dodira sa Paulom na plaži? Isprepletenih prstiju, kao u ljubavnom grču? Muči li me to? Nije važno! Odlučio sam da nije važno i ustao, prišao prozoru i poželio popiti nešto žestoko. Nekoliko je boca stajalo na niskom ormariću i mogao sam samo ispružiti ruku i poslužiti se. Ali nisam. Dovoljno sam pio. A i nisam želio zaudarati alkoholom kad mi se Paola pridruži. Zube sam pod tušem prao dugo i temeljito, nastojeći uništiti zadah alkohola. Zašto je još nema? Zar ne osjeća potrebu za mnom, za krevetom, za snom? Dan je bio dugačak, uzbudljiv. Nije više bilo potajnih dodira sa Paulom, ali poglede nisam mogao izbjeći. Paulo kao da me nije ni trena ispuštao iz vida. Kad kod bih ga letimično okrznuo pogledom, a to sam nastojao svim silama izbjeći, ali ponekad sam bio prinuđen pogledati ga, on mi je uzvraćao miran pogled pun razumijevanja. To me je ljutilo. Zašto me ne pusti na miru? Zašto malo ne prošeće plažom, ostavi nas, Paolu i mene nasamo? - Šutljiv si - primijetila je Paola brišući mi znoj iznad usne. - Uzdrmao te razgovor s starim? - Neeeee - otegao sam. - Nešto je drugo u pitanju? Vidio sam, iako nisam direktno gledao u njega, kao me Paulo pažljivo gleda, pa sam samo odmahnuo glavom. - Sve je O.K. - rekao sam. - Siguran si? - Siguran sam. - Onda dobro - rekla je i ustala. - Idemo se okupati. Primio sam njenu pruženu ruku i sa rukom u ruci pošli smo prema moru. Okrenula se u hodu i dobacila preko ramena bratu: - Ti ne ideš? - Ne ovog puta - dopre iza mene odgovor Paulov . - Zašto si ga pozvala? - upitao sam Paolu kad smo već do koljena bili u toplom moru. - Zar ne želiš biti malo samo sa mnom? - Znaš da želim - mazno je rekla. - Ali Paulo se ne računa. Kao da ga nema. On je uvijek prisutan. Kao zrak. Nisam znao što odgovoriti na to, pa sam se bacio u plavi zagrljaj. Kad već nisam mogao u njezin. More mi je donijelo kratkotrajno olakšanje. Krv kao da je malo sporije kolala mojim žilama. Na povratku kući svratili smo u nekoliko lokala i pili. Paulo je predložio da svratimo na piće. - Čitav dan na suncu - rekao je - osjećam se suh ko barut. - Pivica? - upitala me je Paola, a ja sam samo klimnuo. Ledeno nam je pivo prijalo, ali je već nakon drugog, Paulo predložio: - Presijecimo pivicu s nečim žestokim - rekao je sa vječnim osmjehom na lijepom licu. - Da ne moramo stalno trčati činiti pi-pi - dobacila je Paola kikoćući se. Vrijeme kao da je stalo. Dok smo hodali od lokala do lokala i pili, osjećao sam želju u preponama koja me nije napuštala. Alkohol ju je samo još više budio, nije joj dozvoljavao uspavati se. Jedva sam čekao ... Odjednom sam postao svjestan kako mora da stojim već barem pola sata pored prozora i zurim u žmirkajuće zvijezde. Neće doći, sinulo mi je. Ove sam noći osuđen spavati sam. Možda je tako i bolje. Možda ... Odmahnuo sam snažno glavom zabranjujući sebi misliti. Razbijanje glave ničemu ne vodi. Odjednom se osjećajući silno umornim, odvukao sam se do kreveta i zaspao istog časa kad sam se srušio na njegovu bijelu površinu koja kao da me pozivala. Probudio me nježan dodir dlana koji mi je milovao trbuh. Kroz otvoreni je prozor dopirao šum vjetra koji se upravo počeo podizati. Šum se vjetra ispreplitao s šumom morskih valova. I disanjem. Disala je pored samog mog uha i činilo mi se kako nikad prije nisam osluškivao takvo disanje. Požudom je vriskalo. Poljubio sam je u potiljak. Ležala je uz mene, potrbuške polegnuta i morao sam pomaknuti joj dugačku kosu, da bih je poljubio iza uha. Zadrhtala je, kao što sam znao da će zadrhtati. Čitavo joj se tijelo zateglo i to me je istog časa probudilo: bio sam spreman i željan. Butinama sam stisnuo njenu šaku koja se uvukla među moja bedra i osjećao sreću kad se počela prevrtati na leđa. Duga joj je i crnja od noći kosa prekrivala grudi i nježnim sam pokretom dlana uklonio je sa željom poljubiti joj grudi. I zastao. Ukočen i ne dišući gledao sam u ravni grudni koš, a crni pogled Paula me nije puštao: kao da je ušao u moje oči. - Dođi - šapnuo je. - Ja sam noćas tvoja žena. Jedan treptaj trenutka želio sam nešto reći, ne znam točno što, ali me tada njegova nježna šaka obuhvatila i osjetio sam kako širi noge ispod mene. "Sve je isto", sjećam se da sam pomislio tonući u uživanje i otpuštajući posljednji slabašni dašak otpora, predajući se sasvim, dok sam osvajao Paula. 5 Onog dana, kad su nam se roditelji trebali vratiti, od ranog se jutra osjećao pritisak. U zraku je visjela prijetnja kiše, ali i neka druga se prijetnja nadvila nad nama: prijetnja rastanka. Kao da smo sasvim zaboravili da ovo što se odvija među nama, ne može bezgranično dugo potrajati. A kad je osvanuo i taj dan, dan povratka naših roditelja, a što je ujedno i značilo neminovnost rastanka, zahvatila nas je potištenost i u velikoj kući se nije čula glazba ni naš smijeh, kao što se uobičajilo čuti posljednjih dana. Poput duhova smo se tiho kretali i škrto razgovarali. - Znali smo da će doći do ovog - rekla je Paola, bližilo se već podne i svakog smo časa očekivali da nam roditelji banu na vrata - i zato nemojmo pokazivati tugu. Primijetiti će je. Bila je najjača među nama, shvatio sam, dok sam je gledao onako lijepu, sklupčanu na stolici, kako grli svoje duge i potamnjele od sunca noge. - Paola je pravu - dodao je Paulo. - Kao i uvijek. Klimnuo sam. Nije bilo potrebno ništa reći. Tog sam trenutka shvatio, tek tog trenutka, kako im ovo nije prvi put da se nešto ovakvog događa. Događalo se to i ranije, sad sam bio siguran. Tko zna koji li sam im ja trofej po redu? Jer često sam im hvatao pobjedničke poglede koje bi razmjenjivali potajno, kad su mislili da ih ja ne vidim. Zaboravljali su na uglačano i sjajno posuđe koje je visjelo oko nas i koje je odražavalo slike gotovo sasvim jasno. Dijelili su me. Bio sam njihova igračka. Odjednom je ta misao čitavog me obuzela i neki su nepoznati trnci prošetali mojom utrobom. - Koliko puta ste već ovakvog što učinili? – upitao sam prilazeći ogromnom hladnjaku i vadeći iz leda bocu votke. Muk iza mojih leđa gotovo se čuo. U jednoj sam velikoj tavi, koja je visjela točno ispred mene, vidio sestru i brata i ulovio njihov međusobni upitni pogled. - Nije važno - rekao sam, nalijevajući votku u čašu i gledajući Paolu: bila je predivna tog trenutka, dok joj se neodlučnost čitala na licu. - Nemoj sad sve pokvariti - zamolila je tiho. - Nije mi ni na kraj pameti - rekao sam ispivši čašu: ledena mi je votka silno prijala, pa sam odmah nalio još jednu. - Malo smo ti i pomogli - ubacio je Paulo. Zastao sam s rukom u zraku i držao čašu s votkom ispred sebe, upitno ga gledajući. - Zar ti nismo pomogli pronaći samog sebe? - upitao je Paulo i ustao. Bio je u pravu. Morao sam to priznati. Prije ovog ljeta koje je umiralo, nisam poznavao samog sebe. Sad je to konačno iza mene. I više se nikada neću zbuniti zbog toga što mi se dopada lijepo lice nekog mladića ili muškarca. Kao što sam se prije mnogo puta zbunio i tjerao uznemirujuće misli od sebe. Što je, tu je, promijeniti se ne mogu. A shvatio sam i to, da se ne želim promijeniti. - Jeste - priznao sam pružajući bocu Paolu. - Ništa niste učinili što ja nisam želio da učinite. Paulo je uzeo bocu iz moje ruke i ovlaš me poljubio u obraz. Danju, kao da smo se dogovorili, nismo previše izmjenjivali međusobne nježnosti. Kao da to nismo željeli činiti pod sunčevim svjetlom. Samo mjesečina nam je bila prijatelj pod kojim smo odbacivali lance sramežljivosti, sputanosti i požudno smo utajivali glad. Poslije one prve noći provedene s Paulom, očekivao sam, da će nam se pridružiti i njegova sestra. Ali nije. Ona je došla iduću noć, sama i pomalo oklijevajući. - Želiš li me? - prošaptala je u tami, stojeći pored otvorenih vrata. - Kakvo je to pitanje? - Mislila sam ... - Krivo si mislila - rekao sam i ustao, prišao joj i zagrlio je. Bila je strastvena. Kao da se takmiči sa svojim bratom, sjećam se kako sam pomislio u trenutku kad sam je doveo do vrhunca uživanja, gledajući kako joj se lijepo lice grči, izobličuje u golu masku strasti. Nisam to želio, ali nisam mogao a da ih ne uspoređujem i slike sjećanja na proteklu noć sa njenim bratom su defilirale između Paole i mene, a da ih ona nije bila svjesna. Čudno su djelovale na mene, pretvorivši me u neumorni stroj koji je Paoli pružao beskrajno uživanje. Tek je pred zoru sasvim iscrpljena zaspala naslonivši crnokosu glavu na moj trbuh. Milovao sam joj kosu osluškujući kako se u meni već budi iščekivanje na iduću noć, na noć kad će mi doći Paulo. Kao da smo ne dogovarajući se, povukli crtu koju ne smijemo prijeći. Ponekad, dok bi očekivao Paolu ili Paula, čiji je red posjete već bio, pomišljao sam na naša zajednička oznojena tijela isprepletena u ljubavnom uživanju. I znao sam, da ću jednog dana i to probati. Nezadrživa se radoznalost za koju sam znao da je neću moći nikada ukrotiti, počinjala propinjati u meni. - Odlutao si - rekla je Paola. - Prisjećao sam se proteklih noći - rekao sam. - Sa kime? - upitao je Paulo. Pogledali smo se i zatim svi troje prasnuli u razdragani smijeh koji se vinuo prema visokom stropu, ispunjavajući čitavu praznu kuću. Smijali smo kao ludi i nismo mogli prestati. Kad bi netko od nas prestao se smijati, bio je dovoljan jedan pogled nekog smijača, pa da smijeh se vrati još jači nego ranije. Nismo čuli kola koja su prilazila pošljunčanom stazom i smijali smo se i dalje stojeći oko stola, kad su roditelju ušetali u kuhinju. - O, pa ovdje je silno veselo! - uzviknula je Lidija značajno pogledavši orošenu bocu votke na stolu. - Mora da ste se krasno proveli - primijetio je Tomislav Majlov. - Bez nas, dosadnih staraca. - Kako si? - upitao me moj otac nesigurno. - Sasvim dobro - odgovorio sam i prišao mu, da se uvjeri u moju trezvenost i bilo mi je drago kad sam mu u očima pročitao olakšanje. Objedovali smo sa domaćinima. Lagan objed, jer otac i ja ćemo morati sjediti u kolima nekoliko sati. Sir, pršut, masline, bez vina. Ali prijalo je. Dok smo jeli, izmjenjivali smo informacije: oni o svom poslovnom pothvatu, a mi o našem druženju. Bez sočnih detalja, naravno. Poljubio sam Paolu na rastanku, u obraz, sasvim čedno. Rukovao se s Paulom, pa se pristojno oprostio s njihovim ocem i Lidijom. Ušao sam u očeva kola i čekajući, znajući da je ljeto umrlo. I sa njim moja naivnost-nevinost. Mislio sam, da me više nikada ništa neće moći iznenaditi. Varao sam se. Otac je vozio brzo i šutke, dok sam u mislima bludio po prošlim noćima. Nebo se spustilo, naoblačilo i činilo se da će kišiti. Gledao sam u oblake koji su rasli i postajali sve tamniji, ali nisam mogao prestati razmišljati o onima koji su označili kraj ljeta, čas o Paoli, a čas o Paulu. - Primijetio sam vaše poglede - odjednom progovori otac. Trgnuo sam se, slike sjećanja nestanu, a sva čula mi se napnu. - Kakve poglede? - Koje si izmjenjivao s ono dvoje. - O čemu govoriš? - Niste me uspjeli zavarati - reče otac polako i nakratko me pogledavši. - Nismo ni imali zašto. - Hoćeš reći, kako nije bilo ludog seksa, dok smo mi bili odsutni? Šutio sam i skrenuo pogled ne želeći ga gledati. - Nemaš se zašto stidjeti - reče on i nasmije se. - Svi to činimo, znaš. Je li bilo dobro? - Jest. - Sa kime je bilo bolje? Sa njom ili sa njime? Zanijemio sam. Ukočeno zureći u cestu koju su kotači nemilosrdno gutali, osjećao sam se razgolićeno, nezaštićen, ranjiv, ogoljen do srži. - Ne stidi se - ponovi otac. - Nemaš razloga. - Kako si uspio shvatiti? - tiho sam upitao i dalje izbjegavajući njegov pogled. - Pogledi su vas odali - odgovori on. - I oni značajni osmjesi. Oni su mi sve rekli. - Uh! - Ne brini - umiri me otac. - Njihovi roditelji ništa ne sumnjaju. Za njih su blizanci i dalje mala i nevina stvorenja. Ali mi znamo da nisu. - Ali kako ... - Kako sam shvatio? - Da, to. - Pa, vrijeme je da saznaš - odgovori otac gledajući na cestu: u susret nam je jurio dugački šleper. - Nisam otišao od tvoje majke zbog Rine, kao što su ti rekli. Rina je bila paravan, dan danas mi je dobra prijateljica koju mnogo volim. - Znači ... - počeo sam značajno ga pogledavši i više ne skrećući pogled, ne izbjegavajući očeve oči. - Da - reče on i osmjehne se sjetno. - Upravo to znači. Otišao sam zbog muškarca. Sad znaš. Ako se pitaš ... Ogromni je šleper protutnjao pored nas uskovitlavši vrući zrak, dok je prva kap kiše udarila rasprsnuvši se po prašnjavom vjetrobranu. A onda, kao da se nebo otvorilo: krupne su kapi kiše bubnjale po kolima prigušujuću udaranje mog srca. Copyright © 2011. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. |
- 15:39 - Budi (42) - Iskren - #
11.09.2011., nedjelja
Dobra bol
|
Dobra bol Da nije nemoćno pomaknulo goluždravo krilo, ne bih ništa primijetio. Sunce mi je udaralo ravno u oči, paklena je vrućina pritiskala i hodao sam oborene glave, dok mi je vreli asfalt toplo puhao u lice. Krajičkom sam oka ulovio pokret i zastao. Visoki se zid izdizao ispred mene, i sa njega je dopirala jara, odasvud je dopirala jara, a u podnožju zida ležao je ptić. Nemoćan i goluždrav, mora da je ispao iz gnijezda. Ali drveća nije bilo u blizini i ogledao sam uzalud za mogućim gnijezdom. Samo kamen, nemilosrdno tvrd i vruć uzvraćao mi je pogled pušući mi toplotu u lice. Dole, nemoćno ležeći, ptić se ponovo pomaknuo. Bljesne mi u sjećanju njeno bedro. Sunce je poslijepodnevno, a bilo je vruće tog ljetnog dana, dopiralo kroz napola spuštene rolete i počelo je buditi. Zaspala je nakon što smo vodili ljubav, divlje grabeći jedno drugo. Bilo je to zanimljivo: ma kako da smo nježno počinjali s ljubavnom igrom, uvijek bi se na kraju to pretvorilo u nemilosrdan boj. Zabijao bih se u njenu slatku vlažnost sa uživanjem, uživajući čitati uživanje iz njenih očiju. Jer uvijek smo se gledali, ako je to ikako bilo moguće, pri ljubavnoj igri. Tračak joj je sunca zaplesao na usnulom i opuštenom licu, dugačke i crne su joj trepavice zatreperile. Budila se. Uz uzdah se okrenula na trbuh i tako povukla plahtu visoko gore, otkrivajući golu i dugu nogu. Gledao sam u ptića i sjećao se tog dana. Nisam mogao prestati misliti na njeno bedro, dugo i glatko koje se tako često obavijalo oko mog tijela. Bilo je trenutaka kad me je željela progutati, nositi u sebi, da bi me mogla imati na sebi, kad bi joj se prohtjelo. Bila je posesivna, moja ljubav, čitavog me željela neprekidno imati. Laskalo mi je to. Kome ne bi? Dosadilo mi je to. Kome ne bi? Ptić se koprcao pod užarenim suncem na vrućem asfaltu, a ja sam vidio njenu nogu, čvrsto bedro, koje me poziva pogladiti ga, pritisnuti ga dlanovima i razdvojiti ga od drugog bedra i ponovo piti slast s vrućeg ljubavnog izvora. Bilo mi je žao ptića, budio je u meni neke čudne osjećaje. Želio sam mu pomoći, a znao sam da mu ne mogu pomoći. Ptiću goluždravome. Njoj sam mogao pomoći. Bila je gladna, a ja sam joj bio voljan pružati nasladu, njenu najpotrebniju hranu, činiti je sitom. Iako sam mrzio takvu vrsti gladi, jer shvaćao sam, i uvjeravam vas da mi nije bilo drago shvatiti, kako nije bila gladna mene, već moje muškosti. Bilo je trenutaka kad sam to sasvim lucidno shvaćao i čvrsto odlučivao uskratiti joj uživanje. Naravno, to se redovito događalo kad bih bio sam, kad ona i njene jebozovna privlačnost ne bi bila na dohvat ruke. Samo pružiš ruku i naslada je tu ... pa kako joj odoljeti? Ja nisam mogao i mrzio sam samog sebe zbog toga, dobro se čuvajući da mi ona ne pročita misli. Nije ih ni naslutiti smjela. Puštao sam je da samouvjereno misli kako sam postao njen rob, njeno sredstvo uživanja. I kovao planove kako ponovo steći slobodu koju sam izgubio kad me je prvi put obgrlila dugačkim nogama, zabivši mi požudno dugačke nokte u leđa, označivši me, potvrđujući svoje vlasništvo. Ptić se i opet pokrenuo, nemoćno i u nijemom kriku koji mi je parao dušu, otvorio prozirni kljun. Morao sam mu pomoći. Ogledao sam se oko sebe, ali pomoći ni od kuda nije bilo. Pa sam se sagnuo, nježno podigao ptića, osjećajući njegovo krhko, toplo i pulsirajuće tijelo. Na njemu su se već hranili mravi, samo njih nekoliko, ali za čas će se priključiti čitava armija, znao sam to. Nečija je smrt uvijek nekome hrana. Život … Turobno sam se još jednom okrenuo oko sebe. Nikoga i dalje nije bilo. A onda, ne razmišljajući više ni o čemu, zabranjujući sebi misliti, zabranjujući sebi osjećati, podigao sam ruku i zamahnuo i svom snagom tresnuo goluždravcem o zid. Bio je mrtav i prije nego li je pao na pločnik. Krenuo sam dalje, prema njoj koja me čekala. U krevetu. Ponekad moraš udariti da bi oslobodio sebe ili nekog drugog. Ponekad bol donosi oslobođenje od boli. Nisu sve boli loše boli. Sad sam znao ... Pognuvši glavom pod blještavilom sunca, hodao sam prema njoj, znajući što mi je činiti. Budem li smogao snage, koju kao da uvijek izgubim kad ... Copyright © 2011. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. |
- 16:11 - Budi (24) - Iskren - #
09.09.2011., petak
Nada je vječna
|
Nada je vječna Nepregledni se niz boca presijavao pod neonskim osvjetljenjem i Milko ih je neodlučno promatrao. Nije mnogo mario za alkoholom, ali poziv na večeru koju je dogovorio sinoć, je zahtijevao da donese vino. Jesti će paštu, znao je, rekao mu je to Sami, pa se Milko mučio ne znajući koje vino odgovara uz to jelo. I upravo kad je slegnuo ramenima obeshrabren i spreman zgrabiti najbližu bocu, primijeti poslovođu i brzo mu priđe. - Molim vas - učtivo reče, a poslovođa se istog trena zaustavi i ljubazno se osmjehujući upitno zagleda u Milka. - Samo izvolite - reče ohrabrujući neodlučnog kupca. - Pozvan sam na večeru - reče Milko tajanstveno se osmjehujući. - Na paštu. A ne znam koje vino ide uz nju. - Hm! - hukne poslovođa i počeše se po nosu. - Da vidimo! Uz paštu svakako ide bijelo i suho vino. - Oh! - uzvikne Milko. - Nisam to znao. Upamtiti ću. - Evo - reče poslovođa uzimajući pažljivo jednu bocu i pružajući je Milku. - Sa ovom vrstom ne možete promašiti. - Neizmjerno sam vam zahvalan - reče Milko prihvaćajući bocu i osmjehujući se: veliku je prepreku preskočio i to mu je vratilo samopouzdanje. Mlada i veoma lijepa blagajnica mu osmjehnula pokazujući savršeno bijele zube, ali Milko ništa od njenog truda nije zapazio. Sa bocom umotanom u bijeli tanki i šuštavi papir u ruci, krene prema izlazu, prema ulici, prema pustolovini ... ... za koju nije vjerovao da se ikada može ostvariti. Bio je uvjeren, kako će sve ostati samo na maštanju. A mašta mu je bila naprosto divlja i nezaustavljiva, pa je zamišljao svakojake prizore od kojih bi mu srce brže zakucalo, a vid se mutio. Zapazio je tog ljepotana u parku, još prije dvadeset i dva dana. Milko je to točno znao, jer sasvim se jasno sjećao kako mu je dah zastao kad je ugledao visokog, atletski građenog muškarca koji je lagano protrčavao kroz park. Poduža crna kosa poskakivala mu je po ramenima pri svakom koraku, korak mu je bio dug i lagan, što nije ni čudilo, jer noge su mu bile mišićave, potamnjele od ljetnog sunca, kako je lijepo mogao vidjeti. Crvena tanka i znojem natopljena majica nije sakrivala njegov impozantni grudni koš i u trenutku kad je protrčao pored Milka, Milko je duboko uzdahnuo. Kakva ljepota! Kakva elegancija! Kakva snaga! I opet, kakva ljepota! Obuzet prizorom, zaboravljajući na sve ostalo, Milko je zastao i okrenuo se, pogledom milujući atletu. A kad se atleta lagano okrenuo i ne mijenjajući tempo trčanja, potrčao prema Milku, Milkovoj sreći nije bilo kraja. Još će moći uživati u nenadanom prizoru. Grlo mu se osušilo i uzalud je pokušavao gutati, dok mu se pogled zalijepio na trkačevim preponama naslućujući radost koju može pružati to snažno tijelo. Atleta je potrčao pored samog Milka, ni ne pogledavši ga i izjurio iz parka, pa nestao u mnogobrojnim gradskim ulicama. Milko je zurio u pravcu nestanka atlete, kao da se nada kako će se trčeći ljepotan vratiti i još jednom mu omogućiti uživati u prizoru koji mu nikad ne bi dosado. I shvatio je: zaljubio se! Zaljubio se duboko da dublje ni ne može i znao je da će patiti, jer takav je snagator sigurno hetero i on, Milko, ovako sitan, visok jedva sto i šezdeset pet centimetara, uskih ramena i nježne građe, nema nikakve šanse. Kao i prečesto do sada kako se događalo u njegovom jadnom ljubavnom životu. Izlazeći iz parka, vukući za sobom pudlicu Lili, Milkov jedini izvor sreće i zadovoljstva, koja se nemoćno odupirala jer uskraćena joj je šetnja, sasvim zaboravljajući zbog čega se i uputio u park, Milko je proklinjao svoju hudu sudbinu. Svaka je njegova veza imala gorak kraj. A posljednja i nasilan. Ljubo ( Milko je bio svjestan ironije tog imena ), nakon jedne od mnogobrojnih njihovih svađa gadno se razbjesnio i nekoliko puta ravnalom udario Milka po nježnom licu. Koža je pukla, krv je potekla, suze također. Nije mogao podnijeti bol, bio je suviše krhak, pa se tiho jaučući sklupčao u položaj fetusa, ležeći na kauču, dok je iznad njega Ljubo zamahivao ravnalom i udarao ga. Milko je bio uvjeren, kako njegova bespomoćna krhkost dovodi u iskušenje njegove partnere. I jednostavno ne mogu odoljeti iskušenju. Oduvijek su ga tukli, nazivajući ga pogrdnim imenima i Milko je to počeo shvaćati kao svoju sudbinu, gotovo se sasvim pomirivši s njom. Ali ponekad, kad bi silno želio privinuti se uz snažne grudi koje će mu osim uživanja pružati i zaštitu, dozvolio je sebi sanjati o sretnijem životu. Njegov izabranik i on mirno žive u zajedničkom kućanstvu, Milko bi naravno preuzeo žensku ulogu koju je silno volio i sa uživanjem bi ugađao ljubavniku znajući da mu je pažnja uzvraćena i dani bi mirno i sretno protjecali ... A onda bi se nešto dogodilo, netko bi Milka opsovao nazvavši ga "jebenom pederčinom" i gorčina života bi ponovo zaplesala u Milkovoj duši koja je čeznula za ljubavlju, za nježnošću. Počeo je gubiti nadu u pronalaženju sreće, konačno, već su mu dvadeset i osam godina i još je uvijek sam, sasvim sam, usamljen da usamljeniji ne može biti. Žalio je samog sebe. A onda se sve promijenilo. S viđenjem atlete koji je trčao kroz park, a to znači, kako će sigurno i sutra trčati. Ako ne sutra, onda prekosutra. Protrčati će sigurno istim putem. A tu će ga čekati Milko i uživati u pogledu na atletsko tijelo. Nije zabranjeno gledati. Samo će gledati, ništa više. Ne usuđuje se više. Milko je samom sebi dao riječ, kako više nikad, baš NIKAD, neće prvi dati mig, poslati ljubavnu poruku. Nikad više! Jer očito ima pogrešne instinkte i bolje je čekati na ponude, nego ih pružati. Na ovu se misao Milko gorko osmjehnuo, jer imao je u svom životu točno jednu, samo jednu jedinu ljubavnu ponudu koju je objeručke prihvatio. I zbog čega je kasnije zažalio, kad je Alenko nestao iz njegovog života, otišavši iz stana u večernju šetnju i nikad se više nije vratio. Nakon nekoliko sati čekanja da mu se ljubavnik vrati, Milko je, postavši sumnjičav, pogledao tajna mjesta na kojima je držao sakriveni novac. I nije se iznenadio kad novca više nije bilo. U pitanju je bila pozamašna svota i Alenko je lako žrtvovao ono malo svoje odjeće koju je donio u Milkov stan. Lako će kupiti novu, bolju, ljepšu. S Milkovim novcem. Svaku je večer vodio Lili u park, lagano šetao, i dok bi kujica njuškala i vršila svoje prirodne potrebe, Milko je netremice pogledom šarao po stazama kojima bi tu i tamo projurio poneki rekreativac. Kad ga je ugledao, Milko se ukočio, zastao na mjestu tako naglo, da ga je Lili prijekorno pogledala. Ali Milko nije vidio njen pogled, vidio je samo njega, atletu, kako lagano i brzo trči prema njemu. Groznica ga je tresla i znao je da je zaljubljen i da mu nema spasa: još će jednom silno i uzaludno patiti. Zabranjivao je sebi svako nadanje, da bi se nešto moglo promijeniti, ali nije uspijevao u tome. - Pogledaj ga - govorio je Lili, češkajući joj duge svilenkaste uši. - Zar nije lijep poput nekog boga? Može imati koga želi. I konačno, najvjerojatnije voli žene. Oh, kako bi lijepo bilo, kad to ne bi bilo istina i kad bi ... Tu se Milko zaustavljao, ne usuđujući se maštati dalje. Kad već nadu nije mogao pobijediti, mora barem maštanje zauzdati. Ne smije se sasvim prepustiti, klonuti. Večeri su se nizale, atleta je trčao, a Milko ga je sjedeći na klupi i držeći svoju dragu Lili na koljenima, promatrao. Pogledi bi im se katkada sreli i to je bilo sve. Jučer je atleta malo zakasnio, sunce je već bio opasno blizu zalaza, kad se konačno pojavio trčeći brže nego inače. Kao da je želio nadoknaditi izgubljeno vrijeme. Milko ga je gledao i gladio Lili koja je sjedila na njegovim koljenima, maštajući kako umjesto kujice gladi snažna bedra atlete, dok atleta tiho ispušta zvuke zadovoljstva, baš kao što je to i Lili činila pod njegovom nježnom rukom. I onda se dogodilo: Lili je poskočila ( je li je pregrubo milovao? ) i sa Milkovih koljena za čas se našla pod nogama atlete. Milko je zgroženo vidio kako je atleta bespomoćno zamahao rukama, ali nije se imao ni za što prihvatiti. Tresnuo je na stazu posutu šljunkom, dok je Lili cvileći protestirala: noga atlete ju je samo okrznula i više je bila uplašena, nego povrijeđena. Atleta je brzo ustao, otresao prašinu s nogu i upitno pogledao u Milka. - Je li povrijeđen? - upitao je. Milko shvati da se raspituje za Lili, pa i dalje sjedeći, u stanju šoka, samo odmahne glavom. Jer Lili mu je pritrčala i znao je da joj nije ništa. - Oh, hvala bogu - rekao je atleta. - Nikad sebi ne bih oprostio da sam povrijedio tako milo stvorenje. Milkovo se lice ozarilo i on je ustao čvrsto privijajući na grudi Lili, koja je uplašeno lajala prema nasilniku. - Zove se Lili - rekao je Milko, jer ništa mu drugo nije padala na um. - Ah, kujica! - Atleta je prišao i ne obazirući se na Lilino režanje, pruži joj dlan ispod nosa, kojeg kujica pomiriše. - Znate s psima - primijeti je Milko. - Obožavam psiće - rekao je atleta, a Milko je zadrhtao, primjećujući kako je rekao "obožavam psiće", a ne "volim pse". Je li moguće ... i nada koja nikad nije u njemu umrla, ponovo se rasplamsala, grijala ga, grijala ... ... i osjećao je toplinu nade u grudima i sad, kad se uspeo na treći kat i zastao ispred vrata stana u kojemu je stanovao Sami, kako se jučer predstavio u parku. Milko ne pozvoni odmah. Čekao je nekoliko trenutak da mu se uzburkani um smiri i dah stiša. Zatim odlučno pozvoni s rukom u kojoj je držao buket cvijeća. Vrata se gotovo istog časa otvore. - Drago mi je što nisi zakasnio - reče uz blještavi osmjeh Sami. - Mrzim čekati. A i nestrpljiv sam. Milkovo srce još jednom, po tka zna koji put posljednjih dana, divlje zatreperi. - Izvoli - reče pružajući domaćinu vino i cvijeće. - Ja ću staviti cvijeće u vodu - reče Sami prihvaćajući buket - a tebe molim da vino staviš u hladnjak. Eno ga tamo. Milko pogledom poprati Samijev zamah mišićave ruke i ugleda visok i srebrnasti hladnjak u kutu prostrane sobe. Prilazeći hladnjaku, zamišljajući mišićave, a opet nježne, jer bio je siguran da će biti upravo tako, Samijeve ruke na svom krhkom tijelu, zahvaljujući bogovima, nebu, životu, svemu, što mu nada nije bila uzaludna. Gledao je kako Sami nježno stavlja cvijeće u visoku vazu i taj ga prizor usreći, sasvim umiri i sad je osjećao samo zadovoljno iščekivanje. Odvrati pogled od Samija i uhvati ručku na vratima visokog hladnjaka: hladnjak je bio viši nego on, Milko. Snažno povuče vrata i skameni se zbog prizora kojeg ugleda. Iz hladne utrobe hladnjaka u njega je zurila odsječena muška glava. Mrtve su oči jezivo gledale direktno u prestravljenog Milka. Užasnut, Milko ne ispusti ni glasa. Boca vina mu klizne iz obamrlih prstiju i razbije se na podu, a da toga nije ni bio svjestan. Samo je jedna misao vladala njime: pobjeći s ovog mjesta strave. Pobjeći što prije! Milko se okrene i pogled mu se sudari s pogledom Samija. Nije mogao, a da ne vidi ogromnu mačetu u Samijevoj ruci. - Kuda, pederčino? - jezivo tiho upita Sami. - Zar nećeš ostati na večeri? Copyright © 2011. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. |
- 17:52 - Budi (17) - Iskren - #
03.09.2011., subota
Lažno
|
Lažno Kriko se jednog jutra probudio sa gadnim osjećajem u ustima koji ga je nastavio mučiti tijekom čitavog dana: sve je lažno, govorio mu je taj osjećaj. Kriko, sto dvadeset i četiri godine star, čitav se dan pokušavao otresti tog gadnog osjećaja u ustima koji mu nije dozvoljavao uživati u danu. "Sve je lažno", bila mu je prva misao kad je ujutro ustao iz kapsule za spavanje, stao pod zračni tuš, jer voda je postala silno dragocjena, podozrivo prvi put u svom životu gledajući u krušku iz koje neće poteći voda, već naizmjenično vrući i hladni tlak zraka koji će ubiti sve bakterije na njegovoj koži i osvježiti je za još nekoliko sati. Jer ovo neće biti jedino tuširanje u ovom danu. Može li se u ovom slučaju govoriti o tuširanju? Pitanje je igralo oko njega uz tiho šištanje čas toplog, a čas hladnog zraka pružajući mu potrebno osvježenje. Ali to nije bilo to. Kriko se lijepo i sasvim jasno i sa velikom dozom čežnje sjećao svog posljednjeg PRAVOG tuširanja. Bile su mu svega dvadeset i četiri, ali sjećao se kako je bio napeto-radostan, jer od Vijeća Života dobio je prvu dozvolu za susret s drugim spolom. Tuširao se uživajući pod toplim mlazom, čvrsto se trljajući, žmirkajući zbog sapunice koja mu je ulazila u oči, ali ne mareći za to. Što su te sitnice prema onome što ga večeras čeka? Ništa. Baš ništa! I upravo kad je nanosio bogatu pjenu šampona na kratku kosu, želeći da mu kosa miriše, da se njen miris usiječe u sjećanje partnerice s kojom ga je spojilo Vijeće Života i da ga ta partnerica upamti i ... zove ponovo? Zašto ne? Mlad je, visok dva metra i četrdeset tri centimetra, atletski građen, zdrav da zdraviji ne može biti: prava slika muškarca Prenositelja. Jer nisu svi imali tu čast biti Prenositelji. Vijeće Života ih brižljivo pratilo od samog rođenja i samo su najbolji među najboljima dobivali priliku postati Prenositelji gena, kako je glasio pun naziv. Kriko je znao da je reprezentativni primjerak muškarca i usudio se nadati, čak je i dozvolio samom sebi sanjati i već se vidio ... Voda je prestala teći, san se ispod tuša rasplinuo u milijun nespojivih krhotina. Kriko je nekoliko trenutaka čekao, stajao je blago raširenih nogu ispod tuša i podigao glavu, očekujući da mlaz ponovo poteče i on osjeti ugodno vlažno bockanje. Ali mlaz iz tuša više nikad nije potekao ... Umjesto vodenim tušem, već se sto godina čitava ljudska populacija, njih otprilike pet milijuna tušira zračnim tušem. Tako ih barem uvjeravaju vijestima koje se svakodnevno i neprekidno objavljuju sa svakog zida svake prostorije, svakog trenutka. "Sve je lažno", pomislio je Kriko prilazeći stolu i gledajući u raznobojne čaše poslagane vojničkim redom. Odlučio se za narančastu prinoseći je ustima: tekućina bez okusa i mirisa kliznula mu je niz grlo i dok ju je gutao, čitao je na čaši njen sadržaj: svi vitamini potrebni u jednom danu bili su sad u njemu, u Krikovom želudcu i početi će se polako širiti njegovim atletskim tijelom, pružajući mu snagu za napore u kojima je uživao. "Sve je lažno", pomislio je izlazeći iz stana i otvarajući susjedna vrata. Ušavši u prostoriju potpuno crnu i u kojoj se ništa nije moglo vidjeti, duboko je uzdahnuo i zatvorio vrata za sobom. - Trčanje uz planinu - reče glasno u tamu. Prostorija je prestala biti prostorija i odjednom je ugledao planinu ispred sebe, borovi su se blago njihali na vjetru, a strmi zemljani uski put ga je pozivao da potrči njime. Kriko je duboko udahnuo i izbacio zrak iz pluća, pa potrčao uz puteljak i trčao je sve brže i brže, dok su se borovi njihali oko njega. Ali nije osjećao miris borova, jer mirisa nije ni moglo biti, kad ni samih borova nije bilo. Često bi ga, prilikom svakodnevnog trčanja, zahvatilo filozofsko raspoloženje, pa bi se, dok bi stajao na vrhu planine, vrlo dobro znajući kako je to samo iluzija, pitao, spada li i njegovo trčanje u iluziju? Je li sve, baš sve, obmana? Kad je ubrana posljednja voćka? Ulovljena posljednja riba? I kakvog je okusa bila ta hrana? Je li ta hrana pružala nešto više osim puke energije koja im je potrebna? I je li ... Onda bi ljutito prekidao misli, jer uzaludno je, znao je da je uzaludno i počeo trčati niz brdo, lagano, dugim mačje mekanim skokovima, osluškujući svoje uživanje. Iznenadio se, kad je shvatio kako mu je uživanje postalo nekako drugačije. Nije shvaćao, kako to drugačije. A onda mu je sinulo: nije više onako radosno-intenzivno, kao što je nekad bilo. Sad, kad bi uživao u naporu i znoju koji se cijedio s njegovog napetog tijela, nije više bilo ushićenosti koju je toliko volio. Sad je trčao isto onako kako je jeo i pio, ili vodio ljubav, kad bi ga Vijeće Života obavijestilo da je dobio još jednu priliku, još jednu partnericu: bez uživanja. Je li to znak početka starenja? Nasmijao se na tu misao i zaustavo u podnožju brda položivši ruku na prekidač otvaranja vrata: glupe li pomisli! Do početka starosti ima još najmanje osamdeset godina. Pritisnuo je prekidač, planine je nestalo i ponovo se približavao tušu, već drugi put tog jutra. Tuširali su se i po desetak puta na dan. Svi. Govorili su im da je to zdravo. Ali se sumnja uvukla u Krika. Možda ovakvo tuširanje jednostavno nije djelotvorno kao ono nekadašnje, vodeno tuširanje? Pa ih nagovaraju na što češće tuširanje. Baš kao i na ... "Lažno, čini se da je sve lažno", pomisli Kriko, čudeći se, kako ga ta misao ovog dana nikako ne napušta. Tuga ga čitavog obuzme, dok je lamentirao nad svojim lažnim životom. Čemu? Zašto? Ah! Ustao je čvrsto riješen prekinuti sa svim mogućim lažima, prekinuti sa životom. Liftom, koji je jurio uspinjući se ludom brzinom, odveze se na najviši kat staklenog nebodera koji je bio Krikov dom, čitav Krikov svijet kojeg je poznavao. Jer još ga nikad nije napustio, izašao iz staklenog grada i ... "Izaći ću sad", pomisli stojeći na rubu krova i gledajući dole u ambis. "I konačno doživjeti nešto stvarno". Istog časa, kad je završio misao, lagano se odbije i odskoči od krova, raširi ruke poput ptice koja širi krila, kao što je vidio u povijesnim filmovima na zidovima i poleti u susret ambisu koji ga je ravnodušno čekao. Ništa nije osjećao dok je padao. Samo prazninu koja se naselila u njemu i postala dio njega. A onda tresne. Pad je bio gotov i crnilo mu se navuče na oči. Odmah iza crnila blještava ga bjelina dovede k svijesti. - Nije mnogo ostalo - začuje kako netko govori. - Ali biti će u redu nakon nekoliko obrtaja u Komori Ozdravljenja. "Lažno", mislio je Kriko osjećajući kako doslovno sakupljaju njegovo tijelo ponovo ga spajajući. "I uzaludno. Čak je i smrt lažna. Ne možeš pobjeći od lažnosti". Copyright © 2011. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. |
- 13:07 - Budi (15) - Iskren - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga:
Priče iz života o životu...  photo gallery A R H I V A 2005 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2006 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2007 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2008 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2009 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2010 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2011 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2012 1 2 3 4 5 6 7 - 9 10 11 12 2013 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2014 1 2 3 4 5 6 9 10 2015 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2016 1 3 4 5 - 7 8 9 10 11 2017 1 4 7 8 10 12 |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||